Priča o Brusa bezistanu na Baščaršiji, u kojem je danas smješten Muzej grada Sarajeva, kao i tolike druge priče o građevinama podizanim po Bosni za vrijeme osmanske uprave, začinje se u svijesti devetogodišnjeg dječaka. Slika je uvijek ista, razmotava se u bezbroj varijacija: desetak jednoličnih dječaraka kose požutjele od sunca trucka se u taljigama koje se priključuju na Carigradsku džadu i podižu takvu prašinu da zauvijek, kao kakav neproziran veo, zaklanjaju djetinjstvo raskomadano u nekoliko jetkih i bolnih prikaza koji će ih, kao utvare, proganjati cijelog života.

I dok dječak, sklupčan u uglu, nastoji da kroz proreze između dasaka s kojima je vanjski svijet odvojen od njega, pogledom svojim obujmi što širu sliku zavičaja i sakrije je duboko u pamćenju da je otvara samo u najintimnijim trenucima, u tome ga ometaju siluete majčinog lica zaogrnutog rupcem, uplakane oči u koje će se utopiti sav njegov bivši i budući svijet i njena ruka što miriše na baščensku zemlju, ona mu pruža krišku kruha, golemu, namazanu nevjerovatnim slojem kajmaka, preko kojeg se, kao zlatni konci, sjaje niti livadskog meda u ukusu za kojim će tragati cijelog života, od Stambola do Irana, od Pešte do Krima, uzalud.

Iza dječaka ostaju rascvjetala butmirska polja i on se naposljetku pogledom hvata za razgranali osamljeni hrast, s kojeg su plemenitaši, pušući u rogove, dozivali kmetove da se okupe kada bi imali saopćiti nešto važno. I drži se tako za njega, grčevito, sve dok ga grubi hrbati Trebevića sasvim ne zaklone i odnesu daleko, u neko drugo vrijeme, iz kojeg se dječak, po svim zakonima maštenjskim, mora vratiti kada trava, gusta, legne po njegovim roditeljima, nastojeći da kakvom zavijom, džamijom, mostom ili bezistanom zatrpa tu provaliju unutar svoje duše što se otvorila onog dana kada se pogledom grčevito hvatao za jedan hrast usred polja, koji zvahu Stup, kao što ju je do tada, tu provaliju, zatrpavao glavama posječenih neprijatelja, zveckanjem beskrupuloznih dvorskih smicalica ili nagrtanjem dukata, svile, brokata i svakakvog drugog bogatstva za svoga gospodara, koji mu je omogućio da se popne na najviše stepenike moći, ali nikada mu ne dopustivši da onaj davni svoj život nakalemi na neki novi i da opet bude cio i svoj.

Ovaj dječak nikada više neće trčati butmirskim poljima, nikada čuti šumorenje Tilave, nikada se ogledati u vodi Željeznice, nikada više na Plandištu, podno vrela Bosne, potražiti svoje zakopane maštarije o veličini svijeta koji se krije iza Igmana, niti će ikada ispuniti svoj san dug puna četiri desetljeća, da se jednom, kao damad, carski zet pojavi ovdje, pod Trebevićem, gdje zapretano pređom vremena, učahureno u tisuću konaca iskonske spoznaje kako nema tog bogatstva koje se može uporediti s čari djetinjih sanja, leži njegovo neiživljeno djetinjstvo. Umjesto njega, doći će šutljivi majstori. Oni će podići bezistan u kojem će se prodavati sukna iz Burse istkana u njegovoj tkalačkoj manufakturi i preko Željeznice pružiti most kao ruku najbogatijeg čovjeka na svijetu zgrčenu u grčevitom dozivu za izgubljenim zavičajem.

