Jedan od najvećih političkih problema s kojim se suočavala Bosanska banovina, a kasnije i Kraljevina, tokom gotovo cijelog perioda svog postojanja jeste njeno karakteriziranje kao “heretičkog legla”, zemlje u kojoj utočište nalaze oni koji su u tolikoj mjeri skrenuli s kursa propisanog zvaničnom dogmom jednog od dvaju velikih crkvenih sistema, da se više ne smatraju njihovim sastavnim dijelovima. Prije nego pređemo na objašnjenje konteksta pojave ovih diskvalifikacija, a da bismo razumjeli njihov nastanak i težinu, potrebno je da razumijemo šta je krajem 12. i početkom 13. stoljeća značilo u svakodnevnom životu biti optužen za herezu.

To je vrijeme kada su već propale gotovo sve tekovine velikih križarskih pohoda na Svetu zemlju, tj. protiv islamskog svijeta. Međutim, Zapadna crkva nije bila spremna da se odrekne najmoćnijeg oružja u sprovedbi svojih ovosvjetovnih ciljeva, križarskog zanosa i najrazličitijih mogućnosti koje je on donosio sa sobom, kako za crkveni, tako i za ratonosni element tadašnjeg društva. Preostalo je samo da se oštrica tog mehanizma usmjeri u potpuno drugačijem, ali jedino mogućem smjeru, ka unutrašnjosti, tj. križarski pohodi tada postaju indigeni, okrenuti protiv neprijatelja Crkve unutar njenih redova, onih brojnih pokreta u društvu koji su se počeli javljati unutar raširene atmosfere nezadovoljstva ponašanjem i usmjerenjem tadašnjih crkvenih vlasti prema bogaćenju i težnji za svjetovnom moći.  

Takvi se pokreti redom proglašavaju heretičkim, a samim time i osuđenim da ih se vrati u okrilje crkve, milom ili silom. Svi svjetovni vladari koji su štitili heretike stavljeni su u istu ravan s njima, a pokreće se niz manjih ili većih vojnih pohoda usmjerenih na albigenze u južnoj Francuskoj, katare u istočnoj Francuskoj i Beneluksu, stedingere u Njemačkoj, patarene na sjeveru Italije itd. Srednjovjekovni pape militariziraju etiketu heretika i u odnosima prema svojim oponentima, političkim ili crkvenim, i tzv. “Ambrosijeva presuda”, po kojoj “svatko ko se ne slaže sa papom ima da se smatra heretikom” postaje osnovna udarna snaga koja se upotrebljava sve češće, i to prema carevima, kraljevima, antipapama, biskupima i nadbiskupima, običnim ljudima.

U takvom ozračju knez Vukan, sin pokojnog velikog srpskog župana Nemanje i upravitelj Duklje, na samom kraju pisma iz 1299. godine, kojim je molio papu Inocenta III da Barsku biskupiju uzdigne u rang nadbiskupije, a time uveća i svoj vladarski rang, ubacuje i pasus kojim kao uzgred obavještava papu kako je načuo da je bosanski ban, zajedno sa svojom suprugom, sestrom i svom vlastelom u Bosni pružio utočište velikom broju heretika, njih oko deset hiljada.

Doista, ne želimo skrivati našem očinstvu da se nemalo krivovjerje u zemlji Ugarskog kraljevstva, naime u Bosni, očito širi u toj mjeri da, zaveden zavodljivom zabludom, i sam je ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja bijaše žena preminulog Miroslava Humskog, i s mnogim rođacima, uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća kršćana. Zato ih je ozlojeđeni ugarski kralj po ovlasti od vas dobivenoj prisilio da dođu pred vas. (...) Stoga molimo, preporučite ugarskom kralju neka ih kao kukolj iz pšenice izbaci iz svoga kraljevstva (prijevod F. Šanjek, Bosansko humski krstjani u povijesnim vrelima, 2003).

