Vera Costantini predaje turkološke i historijske discipline na Univerzitetu “Ca 'Foscari” u Veneciji od 2004. godine. Njeno usavršavanje se odvijalo između Venecije, Pariza i Istanbula, gdje je živjela četiri godine istražujući za njen doktorski rad u Basbakanlik Osmanli Arsivi. Od 2021. godine vanredni je profesor i predaje turski jezik, osmanlijsku paleografiju, historiju Osmanskog Carstva, historiju republikanske Turske i ekonomsku historiju Mediterana. Njena istraživačka interesiranja usredsređena su na Mediteran i Balkan šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, s posebnom pažnjom na pitanja socijalne, administrativne, političke i ekonomske historije. Kako kaže, glavni cilj joj je doprinijeti obnovi zajedničke historije između različitih obala Mediterana i ponovnom otkrivanju zajedničkog sjećanja na osmansko naslijeđe. Osim profesorske dužnosti, trenutno obavlja i funkciju predsjednika Udruženja italijansko-turskog prijateljstva. U intervjuu za Stav govori o poimanju osmanskog naslijeđa u Italiji, Republici Veneciji, osmanskoj Bosni, Bošnjacima...
STAV: U Vašem akademskom radu najviše se bavite temama koje su u vezi s Osmanskom Državom. Koje razdoblje tokom višestoljetnog postojanja ovog velikog carstva najviše privlači Vaš interes?
COSTATINI: Historija Osmanskog Carstva duga je i složena i bilo bi zaista pretenciozno da se nazivam stručnjakom u svakoj od njegovih faza. Time što predajem na modulu Povijest Osmanskog Carstva svake godine na Univerzitetu “Ca 'Foscari” u Veneciji, naravno, moram pratiti nova izdanja koja tretiraju različite epohe koje ga čine. Međutim, kao što znamo, istraživanje primarnih izvora omogućava autentičan kontakt s prošlošću i razradu inovativnih tumačenja: što se mene tiče, radila sam uglavnom na rukopisima modernog doba (1550–1650), s nekim sporadičnim dodirima s periodom na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Motivirana, kao što sam uvijek bila, uporednom namjerom s historijom moje zemlje, a posebno moga grada, razumljivo je da me zanimalo prije svega klasično doba Osmanskog Carstva, ono koje otprilike datira iz doba vladavine Selima I do Osmana II, odnosno kada su odnosi s moćnim Osmanskim Carstvom bili bogatiji, složeniji i vitalniji za Republiku Veneciju. Osmanlije su se suočile s “velikom historijom” na prijelazu iz XIV u XV stoljeće, u vrijeme kada se pol ekonomskog razvoja svijeta već pomaknuo s istočnog Sredozemlja prema sjeverozapadu, ili prema Veneciji, koja je, pak, tokom šesnaestog stoljeća izgubila industrijski primat u korist novih ekonomija u razvoju (Engleska i Holandija).
Shodno tome, mletačko-osmanski odnosi modernog doba bili su smješteni u kontekst dubokih ekonomskih i društvenih promjena u svjetskoj historiji, čineći, u određenom smislu, uporište problema. Danas, međutim, države koje graniče sa Sredozemljem predstavljaju periferiju Evrope, kojoj je, pak, teško podići nezavisan glas u velikim pitanjima koja potresaju dramatično doba koje proživljavamo. Stoga je prirodno vratiti se na postavljanje pitanja koja su vezana za to povijesno razdoblje (Fernand Braudel ga je nazvao “konjunkturom”), koje je prethodilo sporoj, ali neumoljivoj marginalizaciji mediteranskih država. Kada je počelo? Zašto? Na koji su način glavni historijski akteri bili toga svjesni, ako uopće i jesu? Kako su reagirali? Povijest odnosa između Osmanskog Carstva i Mletačke Republike, ako se rekonstruira i provjeri na primarnim izvorima obje uključene strane, omogućuje rasvjetljavanje strategija suživota dva ključna aktera modernog doba, nespornih protagonista historije tog doba svijetu.