Kažu, toliko će se zamjeriti pjesnicima i hroničarima i ostalim ljudima od pera da će od onog dana kada sultan ubije sina kroz stoljeća pisati o njemu samo pogrde i predstavljati ga kao neviđenu moralnu nakazu, a te će priče doći i ovamo i narod više ovaj bezistan neće zvati po njemu, kao što onaj drugi zove po Husrev-begu, ili onaj treći po Mehmed-begu, sinu Isa-bega Ishakovića, već će ga nazvati po gradu iz kojeg je dopremana svila, a most će propasti u zaborav. I kao dokaz da se i oni svrstavaju na stranu poštenja i pravde, nasuprot onih koji su puteve krčili smicalicama, varkama, lažima i umorstvima, jednu cijelu mahalu, kako to u knjizi Ulice i trgovi Sarajeva razjašnjava Alija Bejtić, nazvat će po njegovom nadimku, koji niko za njegovog života nije smio izustiti naglas – Čagal – Čagaluša, Čegaluša i na kraju Čekaluša. Trebale su proteći silne rijeke zaborava, pola milenija godina, pa da ulica koja prelazi most izgrađen na mjestu njegove porušene ćuprije na Ilidži ponese zelenu ploču s natpisom Rustem-pašina.

Za velikog vezira Rustem-pašu pričalo se da je stekao naklonost Sulejmana Veličanstvenog onog dana kada je, još kao ričab-aga, odnosno momak koji sultanu pridržava stremen dok se uspinje na konja, skočio kroz prozor da bi dohvatio zlatni prsten optočen dragim kamenjem koji sultan nehotično ili pak namjerno ispusti da provjeri da li među ljudima iz njegove okoline ima tako vrijednih koji će bez razmišljanja i u samu vatru skočiti njemu u hatar. Jedan od najpoznatijih osmanskih hroničara Ibrahim Alajbegović Pečevija, za kojeg se kazuje da se vinuo u hijerarhiji carstva zahvaljujući majci iz porodice Sokolovića, u svom čuvenom djelu Historija opisuje Rustem-pašu kao čovjeka kojeg nije krasila ljepota, ali je zato bio pametan, razuman, profinjen i pobožan i, povrh svega, znao je kako napuniti državnu, ali i svoju kasu.

Zasigurno su ovi atributi, uz beskrajnu vjernost, utjecali na sultana Sulejmana da mu da sedamnaestogodišnju kći Mihrimah, dvostruko mlađu od njega. Ta razlika u godinama vjerovatno je i bila na čelu razloga da se vjenčanje obavi daleko od javnosti, u krugu obitelji i najbližih dvorjana, dok je Stambol bio okružen trodnevnim slavljem, muzikom, plesom i vatrometom, u čast sunećenja Sulejmanovih sinova. Zlobnici su tada po cijelom Istanbulu šaputali kako se padišah toliko zadužio kod prevejanog Rustem-paše da mu nije bilo drugog izlaza do da mu da ruku kćeri, miljenice, i da je zato vjenčanje obavljeno gotovo u tajnosti, a narod je s neskrivenim sažaljenjem gledao velikog Mimara Sinana i saživljavao se s njegovom boli, jer im je tek sada postalo jasno da godine nisu mogle biti nikakva zapreka velikoj ljubavi koju je, tako se pričalo, Sinan gajio prema Mihrimah i ona će, ta sakrivena ljubav, hranjena tajnim pogledima kroz desetljeća vrisnuti u džamiji Mihrimah na Edirne kapiji, i u onoj drugoj, na Uskudaru, između čijih munara izranja mjesec, mah, u času kada se na drugom kontinentu sunce, mihr, spusta niz tijelo osamljene munare koja predstavlja usamljenog zaljubljenika kojem ljubav ne bi uzvraćena.

Bio je Rustem-paša i u velikoj milosti Mihrimahine majke, sultanije Hurem. Bijaše on savršen igrač u dvorskim smicalicama, što ih je zbližavalo gotovo poput ljubavničke strasti. Narod vjeruje da je ona potegla konce koji su doveli do toga da Sulejman ubije najstarijeg sina Mustafu, a da je značajnu ulogu u toj intrigi odigrao Rustem-paša. Sav svoj bijes izazvan smrću princa, kojeg je najviše volio i kojeg, povrh toga, ubi otac, narod izli na Rustem-pašu. Pod tim pritiskom sultan Sulejman morao ga je smijeniti, ali to nije potrajalo. Što zbog praznih državnih blagajni, koje niko nije znao napuniti kao Rustem-paša, što zbog konaca koje je povlačila Hurem, uskoro ga je morao vratiti na mjesto velikog vezira.

