Dana 17. marta 1861. godine, proglašenjem u Torinu novoosnovane Kraljevine Italije, koja je rezultat pripajanja Kraljevine Dvije Sicilije Kraljevini Sardiniji, započela je prva faza ujedinjene Italije. Bila je to nova suverena država sa Savojskom kućom na čelu i rimokatoličkom religijom kao državnom religijom. Godine 1870. Kraljevina Italija koja je izvršila invaziju na Rim anektirala je Papsku državu, ulazeći  sukob Rimokatoličkom crkvom. To je trajalo do 1929. godine, kada je Musolini sklopio Konkordat s Vatikanom.

Reforme Giolittijeve vlade uvelike su potkopali status quo i postavile temelje za Musolinijev uspon na vlast kroz Marš na Rim 1922. godine i pobjedu fašista na izborima 1924. Na kraju Prvog svjetskog rata, Italija je postala teritorijalno impozantna i predstavila se svijetu kao velika sila, koju će ubrzo osvojiti Musolini.

Prvo socijalista, a kasnije osnivač fašizma, Musolini je, za razliku od antiklerikalne socijalističke politike koju je podržavao kao mladi političar, u svećenstvu i Crkvi vidio instrument za povećanje svoje popularnosti u Kraljevini Italiji. Zauzvrat, Katolička crkva, lišena nekadašnje moći Papske države i uveliko osiromašena, vidjela je u Mussoliniju neku vrstu „instrumentum regni“ da obnovi snagu.

Iako izrazito katolička nacija, rana između države i crkve, nastala invazijom na Rim 20. septembra 1870. godine, zaliječena je tek 1929. godine kada je Musolini sa Lateranskim paktovima ušao u Konkordat kojim se reguliraju odnosi Italije s Vatikanom. Lateranski paktovi započeli su novo razdoblje neprikosnovene prevlasti Katoličke crkve u Kraljevini Italiji. Lateranske paktove potpisali su Benito Musolini za italijansku stranu i kardinal Pietro Gasparri za novonastalu državu Vatikan 11. februara 1929. Musolinija je Crkva nazvala "čovjekom kojeg je poslalo Proviđenje", potpisivanje je upriličeno na dan praznika Gospe Lurdske.

Prigodna slika potpisivanja Lateranskih paktova, 11. februara 1929. 


Član 1. Konkordata propisuje da “Italija priznaje i potvrđuje načelo posvećeno članu 1 Statuta Kraljevine od 4. marta 1848., prema kojem su katolička, apostolska i rimska religija jedina državna religija.”

Padom fašizma nastupila je nova faza u kojoj je Monarhija raspuštena putem referenduma, čime je nastala Italijanska Republika 1946. godine. Republikanski ustav stupio je na snagu 1948. godine.

Raskid s monarhijskim institucijama koje su vodile afirmaciju i ekspanziju nacije osamdeset pet godina, međutim, za novu republikansku Italiju nije doveo do raskida s Katoličkom crkvom. Zapravo, Republika se nije odrekla prvenstveno rimokatoličkog identiteta nacije i nije željela da potkopa odnose Italije sa Svetom Stolicom, suverenom državom koju je kao takvu priznao Musolini. Član 7. novog Ustava, koji je i danas na snazi, kaže: „Država i Katolička crkva su, svaka po svom poretku, nezavisne i suverene. Njihovi odnosi su regulisani Lateranskim paktom. Izmjene i dopune paktova, koje su prihvatile obje strane, ne zahtijevaju postupak revizije Ustava.”

Član 1 Statuta iz 1848. takođe je ostao u potpunosti na snazi ​​dolaskom Republike. Republika je namjeravala ostaviti nepromijenjene odnose između republikanske Italije i Katoličke crkve upravo onako kako ih je Mussolini oblikovao 1929. godine, nikada ne dovodeći u pitanje ulogu Crkve u zemlji niti legitimitet postojanja Svete Stolice kao suverene i autonomne države.

Tek 18. februara 1984. republikanska Italija, ostavljajući po strani Risorgimento i monarhiju – čiji je posljednji kralj Umberto II, umro u egzilu prethodne godine,  primijetivši da se svijet mijenja i da je Italija morala da se prilagodi promjenama koje se dešavaju u zapadnim društvima, sprovela je odluku da postane sekularna država, barem na papiru.

Premijer Bettino Craxi za italijansku stranu i kardinal Agostino Casaroli za vatikansku stranu potpisali su novi sporazum, izmjenjujući Konkordat potpisan 1929. u okviru Lateranskih paktova, u Rimu u Villa Madama 18. februara 1984., čime su započeli novi kurs za naciju.