Jedan dio starije historiografije ovu je Vukanovu denuncijaciju uzimao zdravo za gotovo, pa čak i promovirao tumačenje kako je Vukanu bilo jako stalo do stanja katoličke vjere u Kulinovoj zemlji. Ipak, poznavanje historijskog konteksta vremena pomaže nam da nadiđemo takvo, pomalo i naivno tumačenje ovih redaka.

Naime, u to vrijeme na području Jugoistočne Evrope jasno je vidljiv sukob dvaju političkih blokova. Jedan blok činio je ugarski kralj Emerik, koji je težio da svoju vlast nametne na što širem području koji se donedavno nalazio pod kontrolom Bizanta, te Vukan, nezadovoljan što mu je nakon smrti oca pripala Duklja, a ne centralne teritorije srpske županije kojima je upravljao njegov brat Stefan. Na drugoj strani bili su očito Kulin i Stefan Nemanjić, humski knez Miroslav (do pojave ove Vukanove optužbe već pokojni, a njegove zemlje pod Vukanovom vlašću), ugarski princ Andrija – brat Emerikov, također nezadovoljan položajem u svojoj zemlji, a indirektno i dosta udaljen od ovih dešavanja i bugarski car Kalojan.   

Kako smo vidjeli iz prethodnog kontakta bosanskog bana i Rimske kurije, nije bilo nikakvih problema niti vjerskog niti svjetovnog karaktera. Papa se obratio Kulinu kao očitom gospodaru njegovog “vladania”, a Kulin je priznao papinsku nadležnost nad vjerskim pitanjima u Bosni. Tek s Vukanovom optužbom javljaju se dva procesa koji će obilježiti godine koje su uslijedile, pa čak i dovesti do križarskog pohoda na Bosnu pola stoljeća kasnije. Prvi od procesa jeste utvrđivanje stanja na Kuriji o Ugarskoj kao vrhovnom gospodaru nad Bosanskom banovinom, a drugi korištenje heretičkog diskursa kao najlakšeg oruđa diskvalifikacije bosanskog vladara i njemu najbližih. Upravo se iz tog razloga u optužbi spominje i Kulinova supruga, sestra samog Vukana, ali i banova sestra, udova pokojnog kneza Miroslava koju je Vukan istjerao s njenih posjeda.

Na taj je način jednim potezom na Rimskoj kuriji stvorena dvostruka predodžba o Bosni, o kojoj se inače jako malo znalo i iz koje je dolazilo gotovo pa minimalna količina vijesti. Bosanskom dvoru bilo je se jako teško odbraniti od ovakve propagandne politike. Vanjska diplomatija još se uvijek nije bila razvila do tačke da se Bosanska banovina mogla suprotstaviti ovako osmišljenom sistemu. Ban Kulin je u epizodi s Bilinopoljskom abjuracijom uspio da otrese neposrednu opasnost vezanu za navodno pokroviteljstvo nad hereticima, no, u cijeloj epizodi najbolje je profitirao ugarski vladar, koji je u međunarodnim instancama prepoznat kao osoba koja posjeduje patronatsko pravo nad Bosnom.    

To je pravo gotovo cijelim tokom srednjeg vijeka ostalo samo na nivou teorije, dok na samom terenu nije imalo bilo kakav oblik svoje realizacije, ono je opstalo do okončanja obaju srednjovjekovnih kraljevstva u naletima osmanskih osvajačkih trupa 1463, odnosno 1526. godine. Geografska izoliranost Bosne bila je prepreka njenom vojnom i političkom osvajanju, no istovremeno i ograničavajući faktor uključenja Bosne u civilizacijske tekovine tadašnje Evrope.

Do dan-danas je preživjela Vukanova optužba, posebno u svijesti širih narodnih masa, koje su bosanske krstjane, crkveni red koji je egzistirao u srednjovjekovnom bosanskom društvu, poistovjetili s bugarskom sektom bogumila, koji nikada nisu spomenuti u izvorima srednjovjekovnog vremena, ali su postali jako pogodno sredstvo za širenje različitih ideologija od 19. stoljeća, kada su prvi put povezani s Bosnom, pa sve do danas.