Opet Sulejman, sakriven iza prozračnih baldahina, gleda kako se katil-gajtan usijeca duboko u vrat na kojem krvne žile oskaču kao žablji mjehuri, na usta udara krvava pjena, prati je stravičan hropot koji će, skupa sa surovim stenjanjem oznojenih katila, činiti melodiju njegovih snova do kraja života, a oči narastaju, nestvarno bijele, i prekrivaju tom svojom bjelinom svu tminu odbjeglu od svjetlosti svijeća po budžacima iz kojih ga posmatraju oči princa Mustafe, nevine kao zora. Kazuje se da su Mihrimah i Hurem organizirale ubistvo velikog vezira Kara Ahmet-paše kako bi Rustem-pašu vratile na položaj, a u tome, zbilja, ništa ne bijaše veličanstveno.

Nju, Mihrimah, Rustem-paša je držao vezanu za sebe zajedničkom strašću za skupim tkaninama, nakitom i egzotičnim slatkišima. Zlobni jezici govorili su nakon smrti princa Mustafe, a pogotovo nakon ubistva Kara Ahmet-paše, o dubokoj i nesvakidašnjoj seksualnoj perverziji o kojoj najbolje znaju sluge bez jezika, jedini ljudi koji su imali pristup njihovoj spavaćoj sobi u Mihrimahinoj palači na Uskudaru. Zbog toga je Mihrimah davala sve od sebe da Rustem-paša ne bude poslan na službu izvan Istanbula, kazat će oni kada im zatražite konkretne dokaze i odmah postaviti pitanje ta zašto je onda odmah po Rustem-pašinom povratku na položaj velikog vezira uslijedila velika narudžba iz Dubrovnika.

Kažu: tada je Rustem-paša zatražio 40 jastuka i 40 navlaka za madrace od grimiznog, crnog i ljubičastog velura, s cvjetnim uzorcima koje je sam odredio. Dodaju: ti cvjetni uzorci morali su biti što prirodniji, a šavovi ih nisu smjeli prekidati. Nastavljaju: tada su dubrovačke vlasti poslale trojicu svojih plemića u Veneciju u potrazi za vrhunskim tkalcima sposobnim da odrade narudžbu. Zamuknu: zamišljeno šute i gledaju slušaoca s čuđenjem kao da su mu otkrili najveću tajnu.

Lice Rustem-pašino bijaše tamno. Oni što po Istanbulu pronosiše priče s dvora i njima sablažnjavaše običan svijet, opisivahu ga kao lice crno i bezizražajno kao u čagalja. Svemu tome dodavali su njegov nizak stas, koji bi već u trećim ustima neprekidnog prenošenja dvorskih tračeva postao gotovo patuljast, i iščuđavali se kako onolika moć može stati u onako mala i neizgledna čovjeka.

Jedan mali dio tih priča, kojima su istanbulske čaršije nastojale same sebi nacrtati Rustem-pašin lik, prenose se i danas kao eho davnih vremena koja nastojimo razumjeti. Kazuje se da je tu priču zapisao Evlija Čelebija i da su je prenijeli neki njemački hroničari. Priča ide ovako: Jednog dana sultan Sulejman izjaha sa svojim zetom Rustem-pašom u lov. Dok su jahali prema carskom lovištu Kagithane, prošli su pored Bajazit-džamije, u čijem je haremu sahranjen sultan Bajazit II, Sulejmanov djed, kojeg je njegov otac sultan Selim I uz pomoć janjičara svrgao s vlasti, a malo zatim i otrovao. Kazuje se da Sulejman nikako nije mogao podnijeti da će njegovom djedu zauvijek ostati naziv “Pravedni”, pa je tako svaki prolazak pored njegovog mezara asocirao u njemu nepravdu koju ovaj načini kada prekrši osmansko pravilo da najstariji sin nasljeđuje prijestol i htjede za sultana postaviti Ahmeta, drugog princa po starosti.

