Evropski kolonijalizam i dalje predstavlja ogromno područje za istraživanje i kroz nove/stare krize i ratove otkriva nam iznova svoju slojevitost.

Izoštreno geografsko oko može vrlo lahko primijetiti višestruku sličnost između toponima Evrope i Novog svijeta gdje su kolonijalisti, nakon što su istrijebili ili protjerali lokalno stanovništvo, gradili ambijent jako sličan onom iz kojeg su potekli uz jednu ključnu razliku koja otkriva ishodište geopolitičkih procesa kojima svjedočimo zadnjih mjeseci na Bliskom istoku.

Pored imenovanja novih Londona, Pariza, Kordoba... postavlja se pitanje zašto su se protestantski migranti, koji su bili protjerivani desetljećima u vjerskim ratovima od strane Katoličke crkve, kroz toponime vraćali na istok i u antički period.

Naime, pored kopiranja imena gradova, pokrajina ili država uz prefiks „New“ ili geografsku odrednicu strane svijeta, jako su upadljivi biblijski nazivi gradova i toponima iz Palestine i okolnih područja. Razlika između Latinske i protestantske Amerike može se uočiti i kroz različit karakter toponima. Kod katolika ključni su termini vezani za Isusa i svece zaštitnike. Takvih primjera ima i u Sjevernoj Americi, ali su oni samo pokazatelji da su na tom području prvi kolonijalisti bili Španci ili Francuzi.

Programiranje budućnosti

Krstaški ratovi bili su primjer nasilnog prožimanja dva vrlo različita svijeta u kojem se doima da je Zapad više profitirao intelektualno i duhovno. Usljed dužeg prisustva krstaša na Orijentu, njih je, između ostalog, zaintrigirala jednostavnost muslimanske duhovnosti u kojoj nije bilo posrednika. To je bila jedna od klica pokreta reformacije i protestantizma, na čijim je valovima Biblija prevedena na njemački i engleski jezik, što je početak kršćanskog puritanizma. Generacije kršćana, koji su odrastali kroz čitanje Biblije na maternjem jeziku, njene su poruke počeli shvatiti krajnje doslovno i bukvalno.

Iz takvog pristupa u kolonijalnim okolnostima rađa se odnos prema Novom svijetu kao njihovoj Obećanoj Zemlji, ali i Jevrejima kao partnerima za realizaciju biblijskih predskazanja Kraja svijeta u Palestini. To je preteča kršćanskog, odnosno protestantskog, cionizma koji je odavno postao najdominantnija politička sila u anglosaksonskom svijetu i koja je ujedno omogućila formiranje cionističkog entiteta i njegovo održavanje.

Nažalost, o tematici biblijskih naziva američkih gradova kod nas i u susjednim državama nije se pisalo. Taj izostanak dubljeg promišljanja povezanosti protestantizma, kolonijalizma, orijentalizma s cionizmom je vrlo opasno.

U okviru ove tematike nužno je napomenuti da je Amerika ogroman mozaik toponima iz cijelog svijeta gdje se mogu čak naći mjesta koja dijele iste nazive s glavnim i drugim gradovima Srbije, Slovenije, Austrije, Albanije, Azerbejdžana, Iraka, Afganistana, Kine, Rusije, Nizozemske, Češke, Kube, Bolivije, Egipta, Australije, Malija… pa čak u Americi postoji grad Meka i dvije Medine.

Uzajamni interesi

Dr. Rafael Medoff autor je više od 20 knjiga o jevrejskoj historiji i cionizmu, uključujući Historijski rječnik cionizma, napisan s Chaimom I. Waxmanom. Njegov tekst objavljen u jevrejskom žurnalu pod nazivom Zašto je taj grad u Ohaju nazvan Istočna Palestina u povodu industrijske nesreće je bio povod za njegovu kraću analizu ove teme gdje na jednostavan način otkriva suštinu biblijske toponimije Sjedinjenih Država.

“Gradove kao što je Istočna Palestina, Ohajo, osnovali su religiozni kršćanski doseljenici iz 19. stoljeća. Izabrali su ta imena da izraze svoju duhovnu vezanost za zemlju i ljude iz Biblije”, piše u uvodu teksta.

On pravi paralelu između dvije vijesti kroz koje su dva grada nazvana po Palestini dospjeli u eter. Jedna iz Ohaja i drugi prilikom eksplozija „Space Shuttlea Columbia“ 2003. godine u Teksasu. On piše tekst kao odgovor na znatiželju javnosti kojoj je postalo zanimljivije ime grada od povoda događaja.

