Već šezdeset godina Vasilija Jamakosmanović (88), udovica domara Zemaljskog muzeja, Mustafe Jamakosmanovića, živi u ovoj instituciji. Njezin je muž zaradio penziju radeći u Muzeju. No, on i Vasilija nikada nisu uspjeli dobiti svoj stan iako na njega imaju pravo. Stav je prije nekoliko godina objavio priču o ovoj porodici za koju malo ko uopće zna da žive u muzeju; tada nam je Vasilija pričala i o svojoj dugododišnjoj borbi sa upravom Muzeja da dobije stan na koji imaju pravo i na što se, kako tvrdi, muzej obavezao još davno, u godinama prije Agresije.  

“Muzej je dužan da nama osigura stan, tako je u rješenjima, tako je i u ugovoru. Međutim, niko ništa ne govori o tome. Muzej je prije rata kupovao stanove i bila su dva stana na Grbavici. Muž je pisao molbu da dobije taj jedan stan, da imamo nešto. Međutim, odbili su ga k’o s nokta i dali drugima koji nisu zaslužili. S druge strane, Muzej ne polaže nikakvo pravo na ovaj stan u kojem živim. Ništa mi ne mogu, ne mogu čak ni mog unuka istjerati. Takav je ugovor, dok god oni nama ne nađu adekvatnu zamjenu”, pričala nam je tada Vasilija.

Od tada se ništa nije promijenilo, štaviše, uslovi života u prašnjaviom, memljivom stanu su još i poogoršani a uprava muzeja, tvrde Jamakosmanovići, ignorira njihove molbe i zahtjeve. “Valjda čekaju da umrem pa da me se riješe”, kazala nam je Vasilija nakon što je u redakciji Stava poslala pismo u kojem opisuje situaciju u kojoj se nalazi i traži pomoć u borbi za svoje pravo.

Njeno pismo objavljujemo neznatno skraćeno i sa sitnim izmjenama koje ne utiču na suštinu napisanog.  

 

Pošto nemam nikog ni kome da se požalim o mojim (pod stare dane) tantalovim mukama, zato pišem za stav. Godine 1962 moj suprug se zaposlio u Zemaljskom muzeju. Jednu prostoriju u kojoj je bio ćumur uspio je o svom troški da sredi. Sa  sinom od četiri godine I trudna doselim u januaru janura 1936, rodim drugog sina. Tu sam se mučila sa dvoje djece bez mokrog čvora.

U zgradi muzeja, koja je okrenuta prema Omladinskom šetalištu, prizemno je Austrija odredila tri namjenska stana za glavnog vrtlara, nadzornika zgrada i majstora za centralno grijane, kojl nije htio tu stanovati i nije ni radio. Ovaj stan koji je određen za nadzornika nije ličio na stan, ovi stanari prije nas nisu mrdnuli prstom da poboljšaju uslove stanovanja. Mi smo o svom trošku napravili stan kako bog zapovijeda. Uselili smo 1965 godine a stanarsko pravo postoji od 1969…

U rješenju stanarskog prava piše da nakon penzionisanja muzej je u roku od tri mjeseca mora naći odgovarajući stan za Mustafinu porodicu, suprugu Vasiliju I sinove Envera i Damira…. Mustafa je penzionisan 1966. godine, umro je 2003. A stana ni na vidiku.

Podnijela sam i rat, nestašicu, vode I struje. Više nas se smjestio HVO , gdje su spavali I donosila im se hrana. Počeli su uzimati neki eksponat da prodaju, kada bi to Mustafa vidio počeo bi se sa njima nekako bortati I uvijek je izvukao deblji kraj. Dolazeći kući uvijek sa nekom modricom, kada bi ga pitali šta je, rekao bi da je pao.

Kada su oni otišli, onda nam je priznao šta je bilo. Kazao je da bi ga, kada bi branio to što rade,  znali udariti, gurati mu pištolj u usta i prijetiti da će mu, ako kome kaže, ubiti ženu, jer oni znau šta sam ja a dva puta su i pucall na mene.

Krajem 1993. ili početkom 1994. zapali se stan i Mustafa uleti da gasi u bude ran jen. U to vrijeme su se iz HVO raspršili ali su iz tih prostorija pripucavali i izazivali đavola sa druge strane. Zato su otuda još vise raspalili po muzeju, ne znam sa kakvim sve oružjem. Ja sam sa bočnog prozora pazila da se opet nešto ne zapali, jer su najviše dolijetali zapaljivi i nekoliko puta sam izlijetala na sprat i pužući mokrom krpom izbacivala napolje.

Jednom vidim plamteći metak uleti, prepostavim da će se nešto zapaliti. Odletim na glavni ulaz po dežurnog i kad smo došli počela je gorjeti vitrina sa leptirima i ugasili smo požar aparatom.

Sve je to prošlo, ali i dalje ne znam šta je to u ljudima došlo, otkud tolika mržnja i netrpeljivost.

Sve ono što smo činili i ja i suprug za muzej niko nam nije zahvalio, da je bar neko došao da me upita za zdravlje, niko osim gospodina Busuladžića (bivši direktor muzeja, Adnan Busuladžić op. a). Ovo drugo dvoje direktora, Softić i Sijarić, mi okrenu dupe kada hoću da ih nešto pitam. Direktorica Softić je zabranila dežurnim na kapiji da primaju moju poštu, a stanujem na broju 3, Zmaja od Bosne.

Meni ni moji posjetitelji ne mogu doći, jos veće zlo što je naredila majstoru da stavi katanac na vrata gdje izlazim iz velikog hodnika (tunela] kao da sam najveći zlikovac. Ti dokazi se nalaze u Helsinškom komitetu.

Dolaskom Sijarića na čelo muzeja meni i mom sinu nastade još veći pakao. Počele su razne proslave ambasada, firmi, vjenčanja, rođendani, muzičke noći, posjete od 10 do 18 sati, posjete subotom i nedjeljom. Nama ne bi to smetalo da nam se ne dešava pod prozorom i pred ulazom. Nad glavom toliko tutnji da mozak puca. Po njegovom dolasku po tri-četiri firme rade, to su istovaranja, utovaranja, bacanje, pilanje, istovaranje pijeska... I sve to pod prozorom. Stan je mračan ali moram držati prozore zatvorene. Ne mogu ni ispred prozora sjesti od prašine i smeća u dvorištu i velikom hodniku.

Pošto se direktor hvali kako dobija donacije za razne radove, neka traži donaciju da isplati porodicu Jamakosmanović i da oslobodi muzejske prostorije. Ne znam, možda mu smeta moje ime Vasilija, ne znam zašto su država, Federacija i kanton digli ruke od ovakve ustanove. Nažalost, mi smo poštena porodica koja nije znala iskoristiti ovu nesreću pa da obezbijedimo bar jedan stan onako kako su mnogi zgrabill više stanova i vikendica.

Šta mi se sve činilo i šta mi rade i čine, više neću biti fina gospođa, već ću stvarati probleme svim i svačim prema onom ko me ugrožava i uznemirava u mom životu. Što sam godinama trpila – trpila sam dok nisam pukla k'o lubenica, pa me sad briga što će reći da sam luda starica.