STAV: Koliko Italijani ustvari poznaju ovo historijsko razdoblje i kakav je njihov stav prema njemu?
COSTATINI: Ovo povijesno razdoblje poklapa se s posljednjim dijelom renesanse, manirizma i baroka, sve faze koje je italijanska historiografija umjetnosti, književnosti, ekonomije, politike i rata posebno proučavala. Kancelarije drevnih italijanskih država proizvele su dokumente koji zauzimaju kilometre i kilometre polica u našim arhivima, nastavljajući – kad nam zatvaranja i ograničenja to dopuštaju – davati hranu za razmišljanje desetinama italijanskih i stranih učenjaka. Stoga, ako pod Italijanima mislimo na učeniji sloj društva, nema sumnje da su šesnaesto i sedamnaesto stoljeće bila “posjećena” od strane brojnih italijanskih historičara s ponosom i strašću. Unatoč ovom bogatom historiografskom naslijeđu, već nekoliko desetljeća svjedoci smo slabljenja izučavanja moderne historije na italijanskim univerzitetima, kao da nesumnjivo povećano zanimanje za savremenu povijest treba automatski značiti slabljenje historijskih disciplina koje su prethodna razdoblja učinile predmetom proučavanja i poučavanja.
Fenomen je zabrinjavajući, prije svega jer je uključivao neke strašne odluke Ministarstva, poput prebacivanja izučavanja povijesti Venecije u sferu disciplina lokalne povijesti itd. U isto vrijeme, neumoljivo smanjenje kvaliteta školske nastave produbilo je jaz između intelektualaca – koji se sve više bave s administrativnim (i “političkim”) upravljanjem akademijom – i ostatka italijanskog društva. Štaviše, to ne čudi s obzirom na to da je posljednjih desetljeća smanjeno finansiranje kulture i obuke, to je impliciralo ukidanje obrazovnih programa zahvaljujući kojima su mladi Italijani, budući građani naše zemlje, bili u posjetama muzejima i drugim glavnim spomenicima drugih gradova. Trenutno učenici osnovnih i srednjih škola u historijskom centru Venecije završavaju svoje studije a da ih nastavnici nikada nisu odveli u Duždevu palaču!
STAV: Jeste li možda istraživali odnose između Venecije i Bosne koji su u jednom periodu bili dinamični?
COSTATINI: Odnosi između Venecije i osmanske Bosne trenutno su u središtu mojih historiografskih interesa. Za sada sam napisala dva članka na tu temu i tražim vrijeme za dovršetak istraživanja potrebnog za pisanje nove knjige o projektu “Scala di Spalato” iz perspektive osmanske Bosne. Posebno bih trebala otići u arhive i biblioteke Sarajeva i Sofije.
STAV: U kojoj je mjeri Bosna bila zanimljiva za Veneciju i zašto?
Costatini: U predindustrijsko doba geografska blizina bila je značajno pitanje i stoga je upravo među svim drevnim italijanskim državama ona koja je imala najdublje i najstrukturiranije odnose s Bosnom bila Republika Venecija, koja je s njom dijelila granice svoga “stato da mar” (“pomorske države” na venecijanskom). Od druge polovine četrnaestog stoljeća osmanski uspon zaustavio je političku fragmentaciju koja je zahvatila Balkan u posljednjoj fazi bizantijske dominacije. Tokom narednog stoljeća Republika Venecija i Osmansko Carstvo su se prilično brzo pojavili kao dva protagonista događaja koji će utjecati na prostrano područje. To nije bilo isključivo povezano s teritorijalnom kontrolom, koja je svakako predstavljala bitan element dotičnih hegemonija. Temeljnu ulogu igrala je i sposobnost ulaganja i stvaranja komercijalnih mreža, korištenje administrativnih institucija za podršku projektima ekonomske saradnje između dvije države. To je bila svojevrsna “prirodna” potreba za dvije susjedne države, kao što su Osmansko Carstvo i Republika Venecija, koje su imale interes uspostaviti pacifikaciju u tom području koje je bilo presudno za daljnji ekonomski prosperitet. U posljednjim decenijama šesnaestog stoljeća, međutim, nakon gubitka dominacije na ostrvu Kipar i posljedičnog gubitka komercijalne konkurentnosti u jugoistočnom Mediteranu, mletačka vlada je svoju prioritetnu pažnju usmjerila na Balkan, tačnije na Dalmaciju i Bosnu, koja ja činila prostrano i perspektivno zaleđe Dalmacije.