Dr. Medoff podsjeća da u Ohaju postoje gradovi koji se zovu Hebron, Gilboa, Kanaan i Šilo, čak i Sodoma. Taj grad je dobio ime po zagovorniku zabrane koji je bio razočaran malim odazivom na njegovo predavanje 1840. godine, koji je u šali uporedio ovu lokaciju s tim zloglasnim biblijskim centrom grijeha.

Dalje on navodi da u Teksasu, pored Palestine, postoje gradovi Hebbronville i Joshua, Hebron u Sjevernoj Dakoti i Sinaj u Južnoj Dakoti, Jerusalem u Arkansasu, Jerihon u Vermontu, Vitlejem kao i Nazaret u Pensilvaniji i Sion u Merilendu. Gotovo svaka država ima jedan ili više gradova nazvanih po biblijskim mjestima ili pojedincima. Sveukupno, postoji više od 1.000 biblijskih gradova od obale do obale, zaključuje Dr. Medoff.

On ide dalje pa otkriva i sam motiv takvih naziva koje su davali religiozni kršćanski doseljenici iz 19. stoljeća. On smatra da su odabrali ta imena da izraze svoju duhovnu privrženost zemlji i ljudima iz Biblije i poručuje da su se u svojim molitvama molili su se za povratak Jevreja u Svetu zemlju, za koju su shvatili da je neraskidivo povezana s nadolazećim mesijanskim dobom.

Za njega nije iznenađujuće što su u Istočnoj Palestini i njenoj okolini brzo niknule brojne crkve: Luteranske i reformirane kongregacije osnovale su Salemsku crkvu, birajući ime koje potiče od Jerusalema, evangelički luterani su osnovali Evangeličku luteransku crkvu Svetog Pavla, dok su metodisti prvobitno držali svoje službe u lokalnoj školi prije nego što su podigli svoju Metodističku episkopalnu crkvu, Ujedinjenu prezbiterijansku crkvu i na kraju još jednu bogomolju s biblijskim imenom – Sionska evangeličko-luteranska crkva.

Dr. Medoff tvrdi da su američki religiozni kršćanski doseljenici dijelili istu percepciju Svete zemlje kao i Jevreji, negirajući prisustvo Arapa i poruke Kur’ana.

On navodi i interakciju Amerikanca sa Svetom zemljom tokom 19. stoljeća te navodi putovanja i pisanja Marka Twaina (The Innocents Abroad, 1869) kao i Hermana Melvillea („Klarel: pjesma“ i hodočašće u Svetoj zemlji, 1876). Na kraju ističe mit da je Palestina tada bila praktično nenaseljena i da nije postojao zaseban palestinski identitet.

Biblijska toponimija Amerike

John Leighly (1895–1986) je bio američki geograf i profesor koji je detaljno obradio tematiku biblijskih toponima u Sjedinjenim Američkim Državama. U svom radu iz 1979. godine on je analizirao ranija istraživanja i donio potpuniju statistiku biblijskih imena čiji je broj varirao kroz migracije. On objašnjava različite metodološke pristupe u identifikaciji toponima te ističe da biblijski karakter mogu imati toponimi koji su vezani i za Mezopotamiju, Malu Aziju, Egipat i Grčku, a ne samo za Palestinu.

Većina popisa toponima se odnosi na 19. stoljeće prema podacima iz popisa stanovništva, općina, izbornih jedinica i poštanskih ureda. Leighly navodi da od 61.742 analiziranih američkih toponima biblijsko porijeklo ima 803, koja su izvedena iz 101 imena. Najfrekventniji toponim jeste Salem 95, koji ima i svoju poznatu filmsku obradu. Nakon toga slijedi Eden 61, Betel 47, Liban 39, Šaron 28, Gošen 33, Jordan 27, Hebron 26, Sion 24, Antiohija, Raj i Šilo 19. Ovih 12 predstavlja 466 naziva, 58 posto od ukupno 803. Ostala imena koja se pojavljuju više od deset puta Beulah 17, Betlehem i Kanaan 16, različiti nazivi za Maslinova gora 15, Betanija (s varijantom Betanija), Korint, i Palestina 14, Karmel (uključujući planinu Karmel) i Smirna 13, Tabor (uključujući planinu Tabor i Taber) 12 puta itd.

 Na kraju svoga rada on daje opširniji komentar metafore biblijskih imena, povoda nastanka i društveno-historijskog značenja.