Potpuno zanemarujući činjenicu da je njegov otac Selim, kao trećerođeni princ, došao na prijestol državnim udarom, nakon kojeg je poklao svu braću, Sulejman je, proučivši Fatihu za dušu svoga djeda i još stojeći pred njegovim mezarom, kazao kako je njegov djed bio pobunjenik i još jednom ponovio priču o njegovom krvavom sukobu s bratom Džemom oko prijestolja i nastavio je o tome kako je na sve Osmanlije tada bačena nesaglediva sramota jer je princ Džem pobjegao i našao utočište kod kršćana i tamo robovao ivanovcima i papi Aleksandru VI, kojem je ovaj ovdje “Pravedni” plaćao da ga drži u ropstvu i na kraju nazvao je svoga djeda silnikom.

Kažu da je ovom pričom Sulejman asocirao svoga slušatelja na princa Mustafu, sina kojeg je morao zadaviti da bi spasio carstvo, kao što i njega, Rustem-pašu, zlobnika i spletkaroša, drži kao damada i kao prvog do sebe samo zbog toga što je uspio suzbiti inflaciju, napuniti državne kase i ojačati carstvo, a najradije bi i s njim svršio kao što je svršio s najboljim prijateljem, vezirom nad vezirima, Ibrahim-pašom Pargalijom. Sulejmanove misli bile su tako uznemirene i gorke da se iz Bajazitovog mezara podigla crna magla od koje se konj pod njim prepao i propeo se tako žestoko i iznenada da je Sulejman kao od šale izletio iz sedla i našao se na zemlji. Kada mu je Rustem-paša, koji nije bio tako glup pa da ne razumije kuda je ciljala sva ova priča, prišao i pružio mu ruku, Sulejman ostade zaprepašten – Rustemovo lice bijaše crno kao ona magla što se još dizala iz Bajazitovog mezara. Kažu da je Sulejman tada prokleo Rustem-pašu i zamolio Boga da mu i u smrti ovako lice ocrni i da tako zauvijek obilježi onog koji nahuška oca da ubije sina. Lice Rustemovo ostalo je crno sedamdeset dana.

Kažu da je, zahvaljujući bogatstvu s kojim se ni sultansko nije moglo mjeriti, i prije nego će biti imenovan za vezira, Rustem-paša bio strahovito moćan. Bilo je nezamislivo da na osmanski dvor dođu poklisari s bilo kojeg kraja svijeta a da ne donesu dar i za Rustem-pašu. Bio je toliko drzak da je i sam slao svoje ljude delegacijama i nalagao šta će mu donijeti. Tako je, dvije godine prije nego će postati veliki vezir, od dubrovačkih izaslanika naručio četiri komada tkanine, reljefni velur, zeleni i žuti saten i damast boje pistacija i sve to u poklon. S Dubrovčanima je razvio poseban odnos, kako to opisuje Vesna Miović u svojoj studiji Moćne osmanske žene i dubrovački diplomati. Oni su ga nazivali zaštitnikom njihovih interesa na osmanskom dvoru, te su mu na ime toga davali godišnje 1.000 dukata i 16 komada raznovrsnih tkanina.

S njima, Dubrovčanima, vezivala ga je moćna i nesalomiva strast – trgovina. Njegova opijenost trgovinom i uspjeh koji je izvirao iz nje mogla se porediti samo s dubrovačkom – Osmansko Carstvo većeg trgovca nije vidjelo. I vezivao ga je jezik – satima je s njima mogao razgovarati na maternjem, koji je već izgovarao istočnjačkim naglaskom i silno se bojao da bi se jednog dana mogao probuditi a on potpuno zaboravio jezik na kojem je odojen. S Bošnjacima, kojih je bilo posvud po Stambolu, teško je nalazio zajedničku riječ i razgovor se kidao, a to je bilo dovoljno nekim zlobnim hroničarima da ga prokažu kao onog koji se loše ophodio prema braći, a posebno prema roditeljima; njih je, navodno, ostavio da žive u najvećoj bijedi, kao svinjari na Butmiru.

