Arafat je do devedesetih godina prošlog stoljeća zagovarao vojnu borbu kao put do nezavisnosti Palestine, a potom se opredijelio za dijalog kao način borbe za taj cilj.

Specifičnim uniformama, karizmatičnom pojavom i stavom Arafat slovi za jednog od najistaknutijih lidera Bliskog istoka. Bez obzira na to što su ga neke palestinske grupe kritizirale, on je bio i ostao najvažniji simbol palestinskog otpora i borbe za nezavisnost.

Dobitnik Nobelove nagrade za mir, Arafat nije uspio pomiriti i ujediniti sve palestinske grupe, ali je zaustavio njihove nesuglasice. Nakon arafatove smrti palestinske grupe počele su se ponovo međusobno udaljavati.

Iako se u većini dokumenata navodi da je Arafat rođen 1929. godine u Jerusalemu, kao srcu palestinske borbe, naknadna istraživanja, pak, tvrde da se rodio u egipatskom Kairu. S četiri godine Arafat je ostao bez majke te ga je odgojila starija sestra Inam. Kao mladić pridružio se palestinskom otporu izraelskoj okupaciji. Na početku rata 1948. godine radio je na naoružavanju palestinskih boraca.

Po završetku rata, Arafat je u Kairu studirao građevinarstvo, a potom je školovanje nastavio u Kuvajtu gdje je 1965. godine osnovao Fatah kao jednu od najstarijih i najvećih palestinskih organizacija. Mladi revolucionar Arafat otvorio je potom kancelariju u Alžiru i spremao proširenje borbe za palestinsko pitanje. Njegove ideje utkane u pokret otpora Fatah karakterizira borba za socijalnu demokratiju i sekularni arapski nacionalizam.

Arafat je cionizam smatrao agresivnim fašističkim pokretom iz aspekta ideja, ciljeva, organizacija i djelovanja, a 35-godišnji mandat na čelu Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) započeo je 1969. godine.

"Dolazim s maslinovom grančicom i oružjem borca za slobodu u rukama. Ne dopustite da mi iz ruke padne maslinova grančica", jedna je od najistaknutijih izjava koju je Arafat izgovorio za govornicom Ujedinjenih nacija 1974. godine.

Arafat je u više navrata mijenjao zemlje boravka, ali tokom života nikada nije odustajao od osnivanja nezavisne države Palestine. Palestinsko nacionalno Vijeće pri Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (PLO) 1988. godine saopćilo je kako je osnovana nezavisna država Palestina čiji je glavni grad Jerusalem.

Nakon toga je Arafat kazao kako odbacuje nasilje i poduzeo značajan korak na putu dijaloga s Izraelom.

Jedna od ključnih stvari u Arafatovoj borbi za Palestinu bilo je priznavanje Izraela. Iako su ga palestinske grupe kritizirale zbog toga, SAD je pozdravio ovaj njegov potez. On je u obraćanju Generalnoj skupštini UN-a 1988. godine izjavio da priznaje pravo Izraela na postojanje kao države.

Palestinsko narodno vijeće proglasilo je 1989. godine Arafata predsjednikom Palestine. Godinu poslije sklopio je brak sa sunarodnjakinjom Suhom, s kojom je dobio kćerku Zahvu.

Pregovori između izraelske vlade i PLO-a na čelu s Arafatom dali su rezultate potpisivanjem Mirovnog sporazuma iz Osla 1993. godine. Arafat i tadašnji izraelski premijer Jichak Rabin dobili su 1994. godine Nobelovu nagradu za mir. Izraelska strana nije održala obećanja i preuzete obaveze iz Sporazuma iz Osla, već je nastavila okupirati palestinsku teritoriju pa je kriza na Bliskom istoku i dalje daleko od rješenja.

Izraelske vlasti su 2002. godine Arafata stavile u kućni pritvor u Ramallahu na okupiranoj Zapadnoj obali. Kompleks u kojem je i sjedište palestinske uprave bio je dvije godine pod opsadom izraelskih snaga.

Arafat se 2004. godine razbolio. Saopćeno je da boluje od gripe, međutim nikako se nije oporavljao. U oktobru 2004. prevezen je na liječenje u Francusku, gdje je 11. novembra umro.

Zbog izraelske okupacije nije ispunjena Arafatova oporuka da bude ukopan u Jerusalemu, već je sahranjen u Ramallahu. Postoje teorije koje ukazuju na sumnju da je Arafat otrovan.

U okviru istrage, Arafatovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2012. godine. Švicarski eksperti godinu kasnije kazali su da sa 83 posto sigurnosti mogu konstatirati da je Arafat otrovan.


