Kako je ban Kulin prisegnuo knezu Krvašu?

Dana 28. 9. 1189. godine napisan je najstariji srednjojužnoslavenski štokavski narodni tekst diplomatičkoga tipa – Povelja Kulina bana. Tim povodom obilježava se Dan bosanske pismenosti kao zalog trajnog sjećanja na ovaj historijski događaj. Prema rezultatima dosadašnje nauke, pisana je uglavnom ustavnim pismom s elementima poluustava pokazujući specifične narodne bosanske osobine i ortografiju koja potvrđuje posebnu vrstu srednjovjekovne ćirilice, koju neki naučnici imenuju bosančicom dok drugi vele da je riječ o specifičnoj, bosanskoj ćirilici.

No, povodom obilježavanja Dana bosanske pismenosti, obratimo pažnju na jednu leksemu koja je iz aspekta društvenih i političkih odnosa doba kada je Povelja nastala posebno zanimljiva: to je oblik glagola u prezentu – prisežem, odnosno kako je navedeno prema stbos. morfologiji u Povelji: prisezaju. Mnogi misle da su riječi prisežem i prisega isključivo hrvatske, što, međutim, nije potpuno tačno, odnosno što je djelomično tačno jer su one istovremeno i svih drugih slavenskih jezika koji su ih sačuvale. Lekseme tipa prisega, prisezati, prisegnuti i sl. u savremenom bosanskom jeziku imaju status arhaizama, što znači da su posrijedi i bosanske lekseme.

Kako, naime, možemo tvrditi da je Kulinova povelja bosanski spomenik, a onda nam se u njoj javlja “prisega”, koja je tobože ekskluzivno hrvatska riječ?! Ta je riječ, znači, postojala u bosanskom jeziku, ali je poslije zamijenjena nekom drugom, čime joj je osiguran status arhaizma, dok je, naprimjer, u hrvatskom jeziku ona aktivni dio leksike. Da je to tako, potvrđuje niz leksema koje su danas u bosanskom jeziku u statusu arhaizama jer su zamijenjene nekim drugim riječima, kao, naprimjer, tisuća.

Također, da je to tako, potvrđuju i druge riječi čije se porijeklo veže za korijensku osnovu spomenutih leksema: prisega, prisezati, prisegnuti i sl., a takve su riječi tipa: doseg, opseg, doseći, dosegnuti, posegnuti, dosezati itd. O čemu je zapravo riječ? Korijen svih spomenutih oblika leksema jeste -sęg-, s tzv. nazalnim e (*ę) u prasl. jeziku, koje se kasnije reflektira u e i daje oblik -seg-. Dodavanjem različitih prefiksa i sufiksa formiraju se različite lekseme, koje su već spomenute odnosno navedene, kao i sve one koje se dalje izvode iz tih riječi, čineći jednu zajedničku porodicu. Korijen *sęg- prvobitno je objašnjavao “pružanje ruke”, kako nas o tome obavještava Skok, da bi kasnije oblik pri-sęg-a-ti označio pružanje ruke prema panju, kojeg su se stari Slaveni, budući da su bili pagani, dlanom dohvaćali, tj. dosezali navedeno deblo, govoreći: “prisezaju” (u 1. licu), što je označavalo formu svečanog zaklinjanja. Dakako, nakon što su prestali biti pagani, postajući najvećim dijelom sljedbenici abrahamovskih religija, forma svečanog zaklinjanja se promijenila, ali je jezički sačuvan navedeni oblik glagola u značenju: kunem se.

Zbog toga se u samoj Povelji, pri njezinu kraju, izriče formulacija: “Tako mi Bože pomagaj i sije sveto Jevangelije.” To je potvrda svečanog zaklinjanja nad svetim tekstom – koji slijedi Kulin, kao pripadnik krstjanskoga nauka. Eh, između ostalog, zato je naš ban prisegnuo. Inače, prasl. oblik glasio je *sęg-, od kojega su formirani različiti oblici u kojima su djelovale različite fonetske promjene: prisezati – tzv. treća palatalizacija, prisegnuti – nema promjena, prisežem – tzv. prva palatalizacija, kao i drugi oblici.

