Tokom Drugog svjetskog rata bošnjačke izbjeglice iz Foče, među kojima i veliki broj ranjenika koji su čudom izbjegli stravične četničke pokolje, svjedočili su kako ih je srpski pop krstio. Prvo bi nešto čitao, prskao ih nekom vodom, a potom bi im davali srpska imena. Sve odredbe, kao i popovsko "čitanje", morali su za njim ponavljati.

Iz jedne zapisničke izjave od 25. III. 1943. godine saznajemo o četničkim zlodjelima u Vikoču kotara fočanskog slijedeće: „Nakon svih nasilja koja su četnici počinili nad Muslimanima u kotaru fočanskom, izdali su naredbu da muslimani prelaze na pravoslavlje. Tako je u selu Podpeć, džemat Vikoč, pokršteno 84 muslimana...“

Krštenje je obavio pop iz Miljevine, kotar Foča. Svi su muslimani sela Potpeć pozvani da se pokrste, da će svi oni koji se budu pokrstili uživati sve povlastice i da će biti spašeni, dok svi oni koji se ne budu pokrstili biti progonjeni i poklani. Bilo je to u mjesecu februaru 1943. godine.

Početkom ožujka 1943. godine pokršteni su svi Bošnjaci nastanjeni u selu Podbrijeg, na lijevoj strani rijeke Tare u Crnoj Gori. Partizanski prota Jovo Radović krstio je muslimane Podbrijega, a na kapi je imao pored križa i, što je vrlo zanimljivo, zvijezdu petokraku.

Ni tada nisu ni u snu Bošnjaci pomišljali na napuštanje svoje vjere, jer su na mučan čin pokrštavnja pristali bježeći od sigurne smrti da spase živote. Da su svoje islamske dužnosti imali na pameti i u vrijeme pokrštavanja, pop Jovo Radović je poslije Drugog svjetskog rata prepričavao: "U trenutku dok sam preplašeni svijet posipao vodicom i dijelio nova pravoslavna imena, iz jednog ćoška se javi neka nana i veli: 'Otegao si popo! Požuri sa tim svojim pokrštavanjem. Zakasniću klanjat podne.'“

Bitno je istaknuti kontekst pokrštavanja, odnosno šta je bilo ono čime su četnici prijetili ako se na njega ne pristane. O masovnom klanju Bošnjaka u Foči tokom 2. svjetskog rata govorio je svjedok, ni više ni manje nego jugoslavenski general Kosta Nađ, koji se 1942. godine našao u Foči: "... Ne sjećam se da sam ikad u životu vidio nešto jezovitije od onog što smo zatekli u ovom gradu. Razularena četnička rulja formalno je plivala u ljudskoj krvi. Most na Drini pružao je groznu sliku. Na njemu nije bilo pedlja zemlje koji nije bio zasićen krvlju poklanih.“

Najžalosnije je bilo kada su u dvije kuće u gradu Foči (Sulejmana Hasanefendića i Saliha Hasića) strpali oko 65 žena i djece, te su sve kuće zapalili i tako su svi izgorjeli. Pored toga silovan je veliki broj djevojaka i mladih žena. Da je daljnje klanje i ubijanje prestalo, ima se zahvaliti dolasku talijanske vojske, koja je to spriječila.

Računa se da je u ovoj krugu ubijanja u gradu Foči ubijeno oko 2.000 nevinih ljudi, što sa 6.000 iz prvog pokolja u Foči, predstavlja brojku od 8.000 Muslimana u fočanskom kotaru.

Kada su Talijani došli, pozvali su preostale žive Bošnjake da ih saslušaju u povodu događaja u Foči. Tada se javilo svega četiri čovjeka, dok se ostalih sedam preživjelih i skrivenih u skloništu, nisu smjeli prijaviti Talijanima. Bilo je riječ o Ahmedu Karahasanoviću, Sulejmanu Bačviću, Zahiru Mačaku i Osmanu Selimoviću koji su došli u kuću Rajka Kočevića, a potom su ih pratili četnici i govorili im da trebaju izjaviti Talijanima da se nasilno ništa nije dogodilo i da su Bošnjaci izginuli isključivo u borbi, što su njih četvorica morali i izjaviti.

U prisustvu talijanskih časnika, koji su vodili istragu, bio je prevoditelj, četnički zapovjednik Dobrosav Jevđević. Iz sela Kobilja Ravan, općina Slatina, kotar Foča, nalazila su se 14. V. 1943. godine u fočanskoj bolnici 16 ranjenika, koji su uspjeli izbjeći u Foču i spasiti živote. O tome jedno izvješće kaže: „Svim ranjenicima su izvidane rane. Opaža se da je najviše rana po glavi, vratu i udovima. U male djece od dvije do tri godine rane su po stegnima i butovima, jer su ih četnici bacali u zrak i nabijali na noževe. Spasili su se bijegom preko šuma u Foču. Nekoliko žena, u kojih su manje ozljede, pričaju nam. Kada su četnici ušli u selo, sve što su živo uhvatili klali i zatvarali u kuće, pa spalili. Četnici su ženskinje silovali, a djecu i muškarce poklali."

Jedan seljak iz Milića, općina slatina, kotar Foča, iskazao je u zapisnik 14. V.1943. sljedeće: „Prije tri mjeseca, kada su četnici zauzeli Miliće i okolna sela, upali su u moju kuću i poklali su mi desetero čeljadi. Moju su sestru strpali u odžak i naizmjenično joj pekli glavu i noge, sve dok nije u najtežim mukama umrla. Moga sina su natjerali da loži vatru u peći, potom su i njega zaklali. U selu Kobilja Ravan, općina Slatina, žitelji su se bili sklonili u jednu kuću, gdje su ih četnici zapalili zajedno sa kućom...

U Općini Slatina potpuno su spaljena sela: Milići, Grubojevići, Kozarevina, Prijakovići, Ivanovići, Prativi i Kostac. Žitelji dotičnih sela, njih oko 2.500 do 3.000 poklani su, a kuće spaljene. Svi izgiboše bez metka, jer je krvni neprijatelj štedio metke, a ujedno se naslađivao u mučenju muslimana i muslimanki. Četnici Vojina Maleša, poznatog krvopije, na svojoj duši nose nekoliko stotina muslimana. Spalili su selo Dragačevo i zaklali su 35 osoba, žena i djece...

U Foči su sve džamije stradale. Aladža je han, druge su konjušnice i sl. Jednu su Talijani pretvorili u crkvu s umjetnički izrađenim slikama Franje Asiškog, bogorodice, sv. Barbare... Četnici su Aladža džamiju 1942. godine pretvorili u han, a godine 1992. Karadžićevi i Mladićevi četnici su je do temelja srušili.