KRATKA BIOGRAFIJA

1929.

Mohammed Yasser Abdel Rahman Abdel Raouf Arafat al-Qudwa al-Husseini (Yasser Arafat) rodio se u Jerusalemu 24. augusta 1929. godine. Nakon što mu je umrla majka, tokom djetinjstva se stalno selio iz Jerusalema u Kairo. 

1946.

Učestvovao je u krijumčarenju oružja iz Egipta u Palestinu. Nakon dvije godine priključio se “Vojsci svetog rata”, koju je osnovao Abd al-Qadir al-Husseini, te je imenovan za oficira obavještajne službe. 

1949.

Upisao je Mašinski fakultet na Univerzitetu kralja Fuada I u Kairu. Godinu poslije, zajedno s još nekoliko studenata, osnovao je “Udruženje palestinskih studenata”.

1952.

Izabran je za predsjednika Udruženja studenata pri Univerzitetu u Kairu, unutar kojeg je osnovao “Udruženje palestinskih studenata”, i na toj poziciji ostao sve do kraja svog studija 1955. godine.

1956.

Učestvovao je, zajedno s egipatskim vojnicima, u borbama oko Suetskog kanala.

1957.

Otputovao je u Kuvajt i ondje radio kao inžinjer. Iste godine je s još nekoliko Palestinaca, među kojima je bio i Khalil al-Wazir (poznat pod nadimkom “Otac borbe”), osnovao Palestinski pokret oslobođenja (Fatah). Godine 1963. osnovao je zajedno s Khalilom al-Wazirom prvi ured pokreta, a sljedeće godine i drugi ured u Damasku.

31. decembar 1964. 

Zajedno sa svojim kolegama iz Fataha pokrenuo je oružani sukob u prvoj vojnoj operaciji poznatoj pod imenom “Operacija u Eilabounu”. Bio je vođa operacija protiv Izraela nakon agresije 1967. godine. Sljedeće godine egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser proglasio ga je predstavnikom palestinskog naroda.

21. mart 1968.

Bio je vođa palestinskih revolucionarnih snaga u njihovom sukobu s izraelskim snagama u Bici kod Karameha u Jordanu, te se spasio nakon što su ga Izraelci pokušali ubiti.

14. april 1968. 

Palestinski oslobodilački pokret Fatah imenovao ga je svojim glasnogovornikom, a početkom augusta iste godine imenovan je za glasnogovornika i zapovjednika oružanog krila Fataha, poznatog pod imenom Al-Assifa (Oluja).

Februar 1969. 

Imenovan je za predsjednika Izvršnog komiteta oslobodilačke organizacije pri Palestinskom nacionalnom vijeću i na toj poziciji ostao sve do svoje smrti.

Kraj 1969. godine

Izabran je za ličnost godine američkog časopisa Time, a to se ponavljalo i sljedećih godina.

“Crni septembar” 1970. 

Dolazi do sukoba između palestinskih militanata i jordanske vojske, što dovodi do mnogih žrtava na obje strane. Sljedeće godine, nakon arapskog posredovanja, PLO na čelu s Yasserom Arafatom povlači se iz Jordana i odlazi u Liban.

1978. 

Izrael započinje surove napade na štab PLO-a u Libanu. Godine 1982. okupiran je Bejrut, tako da je Yasser Arafat bio primoran povuči se iz Libana pod međunarodnom zaštitom.

30. avgust 1982. 

Napustio je Bejrut na grčkom brodu Atlantis i otišao u Tunis, gdje će biti novo sjedište PLO-a.

1982. 

Nacionalno vijeće na svojoj sjednici u Omanu ponovo mu je ukazalo povjerenje i imenovalo ga predsjednikom Izvršnog komiteta drugi put zaredom.

Oktobar 1985. 

Preživio je pokušaj atentata kada je osam izraelskih aviona izvršilo napad i uništilo njegovo sjedište u Hammam Chottu u Tunisu. Prije toga je preživio atentat u julu 1981. godine u Bejrutu, za vrijeme izraelskog napada na zgradu u kojoj se nalazilo njegovo sjedište.

15. novembar 1988. 

Yasser Arafat objavio je nezavisnost palestinske države na devetnaestoj sjednici Palestinskog nacionalnog vijeća održanoj u Alžiru.

13. decembar 1988. 

Održao je govor pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda u Ženevi nakon što je Skupština premjestila svoje zasjedanje iz New Yorka kako bi mogla slušati njegov govor, s obzirom na to da nije mogao dobiti vizu za ulazak u Washington.

