Fikret Muslimović i Selmo Cikotić okončali su rad na novoj knjizi nazvanoj Zločini u oružanoj Agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu 1992–1995 godine. Ova je knjiga izraz potrebe da se političkoj, stručnoj, akademskoj i široj javnosti sažeto predstave činjenice o zaraćenim stranama i njihovoj upotrebi vojne i drugih sadržaja sile radi postizanja političkih ciljeva u odnosu na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine i sudbinu njenih građana i naroda, posebno Bošnjaka, njihovog identiteta i fizičkog opstanka.

Ova knjiga sadrži dva, međusobno uvjetovana, logički i konceptualno povezana dijela. U prvom se prezentira analiza uzroka i fizionomije rata, u vezi s identificiranim političkim ciljevima i praksom djelovanja u raznim oblastima državnog organiziranja zaraćenih strana, predstavljajući postupnost nastajanja, produbljivanja i proširivanja krize njenim eskaliranjem u oružanu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, po diktatu civilnih vrhovnih komandanata zemalja bosanskohercegovačkih susjeda.

Drugi dio knjige sadrži analizu ratnih zločina, uporedno po zaraćenim stranama, prema najbitnijim parametrima po kojima se identificira odgovornost zaraćenih strana za ratne zločine, odnosno po kojima se identificira koja je zaraćena strana vodila pravedan odbrambeni rat, a koje su zaraćene strane vodile nepravedan rat u ulozi agresora na susjednu, međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

“Specifičnost knjige jeste 80 grafikona na kojima su metodom poređenja po zaraćenim stranama predstavljeni brojčani pokazatelji o raznim pitanjima zločina počinjenih u oružanoj Agresiji na RBiH od 1992. do 1995. godine. Za svaki od grafikona izneseni su analitički zaključci”, kaže Fikret Muslimović za Stav.

“Specifičnost je također imenovanje agresorskih zaraćenih strana – Savezne Republike Jugoslavije, uključno tzv. RS i tzv. APZB i Republike Hrvatske, uključno HRHB. Mislim da je objašnjen okupacijski proces po etapama jer je značajan dio teritorije RBiH praktički okupiran putem paradržavnog organiziranja prije poduzete agresije oružanim snagama i sredstvima. Zauzeta teritorija na kojima je do aprila 1992. uspostavljena paradržavna vlast bila je operacijska osnovica za borbeni raspored agresora pod kontrolom Beograda, s ciljem da se oružanim napadima okupiraju i preostale teritorije pod kontrolom institucija vlasti RBiH. Knjiga potvrđuje da se nepravedni genocidni ciljevi u ratu ne mogu nikako drugačije postići osim zločinačkom genocidnom primjenom vojne sile progonima i pokoljima civilnog stanovništva.”

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i rat protiv Bosne i Hercegovine u posljednje je dvije i po decenije tematiziran i analiziran iz različitih uglova, pri čemu je izostala komparativna analiza zločina koje su počinile zaraćene strane i njihovo sagledavanje na nivoima koje uključuje sve vrste zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Ova činjenica čini temu kojom se Cikotić i Muslimović bave u svojoj knjizi posebno interesantnom i vrijednom.

Autori vode čitaoca od općeg konteksta agresije na Bosnu i Hercegovinu, historijskog okvira ka razmatranjima kulturocida, sudskih presuda i druge relevantne dokumentacije koja omogućuje komparativnu analizu počinjenih zločina. Cikotić i Muslimović nastoje da ukažu na niz činjenica koje idu u prilog hipotezi da je na RBiH izvršena agresija od njenih susjeda, a koje se nalaze u presudama nadležnih međunarodnih i domaćih sudova te u samoj činjenici da su upravo susjedne države potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma, što implicira njihov status zaraćenih strana, a nikako “garanta” Mirovnog sporazuma, kako se to, u posljednje vrijeme, nastoji predstaviti.

Posebnu opasnost, prema autorima, predstavlja pokušaj izjednačavanja odgovornosti za protekli rat, pa ovo istraživanje nastoji dati svoj doprinos upravo na ovom planu sugerirajući da se prošlost vrlo često falsificira, ali ne zbog prošlosti koliko zbog budućnosti. Autori ukazuju na procese koji su se dešavali prije same agresije na RBiH. Djelovanje SR Jugoslavije, kao zaraćene strane, dijele na tri etape: politički ekstremizam u funkciji opravdanja agresije i mobilizacije sopstvenih snaga; terorizam kao koncept i kao metod “blitz kriega” za postizanje velikih početnih “uspjeha” te klasičnu agresiju kojom se trebalo dovršiti zaokruživanje etnički “očišćene” teritorije uz stvaranje privida funkcionalne države koja samo čeka svoje priznanje.