Bettino Craxi (1934–2000) i kardinal Agostino Casaroli (1914–1998) potpisuju sporazum Villa Madama 18. februara 1984.

Međutim, uprkos velikim očekivanjima sekularno nastrojenih, i kritikama konzervativnih katoličkih krugova, nakon četrdeset godina, malo se toga promijenilo u pogledu položaja Katoličke crkve. Iako je izgubila uticaj koji je imala u prošlosti, Crkva je zadržala dominantnu poziciju među religijama prisutnim u zemlji. Ono što ostaje najuočljivije u Italiji je različit tretman drugih vjerskih konfesija i njihovih pripadnika.

S tim u vezi, zanimljivo je podsjetiti da je kralj Charles Albert od Savoje, čak i prije ujedinjenja Italije, dao prava Valdenzijancima (najstarijoj protestantskoj denominaciji u Italiji) i Jevrejima 1848. godine. Član 8. talijanskog Ustav garantuje ravnopravnost svih vjerskih zajednica, u odnosu na koje se često koristi izraz „nekatoličke“, dok se reafirmiše posebna historijska uloga Rimokatoličke crkve u zemlji. Druge religije, međutim, trebale bi imati ista prava i dužnosti sve dok su organizirane mirno.

Međutim, u stvarnoj praksi, vjerske manjine u Italiji su vrlo različito tretirane kako u svakodnevnom životu, tako i u odnosu sa državnim institucijama. Potonji su često suprotstavljali samu mogućnost postojanja ovih organizacija, videći u njima nepoželjne konkurente glavnoj konfesiji koju u stvari mnogi u zemlji još uvijek smatraju zvaničnom religijom. Još 2016. godine, udžbenik historije i geografije koji se koristio u srednjim školama i dalje je proglašavao da je „Službena religija naše Republike katolicizam“ (L. Pepe, V. Novembri, E. Galimberti, „Mirabilia. Percorsi integrati di storia e geografia” prvo izdanje, tom 1, Milano: Le Monnier Scuola, 2016, str. 249).

Činjenicu da se rimokatolicizam donedavno smatrao zvaničnom državnom religijom i tretirao kao takav potvrđeno je članom 402. Krivičnog zakona koji je nosio naziv „Klećenje državne vjere“ i predviđao kaznu zatvora do godinu dana za svakoga ko je uvrijedio Katoličku crkvu. Tek 2000. godine, 52 godine nakon stupanja na snagu Ustava, Ustavni sud je presudom br. 508/2000 presudio da je ta odredba ustavno nezakonita.

U proteklih četrdeset godina, u Italiji su se uvijek iznova postavljala mnoga pitanja u vezi sa principom sekularizma države, od poziva da se uklone raspela sa javnih mjesta kao što su sudovi i škole do zahtjeva da se izbjegne postavljanje jaslica i pjevanje božićnih pjesme ili održavanje recitala u državnim školama—i još mnogo toga.

Stav onih koji podržavaju sekularizam je da u javnim institucijama treba izbjegavati sve vrste vjerskih simbola i reprezentacija, kao što se dešava u sekularističkoj Francuskoj.

S druge strane, pozicija onih koji žele da zadrže vjerske (što znači katoličke) simbole, naglašava pravo Talijana da poštuju svoju vjersku tradiciju. Takođe se tvrdi da u svakom slučaju porodice učenika, što se tiče škola, imaju pravo da sami odrede organizaciju škole i njen odnos sa vjerskim tradicijama.

Ove argumente slušali smo decenijama i nikada nisu došli do zaključka, barem dok 2011. godine Europski sud za ljudska prava u Strazburu nije presudio u slučaju “Lautsi protiv Italije” i izašao u korist prava na držanje raspela u talijanskim učionicama smatrajući ih kulturnim, a ne čisto vjerskim simbolima.

“Nenametljivo” raspelo u učionici javne škole. 

Čini se da je izreka “tertium non datur” (trećega nema) posebno relevantna u Italiji, jer se čini da nije moguće pronaći treći način kao što postoji u drugim nacijama, poput Ujedinjenog Kraljevstva, na primjer, koje uprkos tome što ima državnu religiju, osigurava punu slobodu vjeroispovijesti i raznolikost unutar škola, uključujući javne škole.

Mnogo reakcija u javnosti izazvala je odluka škole, Sveobuhvatnog instituta “Iqbal Masih” u Pioltellu (Milano) da dozvoli učenicima muslimanima da kraj mjeseca Ramazana (Ramazanski bajram) proslave kod kuće tako što će škola je zatvorena 10.04.2024.