14. decembar 1988. 

Yasser Arafat prihvata rezoluciju UN-a 242. i odbacuje terorizam, što rezultira time da tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan objavljuje otvaranje dijaloga s Arafatovom organizacijom.

April 1989. 

Palestinsko narodno vijeće imenovalo je Yassera Arafata za predsjednika Nezavisne palestinske države. Početkom 1990. godine objavljeno je da je imao tajne veze s izraelskim liderima o ovom pitanju.

13. septembar 1993.

Potpisao je sporazum u Oslu sa tadašnjim izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom, čime je potvrđeno postojanje novog palestinskog entiteta. Međutim, nije riješeno nekoliko ključnih pitanja, od kojih su najznačajnija budućnost naselja izgrađenih na okupiranoj zemlji, budućnost palestinskih izbjeglica koje su morale napustiti svoje gradove i sela nakon rata 1948. godine, kao i konačni status Jerusalema.

4. maj 1994. 

 Arafat i Rabin potpisuju “Kairski sporazum” o Palestinskoj samoupravi u Gazi i Jerihonu na Zapadnoj obali.

1. juli 1994. 

Vraća se u Pojas Gaze kao predsjednik Palestinske uprave, nakon što je 27 godina proveo u egzilu. Iste godine dobio je Nobelovu nagradu za mir, zajedno sa Yitzhakom Rabinom i Shimonom Peresom.

24. septembar 1995. 

U egipatskom gradu Tabi potpisao ugovor o proširenju Palestinske uprave na Zapadnu obalu i Pojas Gaze. Nakon toga izabran je za predsjednika Palestinske uprave 20. januara 1996. godine na prvim općim izborima u Palestini, gdje je dobio 80 posto glasova.

23. oktobar 1998. 

Potpisivanje sporazuma Wye River u Sjedinjenim Američkim Državama.

Juli 2000.

Održani su pregovori u Camp Davidu II, na kojima su učestvovali Yasser Arafat, tadašnji izraelski premijer Ehud Barak i bivši američki predsjednik Bill Clinton. Raspravljalo se o otvorenim pitanjima, kao što su pitanje statusa Jerusalema, naselja i izbjeglica. Samit je završio nakon dvije sedmice, a nije se uspjelo riješiti pitanje statusa Jerusalema, kao ni neka druga pitanja.

8. januar 2001. 

Odbija američke prijedloge, koje je Clinton dao Palestini i Izraelu, a koji su sadržavali odricanje prava na povratak palestinskih izbjeglica i pretvaranje Jerusalema u otvoreni grad s dva centra - jevrejskim i palestinskim.

Decembar 2001. 

Tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon stavlja blokadu Yasseru Arafatu u njegovom sjedištu u Ramallahu na Zapadnoj obali.

28. mart 2002. 

Operacija “Odbrambeni zid” – Ariel Sharon je rekao da Izrael Arafata smatra svojim neprijateljem, kao i neprijateljem cijelog svijeta, te preprekom za mir na Bliskom istoku, kao i opasnošću za stabilnost regije.

29. mart 2002. 

Izraelske snage su u potpunosti sravnile Ramallah i okupirale Arafatovo sjedište. Izrael je zaprijetio da će bombardirati sve zone. Yasser Arafat izrekao je svoju poznatu rečenicu: “Izrael me želi zatvorenog, bjegunca ili mrtvog, a ja im kažem, bit ću samo šehid.”

April 2002. 

Poručio je tadašnjem ministru vanjskih poslova SAD-a Colinu Powellu da će umrijeti samo kao šehid u slučaju da Izrael napadne njegovo sjedište, te da im neće dozvoliti da ga zatvore ili protjeraju.

Maj 2002. 

Sharon je ukinuo blokadu palestinskom vođi nakon što je Saudijska Arabija intervenirala i tražila to od američkog predsjednika Busha. Izraelska se vojska povukla.

Mart 2003. 

Palestinski vođa bio je izložen pritiscima Amerikanaca i Izraelaca za smanjenje ovlasti, te su mu naredili da imenuje Mahmouda Abbasa za premijera.

Kraj oktobra 2004.

Zdravstveno stanje Yassera Arafata se pogoršalo, te se preselio u Jordan, a odatle u vojnu bolnicu Percy u Francuskoj 29. oktobra iste godine.

11. novembar 2004. 

Zvanično je objavljena smrt Yassera Arafata. Pokopan je u Ramallahu nakon što su njegovi posmrtni ostaci doneseni iz Kaira.

(Izvori: Al Jazeera, Anadolija)