U svakom slučaju, Kulin je prisegnuo knezu Krvašu, a na nama je da prisegnemo sebi samima, po Kulinovoj formuli, da ćemo i dalje međusobno “prav goj i pravu vjeru držati odsele i dovijeka”.

Tisuća je dio bosanskog jezičkog inventara

Često smo u poziciji da neke riječi proglašavamo bezrazložno hrvatskim. Takav je slučaj i s imenicom tisuća. U etimološkim rječnicima navodi se da je riječ *tysǫt'ja pie. porijekla, odnosno prasl. Ona ne samo da je prisutna u većini slavenskih jezika već je dio leksičkih sistema brojnih ie. jezika, a takvi su npr. germanski jezici, npr. engl. thousand, njem. tausend, šved. tusen. U slavenskim jezicima ovaj oblik s različitim varijacijama zastupljen je u zapadnim (poljskom, češkom, slovačkom) i istočnim (ruskom, ukrajinskom, bjeloruskom) slavenskim jezicima dok u južnoslavenskim makedonski i bugarski imaju po porijeklu grčku riječ – hiljada, a što se protegnulo i na srpski, crnogorski, bosanski pa i na hrvatski.

Isto tako, može se reći da je tisuća prisutna i u srpskoj tradiciji. Međutim, u savremenom razumijevanju jezika, vrše se stroge ideološke polarizacije, tako da se bosanski našao između dvije krajnosti: hiljade i tisuće, koje se u laičkom poimanju smatraju srpskom i hrvatskom riječju. Takav je pristup pogrešan i treba biti svjestan autonomnosti razvoja samoga bosanskog jezika, ne dovodeći ga u tzv. varijantsku polarizaciju s njemu bliskim jezicima, posebno u odnosu na srpski i hrvatski, a što se inače odnosi na brojne primjere koji su vještački isforsirani. Inače, riječ tisuća etimološki znači “debela stotina”. Prvi spomen ove riječi u bosanskim tekstovima nalazi se u najstarijem srednjojužnoslavenskom narodnom diplomatičkom tekstu – Povelji Kulina bana, gdje stoji: “tisuću i s'to i osm'deset' i devet' ljet'”. Može se zaključiti da je tisuća u bosanskom jeziku arhaična, ali i da je dio bosanskog jezičkog inventara.

U općinu ili opštinu

Odavno je veliki jaz u tome kako se označava nešto što ima generalno, sveobuhvatno značenje i nešto što predstavlja formalnu odrednicu društvene organizacije. Što si dalje istoku, to je opšti i opština, što si zapadnije, opći i općina jesu bliže. A šta pripada “centru” – Bosni i bosanskom jeziku? Prema starim izvorima koji se mogu naći, oblici obЬkina nalaze se u srednjovjekovnim bosanskim poveljama. Međutim, svjedoci smo toga da će mnogi reći kako cio život govore opšti i opština te da ne pristaju na kroatizaciju bosanskog jezika. Šta je tu istina? Upotreba općeg i općine nije nikakva kroatizacija zato što ovaj oblik pokazuje unutarnji narodni jezički razvoj.

Etimologija riječi opći u prasl. je glasio *ob'tj', da bi kasnije dodatkom sufiksa -in-a bila izvedena riječ općina. Zato su u sličnom statusu i druge izvedene riječi npr. općenito, uopće, sveopći; općinar, općinski; općiti, priopćiti itd. Naime, u riječi opći (i svim drugim izvedenim riječima) došlo je do jotovanja suglasnika t, pa prema tome, u bosanskom jeziku jotovano t daje ć, kao npr. prut – pruće; krut – kruća; platiti – plaćeno; svijetliti – svijeća itd., tako da nema oblika *prušte, *krušta, *plašteno (nije od plasta), *sviješta itd. Nakon što je poluglas ispao iza prefiksa ob-, dobijen je oblik obći, a kasnije je jednačenjem po zvučnosti formiran oblik opći.