Za institucionalna iskustva koja do danas nisu preživjela, poput Republike Venecije i Osmanskog Carstva, često se ima tendencija da se pogrešno predviđaju njihovi znakovi propadanja, kao da su posljednja dva, ponekad i tri stoljeća života svojih vlada neumoljivo nagovještavali na njihov predstojeći kraj. Ne slažem se s historiografskim mišljenjem koje vidi u ratu na Kipru početak mletačkog propadanja. Iako potkopan engleskom industrijom koja je tek bila u fazi nastajanja, mletački sistem je predstavljao dominantnu “odlazeću” ekonomiju, od koje se nikako nije predviđao ni brzi ni apsolutni krah , kao što je pokazao Richard T. Rapp. Suprotno tome, republičko političko rukovodstvo bilo je u stanju da stvori alternativni komercijalni projekat, fokusiran na revitalizaciju takozvane “balkanske rute”. Sanitizacija šuma kako bi se osigurao prolaz karavana, izgradnja mostova za prelazak preko rijeka i karavan-saraja kako bi se omogućilo ljudima i životinjama da odmore su predstavljali zahtjevan program, za njegovo postizanje je mletačka vlada pronašla aktivnu saradnju administrativnog osoblja osmanlijske Bosne.
Morski i kopneni put od Venecije do Istanbula, koji prolazi kroz slobodnu luku Split, Klis, Sarajevo, Novi Pazar, Skoplje i Edirne, aktivan od posljednjih godina šesnaestog stoljeća, učinio je ovu teritoriju područjem visokog intenziteta ulaganja, uzrokujući demografski porast, porast stope urbanizacije, gradeći, ukratko, svojevrsno zlatno doba u sedamnaestom stoljeću u historiji Balkana. Tekstil i drugi venecijanski industrijski proizvodi su tako pronašli nova tržišta, dok su sirovine ili poluproizvodi s Balkana (koža, pčelinji vosak, radne životinje i drugo) preferencijalnim putem tekli prema Zapadu, što se nametnulo prethodnoj fragmentaciji pravaca koja su vodila izlazima na more.
U venecijanskim dokumentima tog vremena za ovaj trgovački put nalazimo definiciju “nova ruta trgovaca za trgovce”. Terminologija mi se čini vrlo jasnom: diplomatske i administrativne mreže stavile su se u službu nove trgovačke klase čiji su mletački i osmanski podanici različitih vjerskih konfesija bili neprikosnoveni protagonisti i korisnici. U tom kontekstu, moj je dojam da se uključenost osmanske centralne vlade odvijala, posebno u početku, djelomično i relativno. Svakako, projekt ne bi bio održiv bez teritorijalnog jedinstva koje je zagarantiralo Osmansko Carstvo, a potkraj druge decenije sedamnaestog stoljeća, sultan Ahmed I ponudio je venecijskom duždu punu vojnu suradnju u sukobu s Habsburgovcima. Međutim, nema sumnje da je projekt administrativnog i komercijalnog partnerstva vidio dvojicu neospornih protagonista i sugovornika: centralnu mletačku vladu s jedne strane i osmansko-bosansku provincijsku vladu s druge strane.