Stoga, debatu o karakteru rata autori zaključuju konstatirajući da “karakter politika daje odgovor o karakteru rata”, gdje “odluke o miru donose isti oni politički faktori koji su donosili odluke o započinjanju rata”. Teorijsku tenziju i odgovor na pitanje da li je na BiH izvršena agresija ili se radi o građanskom ratu autori rješavaju na originalan način sugerirajući da u građanskom ratu “nijedna zaraćena strana ne dovodi u pitanje opstojnost odnosne države, već se dovodi u pitanje nosilac vlasti”, podsjećajući na presudu Međunarodnog suda pravde Republici Srbiji za nesprečavanje. U konačnici, autori zaključuju da se “ishod rata mjeri stepenom postizanja ciljeva”, kritizirajući tezu o nepostojanju pobjednika i poraženog i stavljajući je u kontekst agresorskih ciljeva o prekidu postojanja BiH kao države i neostvarenja tih ciljeva.

Drugi dio rada predstavlja glavni istraživački napor i kvantitativnu analizu podataka prikupljenih u odnosu na šest varijabli iz ustanovljenog analitičkog okvira. Broj i geografske lokacije pronađenih masovnih grobnica neumoljivo ukazuju na činjenicu da je na teritoriji pod kontrolom “zaraćene strane” SRJ pronađeno 80,59 posto od ukupno 440 tih spomenika civilizacijskog srama. Osim toga, broj žrtava u tim masovnim grobnicama ukazuje da je 92 posto svih žrtava pronađeno na teritoriji pod kontrolom SRJ.

Uništavanje vjerskih objekata, kao naredni dio analize, predstavlja uvid u zločin kulturocida koji se provodio i nad sakralnim objektima u cilju eliminiranja nečijeg postojanja na određenim prostorima i predstavlja eklatantan dokaz političkih ciljeva agresorskih strana u sukobu. Podaci o stepenu štete u vidu porušenih, devastiranih ili oštećenih objekata Islamske zajednice nedvosmisleno ukazuje na količinu i vrstu ove vrste zločina, ali propušta da ponudi pojedinačni “doprinos” zaraćenih strana SRJ i RH.

Poređenje broja logora za prognano stanovništvo i zarobljenike jasno ukazuje da je, od ukupno 679 formiranih, SRJ formirala 81 posto, RH 18 posto, a RBiH 1 posto. Iako nema podataka o broju civila i vojnika u tim logorima, već iz same distribucije se može zaključiti da je najveći broj ljudi odvođen u logore na samom početku rata, a samim tim nedvosmisleno doći do zaključka o tome ko je planirao i započeo rat, te koja je strana u kojoj mjeri bila spremna za taj rat.

Ostatak analize referira se na optužnice i presude tri vrste sudova, i to Haškog, onih u agresorskim “zaraćenim stranama” te onog u BiH. Iako je ova vrsta analize zasnovana na nepobitnim činjenicama, ona uveliko trpi zbog mnoštva ograničenja ovih sudova da zaista procesuiraju sve odgovorne za zločine počinjene u proteklom ratu. Imajući u vidu da se Haški tribunal bavio najodgovornijim licima, ovaj dio analize daje mnoštvo odgovora na pitanja o samoj političkoj i vojnoj odgovornosti različitih učesnika.

Tako je, od ukupnog broja od 122 optuženih, onih iz SRJ bilo 70,5 posto, iz RH 21,3 posto, a iz RBiH 8,2 posto, dok je broj kažnjenih ukupno 76, od čega 70 posto iz SRJ, 22,4 posto iz RH te 7,9 posto iz RBiH. Međutim, podaci o broju godina izrečenih u vidu sudskih kazni dopunjavaju ovu analizu ukazujući da je, od ukupno 1.363 godine zatvorske kazne, 76,7 posto dodijeljeno SRJ, 19,7 posto RH te 3,7 posto RBiH. Podaci o broju optuženih i kažnjenih civila na najvišim rukovodećim pozicijama dodatno osvjetljavaju namjere i političke ciljeve strana u sukobu pa je na strani SRJ kažnjeno 12, RH 4, a RBiH nijedan civilni rukovodilac.

Kada je u pitanju vrsta zločina, također je jasno da je samo SRJ osuđivana za planiranje i naređivanje, udruživanje radi počinjenja, saučesništvo te pomaganje i podržavanje genocida kao najtežeg oblika ratnog i zločina protiv čovječnosti.

Najvrednija analiza odnosi se na zbirne podatke o broju optuženih i osuđenih, gdje bi najvažniji podatak bio ukupni procenat broja optuženih i kažnjenih pripadnika tri zaraćene strane od ukupnog broja 674. No, procentualni pregled broja kažnjenih za zločine protiv čovječnosti presuđen od svih sudova najjasnije govori o stepenu krivice i odgovornosti strana u sukobu, gdje je 71,85 posto kažnjenih iz SRJ, a 28,15 posto iz RH. RBiH nema osuđenih po ovom osnovu. Zbirni podaci o godinama kazni za zločine tokom rata u BiH nadopunjuje prethodnu crno-bijelu sliku, ukazujući da skoro 74 posto ili 4.767 i po godina presuđena SRJ, 865 i po godina ili 13,4 posto RH, a 818 godina ili 12,7 posto RBiH.