Kad je riječ o obliku opšti, odnosno opština i drugim izvedenim riječima, on vodi porijeklo iz stsl. jezika u kojem je registrirana promjena jotovanja t u št, a kasnije je preko crkvenoslavenskog, a napose srpske redakcije stsl. jezika i crkve, leksikalizirana u srpskom jeziku. Nešto slično, a vjerovatno prije, desilo se i sa “sveštenikom”, o čemu, ako Bog da, drugom prilikom, ne “prigodom”.

“Porodična obitelj”

Koja je nevolja, koja je muka pa se kod nas riječ porodica mijenja riječju obitelj? Iako hrvatska leksikografija bilježi imenicu porodica – u laičkom poimanju ovog termina – dolazi do mišljenja da se treba mijenjati imenicom obitelj, iako za to ne postoji nikakvo lingvističko opravdanje, pri čemu porodica uglavnom ima više značenja nego obitelj. Šta kaže etimologija? Imenica porodica izvedena je iz glagola poroditi odnosno roditi, što podrazumijeva biološku vezu srodnika i njihovu povezanost. Imenica obitelj izvedena je iz glagola obitavati, što možda ima veze s glagolom biti, iako neki misli da je njezina osnova *vit- (odakle je izvedeno ob-vit-a-va-ti), što znači život, odnosno suživot. No, direktna izvedenost ove riječi veže se za glagol obitavati, a to znači stanovati, odnosno dijeliti neki, zajednički “domski” prostor, živjeti, a što po etimologiji ne mora označavati biološku ili krvnu povezanost. Zanimljivo je da u stsl. pridjev obitel'na znači gostionična, a što se odnosi na Isusovo rođenje u navedenom objektu, a ustvari podrazumijeva mjesto bivališta. Riječ porodica, na drugoj strani, dosta je mlađa i prema nekim izvorima, zabilježena je u 16. stoljeću

Imajući u vidu kazano, trebalo bi voditi računa o navedenim značenjima, ali prema široj rasprostranjenoj percepciji, riječ porodica prvenstveno podrazumijeva bračnu vezu dvoje ljudi koji imaju potomstvo. Međutim, čak i ako nije slučaj da članovi neke porodice čine biološko jedinstvo, to ne znači da jezik neće apstrahirati navedenu pojavu pod pojmom porodice. Ako je riječ o široj vezi, koja uključuje roditelje roditelja ili djecu djece, ili pak pobočnu liniju sestara i braće, i njihove djece ili unučadi, s kojima se ne dijeli domaćinstvo, u jeziku postoji izraz familija, a čini se da još širu krvnu povezanost među srodnicima pokriva riječ rodbina, što očito ima veze sa spomenutom osnovom roditi.

U slavenskim jezicima postoje različiti načini obilježavanja ovog pojma. U istočnoslavenskim i južnim južnoslavenskim jezicima korijen ove riječi veže se za sjeme. U zapadnoslavenskim oblici se vežu za glagol roditi dok je u slovenskom veza s glagolom družiti.

Prema tome, u bosanskom je osnovna jedinica društva – porodica. Osim toga, kako je već kazano, porodica ima šire značenje u tzv. kolokacijama, jer se neće nikad reći obitelj jezika ali itekako ima porodica jezika, kao i porodica naroda, porodica društava, porodica mačaka, porodica glodara itd. Jednostavno kazano, ne postoji nikakav opravdan razlog da porodicu prevodimo u obitelj! Zato je, na čisto semantičkom nivou, homoseksualna obitelj moguća, ali homoseksualna porodica nije. Zato nam se neki predmeti na fakultetima službeno nazivaju Obiteljska pedagogija. Što bi se u žargonu kazalo: “Niđe veze!”