Demantuje ih Hamdija Kreševljaković kada kazuje da je na Vratniku, u blizini Lubine džamije, koju izgradi dizdar tvrđave Hodidjed, izvjesni hadži Ejnehan, pa se po njemu tada i zvala, kuću imala sestra Rustem-pašina imenom Nafisa. Neki francuski putopisci navode da je brata Sinana postavio za kapudan-pašu, pa dopisuju kako je ostatak porodice ostavio na ulici kada su došli u Istanbul da ga posjete i da nije htio da čuje za njih dok ne prime islam. Mnogi historičari tvrde da se porodica Opukovića iz Bijelog Polja pored Mostara doselila u Butmir, te da je brat Rustem-pašin i čuveni Mehmed-beg Karađoz, koji izgradi najljepšu džamiju u Mostaru, a kazuje se da je jedan njegov brat živio u Sarajevu i da je i on podigao džamiju.   

Rustem-paša je prekomjerno volio tkanine. Njima je stalno obgrtao Mihrimah. Birao je one profinjene i dugo ih mirisao i pretakao preko šaka kao da dolijeva vodu. Onda ih je nadnosio nad sunčevu svjetlost i škiljio kroz njih prateći kako se sunčevi traci u hiljade boja presavijaju po njenim naborima. Oni koji su svjedočili tom zanosu kazivali su da nikada nisu vidjeli živa insana da se tolikom dubinom koncentracije predao nekoj stvari i poredili su ga s dervišom potonulim u zikr. Jednostavno je nestajao s ovog svijeta i njegova duša odlazila je daleko. Rustem-pašin samozaborav u tim časovima bio je tako golem, prepričavaju neki kovači legendi, da su mu sline, kao duboko usnulom čovjeku, curile na usta a da toga nije bio svjestan. Zbog toga nimalo ne čudi što je odabrao da u Sarajevu sagradi građevinu u kojoj će se trgovati tkaninom, a ne džamiju, ili zaviju ili kakav drugi vjerski objekt. Njegov bog, kazat će zlonamjerni, bio je novac i samo se pred zveckanjem zlatnika klanjao.

Preferirao je reljefni velur i grimizni saten. Dubrovčani su to znali pa su ga godinama poručivali iz Venecije, iz Firence, iz Fesa, odasvud, samo za njega. Kao iskusan trgovac, plaćao ih je pšenicom sa svojih i grčkih polja koje je Mihrimah donijela u miraz. Ona, Mihrimah, bila je luda za egzotičnim slasticama koje su samo Dubrovčani znali nabaviti. Posebno je voljela slatkiše od šećerne paste izrađivane u formama raznovrsnih životinja. Kazuje se da ih je škrto čuvala i da joj je naprosto bilo žao da ih pojede. Uvečer bi ih premetala preko ruku i redala ih po muževu tijelu koje se pretvaralo u pravu menažeriju sred koje je ona gradila scenu za basne. Dok je po suprugovom tijelu razastirala cijelo jedno pozorište, jela je zahare začinjene sjemenkama pipuna, anisom, korijanderom i pinjolima, ili je grickala sitne bombone koje Dubrovčani pakovahu u raskošno ukrašene kutije i zavodljivo zvektiše njima.

Katilšehzade ili Princoubica, kako su ga u polušapatu nazivali po stambolskim kahvama, ipak bude sahranjen u haremu Šehzade džamije na Fatihu u Istanbulu. Nju je u spomen na princa Mehmeda, sina sultana Sulejmana, kojeg kuga odnese u dvadeset i prvoj godini, izgradio čuveni Mimar Sinan. Kasnije su u isto turbe sahranili njegovog brata Džihangira, Grbavog princa, koji, kažu, bezrezervno voljaše umorenog princa Mustafu, nikad ne oprosti ocu za sinoumorstvo i ubrzo sasvim uvenu i predade se smrti.

Odmah iza turbeta u kojem leže braća princa čijoj je smrti, tvrdi se, svesrdno kumovao, sahranjen je Rustem-paša, a ponad mezara mu uzdignuto posebno turbe, kao da nam historija kani pokazati da se i ona umije smješkati ironičnim smiješkom.