Tradicijska gradska privreda Bošnjaka zasnivala se na zanatskoj proizvodnji i trgovini. U okviru kućne djelatnosti izrađivali su se kućni tekstil i dijelovi odjeće. Za kućne potrebe također se u baščama uzgajalo povrće i voće. Zanati su bili okupljeni u čaršiji po strukama, u posebnim ulicama i povezani u esnafe (cehove). Zanatstvom su se, kao najbrojniji dio gradskoga stanovništva, najviše bavili Bošnjaci. Bilo je i samo bošnjačkih zanata (tabački – učinjanje kože i brijački zanat). Tradicijsko gradsko zanatstvo dijeli se u tri osnovne grane: zanate koji se bave obradom raznih vrsta kovina, zanate koji se bave preradom životinjskih ostataka i zanate koji se bave obradom drveta.
U Sarajevu, kao najrazvijenijem zanatskom središtu, spominje se oko stotinu raznih zanata (u Mostaru 50, u Novom Pazaru 40). Potrebno je napomenuti da su u zanatskoj privredi i trgovini sudjelovale i bošnjačke (siromašnije) žene, radeći u kući ili dorađujući pojedine zanatske proizvode (kujundžijske, kazandžijske, kazaske, terzijske i dr.), a i kao trgovke (prodajući rabljenu robu na trgu) i kao pazarbule, prodajući po kućama, za postotak od trgovaca tkaninu i drugu robu. Seoska tradicijska privreda zavisila je u najvećoj mjeri od prirodnih uvjeta za proizvodnju, tako da je teško izdvojiti neke etničke osobenosti u toj djelatnosti. Ipak, općenito uzevši, moguće je ustvrditi da se bošnjačko seosko stanovništvo puno više bavi zemljoradnjom nego stočarstvom. Kao dopunskim zanimanjem, bave se i seoskim zanatstvom. U seoskoj privredi u bošnjačkim selima, pored već spomenutih djelatnosti, u manjoj mjeri bile su zastupljene i druge grane privrede: sabiranje, lov, ribolov, uzgoj živine, pčelarstvo i kiridžijanje.
U sakupljačkom privređivanju, zavisno od prirodnih uvjeta, sakupljani su sljedeći samorodni plodovi: gljive, jagode, lješnaci, kestenje, borovnice, drenjine, kupine. Osim plodova, za ishranu su služile i mnoge trave; najpoznatiji su radić i kopriva. Sabirano je i ljekovito bilje: kadulja, sljez, šipurak, kamilica, vrijesak, zohva, lipa i dr. Bošnjaci, kao izraziti ratari, bavili su se uzgojem žitarica (pšenica, ječam, raž, zob, mješanac), zatim kukuruza; oni su se posebno isticali kao voćari i po količini i po kakvoći proizvoda, a i po uvođenju novih vrsta voća s Orijenta, te preradi voća (sušeno voće, pekmezi, sirupi i sl.).
I povrtlarstvo je također svojstveno bošnjačkom seljaku, posebno s obzirom na uvođenje novih vrsta, također s Istoka. Nekada (u srednjem vijeku) razvijeno vinogradarstvo nije bilo značajnije prisutno u bošnjačkoj poljoprivrednoj proizvodnji. Stočarstvo u Bošnjaka bilo je, uglavnom, stajskoga tipa, najviše su se uzgajala goveda, znatno manje ovce i koze. Međutim, bilo je nekoliko skupina bošnjačkog stanovništva koje su se bavile, a i sada se bave, pašnjačkim stočarstvom (planinski krajevi BiH i Sandžaka). Do novijeg vremena ostala je jedna skupina („balije“) koja se bavi uzgojem ovaca i običava u određenom dobu godine ići sa stokom za pašom (tri su takva doba: „donje“, „srednje“ i „gornje trave“). Balije („travari“) su s područja Jasenice i Podveležja, iznad Mostara i Nevesinja. Živinarstvo je također zastupljeno u bošnjačkoj seoskoj privredi, a u nekim krajevima istočne Bosne naročito je bio razvijen uzgoj tuka, koje su se i izvozile, a uzgajale su se i kokoši i patke. Pčelarstvom su se Bošnjaci bavili uglavnom za vlastite potrebe.
Lov, ranije uz pomoć ptica grabljivica, naročito kobaca (atmadža), a kasnije uz pomoć zamki i vatrenoga oružja, bio je izrazitije zastupljen kod Bošnjaka nego kod ostalog seoskog stanovništva. Ribolovom su se kao dopunskom djelatnošću bavili Bošnjaci nastanjeni uz veće rijeke: Savu, Drinu i Bosnu (posebno Visoko i Zenica). U drugim krajevima ta grana privrede bila je slabo zastupljena, i to samo kao povremena dopuna u ishrani. Bošnjačkom seoskom stanovništvu bilo je, pored ratarstva, svojstveno i seosko zanatstvo, koje je imalo izvanredan značaj kao dopunsko zanimanje. Pojedina sela bila su poznata po zanatskoj proizvodnji; njome se nisu bavili samo pojedinci već gotovo sva domaćinstva u selu ili u više susjednih sela. Proizvode tog zanatstva prodavali su sami proizvođači na mjesnim trgovištima, pazarima i vašarima ili su, rjeđe, hodajući po selima, razmjenjivali svoje proizvode za žito i drugu robu. Ovo zanatstvo zasnivalo se na izvorima koje pruža najbliža okolina. Obilje šuma pogodovalo je razvoju prerade drveta (pokućstvo, brda za stanove, razne drvene posude i alati, svirale, cigarluci, sepeti, sehare, drvene zgrade i dr.). Neki zanati su se razvili na osnovi prerade sirovina koje daje stočarstvo (izrada od rožine: korica za noževe, češljeva i dugmadi; izrada proizvoda od kostrijeti – kozije dlake: bisaga, zobnica, torbi, kolana, vreća, prostirki; izrada vunenih ćilima i drugih pokrivki; proizvodnja suhog goveđeg, ovčijeg i kozijeg mesa itd.). Na mjestima gdje je bilo pogodne zemlje i kamena razvili su se lončarstvo, obrada kamena (nadgrobni spomenici i dr.), proizvodnja kreča.
U okviru kućne radinosti obrađivale su se različita vlakna, kao lan, konoplja, pamuk, svila, vuna (ovčija i kozija). Lan i konoplja su se sijali, a pamuk se kupovao, kao i svila. Svila se ranije proizvodila (kraće vrijeme u jednom dijelu Hercegovine) i do prve polovine 20. stoljeća u Cazinskoj krajini (za mjesne potrebe). Vlakna su se prerađivala pomoću uobičajenih pomagala, kao što su: stupe, grebeni, čekrci te preslice, a tkanine su se proizvodile na uspravnim i položenim tkalačkim stanovima (razbojima). Iako je bilo preslica raznih vrsta i oblika, za Bošnjake je bila svojstvena preslica na postolju („na bašluk“).