Odluka koju je donio školski odbor uz saglasnost roditelja uslijedila je nakon spoznaje da ranijih godina na dan Ramazanskog bajrama učenici muslimani nisu pohađali nastavu. Budući da ih je u školi jako puno, njen direktor je odlučio da je zatvaranje za taj dan najispravniji izbor.

Škole imaju tri dana u svakoj godini koje mogu iskoristiti kako smatraju prikladnim uz institucionalne praznike na koje su škole zatvorene prema nacionalnom kalendaru (Nova godina, Božić,v25. april (Dan oslobođenja, obilježavanje kraja fašizma) i 1. maj.

Odabir instituta Iqbal Masih smatram zrelim i savjesnim koji ni na koji način nije u suprotnosti sa važećim zakonodavstvom. Naprotiv, poštuje ga, ne podriva principe sekularizma države, i zaista poštuje razliku koja bi trebala biti normalna i poželjna u demokratskoj i sekularnoj zemlji koja se zalaže za suštinsku jednakost.

Sveobuhvatni institut “Iqbal Masih” u Pioltellu. 

Kao što škola u kojoj većina učenika katolika može uticati na rad kroz, na primjer, postavljanje jaslica u vrijeme Božića, nije nimalo skandalozno da škola odluči da ne radi za Bajram. Treba napomenuti da se u školi ne obilježava islamski praznik, već se samo zatvara na jedan dan. Druge škole, zaista većina, na neki način slave katoličke praznike u školskim prostorijama. Razlika nije beznačajna ako se želi naglasiti navodni rizik za sekularnost države dopuštajući da dan bez nastave za muslimanske učenike.

Kontroverza koja je uslijedila nakon ove odluke, dovela je do intervencije protiv škole od strane državnih i regionalnih školskih vlasti (koje je, međutim, kritizirala katolička biskupija Milana, koja je hvalila izbor škole kao „adekvatne društvenoj stvarnosti Pioltello”), bilo je besmisleno. Odluka škole nije u suprotnosti sa principom sekularizma države. Pojedinci i političke stranke koje su uputile kritike na račun škole nikada nisu zagovarale sekularizam kada je u pitanju postavljanje jaslica u škole ili držanje škola zatvorenim dvije sedmice u vrijeme Božića ili drugih katoličkih praznika. Zaista, iste snage koje ovih dana osuđuju da bi odluka škole mogla ugroziti sekularnost države, u prošlosti su ustrajno insistirale da je primjereno držati raspela i jaslice u školama i drugim javnim mjestima kako bi se reafirmirao katolički identitet nacije.

Očigledno je da je kontroverza sama sebi cilj, pod utjecajem možda straha od različitosti ili pukog antiislamskog osjećaja – ako ne i potrebe da neke političke stranke prikupe lahku podršku i glasove s obzirom na Europske izbore idućeg juna.

Italija, zbog svoje historije i raznolikosti, zaslužuje veće poštovanje – kao što manjinske vjerske zajednice zaslužuju veće poštovanje. Princip sekularnosti države mora se implementirati na zreo način — svakako ne slijedeći sekularistički sistem koji kažnjava i diskriminira sve oblike religije kao da su neprijatelji države, niti slijedeći teokratski sistem nametanja jedne religije. 163 godine od rođenja Italije i 78 godina od uspostavljanja Republike, za pohvalu je izbor škole Iqbal Masih da učenicima daju slobodan dan da sa svojim porodicama provedu Bajram.

Dozvolite mi da završim postavljanjem pitanja: da li je bolje imati zemlju sa rigidnim sistemom sekularizma koji guši sve vjerske izraze, ili državu koja, poštujući vlastitu tradiciju, kulturnu i vjersku, također poštuje manjine i slavi različitosti?

Lično se nadam da bi ovo mogao biti početak nove faze za Italiju, u kojoj se različitost prihvata, a ne guši u ime straha i predrasuda, ili nadmoći jednih nad drugima.

O autoru:

Alessandro Amicarelli je član i direktor advokatske kancelarije Obaseki Solicitors u Londonu. On je advokat viših sudova Engleske i Velsa i advokat u Italiji, specijalizovan za međunarodno pravo i ljudska prava i prava imigranata i izbeglica. Držao je predavanja o ljudskim pravima, između ostalog, na Univerzitetu Carlo Bo u Urbinu, Italija, i Univerzitetu Soochow u Tajpeju, Tajvan (ROC). On je sadašnji predsjedavajući i glasnogovornik Evropske federacije za slobodu vjerovanja (FOB).