U suštinski ruralnom svijetu kakvo je bilo moderno doba bio je značajan poduhvat uspostavljanje međunarodnog projekta trgovačkog partnerstva. I kad bi poslije, uprkos svim poteškoćama, projekt uspio, pretpostavljam da bi administrativna klasa koja je doprinijela njenoj realizaciji shvatila da bi mogla težiti uvećavanju političke moći koja bi prešla i granice njihovih provincija. Međutim, moralo je biti teško vršiti trajni utjecaj na spletke osmanskog dvora sedamnaestog stoljeća; izbijanje rata u Kandiji 1645. godine naglo je prekinulo mletačko-bosansku idilu koja je objema stranama garantirala toliko blagostanja. Iz posljednjih mletačko-turskih ratova proizašao je jedan jedini pobjednik: Austro-Ugarsko Carstvo, koje je konačno imalo slobodu ruku da svoje štetne kolonijalne ciljeve okrene Bosni i Balkanu.
STAV: Kako danas možemo poboljšati saradnju između Bosne i Italije, s obzirom na to da imamo mnogo veza iz prošlosti?
COSTATINI: Danas su energetske i ekonomske mogućnosti neuporedive u odnosu na one iz mletačko-bosanskog sedamnaestog stoljeća. Međutim, vjerujem da će se, čak i suočeni s katastrofalnim ekonomskim posljedicama ove hitne zdravstvene situacije, geografska blizina vratiti u bliskoj budućnosti kao faktor da bi postala snaga u izgradnji ekonomskih i industrijskih odnosa. Racionalizacija logističke organizacije Gornjeg Jadrana, naprimjer, mogla bi podrazumijevati preformuliranje odnosa između zaleđa, uključujući istočnu Italiju i sjeverozapadni Balkan, u poželjan novi kurs oporavka, u ime održivosti okoliša, oporavka investicija i široko rasprostranjenog i ekološki održivog turizma. Nadalje, s geostrateškog gledišta, jačanje međusobnih veza između sjeveroistočne Italije i Balkanskog poluostrva, sve do Turske, moglo bi imati korisnu ulogu u ponovnom uravnotežavanju u odnosu na jedinstvenost projekta “Put svile”, iz kojeg regije potencijalno i djelotvorno bitne za italijansku ekonomiju i dalje ostaju neobjašnjivo isključene.
STAV: Aktivno sarađujete s Islamskom zajednicom Bošnjaka u Italiji. Kakvo je Vaše mišljenje o ovoj zajednici i kakvo je mišljenje Italijana o Bošnjacima?
COSTATINI: Iznenadila me je inicijativnost predsjednika IZ Bošnjaka u Italiji Nermina Fazlagića. Od ove godine predsjednica sam Udruženja italijansko-turskog prijateljstva i jedva čekam da nam zdravstvene okolnosti omoguće da s prijateljima IZBI-a organiziramo zajedničku kulturnu inicijativu koja će omogućiti svima nama, Bošnjacima i italijanskim osmanistima, da se osjećamo manje usamljeno.
STAV: Na kraju, mislite li da mladi ljudi iz Italije i Bosne danas mogu dodatno unaprijediti saradnju između dvije zemlje? Postoje li neiskorištene mogućnosti koje Vi prepoznajete?
COSTATINI: Polažem veliku nadu u nove generacije. Moje studentice i studenti su uvijek izuzetno zainteresirani kad razgovaram s njima o ovom “bliskom” islamu, bosanskom, koji je u moderno doba imao toliko neobičnih karakteristika u odnosu na “druga” iskustva islama koje oni, u svojstvu mladih orijentalista, uče na kursevima islamistike i arapske ili perzijske književnosti. Naravno, riječ je o nekolicini odabranih koje dovodim u arhivu kako bi vidjeli osmanske rukopise potpisane od sarajevskih paša i napisane na najelegantnijem osmanskom jeziku tog vremena. Moj obrazovni doprinos sigurno nije ništa više od kapi vode u zemlji Italiji, koja još uvijek ima iskrivljenu percepciju svog odnosa s Balkanom, Turskom i istočnim Mediteranom. Evropska unija bi trebala izdvojiti fond za finansiranje timova za obuku i istraživanje ekonomske i kulturne historije Balkana. U svim uključenim zemljama, posebno u Italiji, trebali bi postojati obrazovni kursevi u školama i univerzitetima s ciljem podizanja svijesti budućih građana o mogućnostima interakcije koje nas zajedničko historijsko naslijeđe poziva da iskoristimo.
