Dva su svjetonazora u kojima se može braniti ideja bosanske nacije. Jedan je izgrađen na vjeri u ovosvjetsku omnipotentnost ne kulture nego institucija i donesenih dekreta, a drugi na diviniziranju subkulturnog fenomena koji se zove raja.

U intevjuu za studentski list Kratki spoj iz Tuzle, još davne 1993. godine, pokojni Zdravko Grebo je rekao: “Ja nisam 100 % Musliman, ja sam 1000 % Musliman, ali ja neću to da budem. Ja hoću da budem Bosanac i Hercegovac.”

ANTIBOŠNJAŠTVO LJEVICE

Teško da bi neko pokojnom Grebi mogao pripisati manjak znanja i svijesti o identitetu kao takvom, o važnosti kulture i religije kao njenog glavnog i najjačeg stuba. Nije Zdravo Grebo bio autošovinista pa “neće da bude Musliman” (intervju je rađen prije Bošnjačkog sabora). Njegova borba za bosanstvo i hercegovstvo, a ne bošnjaštvo, baštini ideološke vrijednosti, koje pripadaju lijevom spektru. Jedna od temeljnih značajki lijevih ideoloških sadržaja jeste snažno uvjerenje da se svi društveni prijepori mogu riješiti odlukama donesenim u institucijama.

Ljevica njeguje opaku Marksovu misao da je tradicija mòra, njoj su kultura, identitet i tradicionalno nasljeđe sekundarne ili čak tercijarne vrijednosti. Pragmatičan i funkcionalan državni mehanizam ljevici je rješenje za sve probleme. I uopće nije sporno trebaju li nam ili ne funkcionalni državni i društveni sistemi, naravno da nam trebaju. Ono što ljevica ne vidi jeste da ih je nemoguće izgraditi ako samo društvo nije zainteresirano za takvo što. U našem slučaju, za funkcionalnu državu zainteresirana je jedna trećina društva, ona bošnjačka, pa nije teško zaključiti da je stabilna Bosna i Hercegovina nemoguća bez stabilne bošnjačke nacije. Zato je odbijanje biti Bošnjakom indirektan udarac samoj Bosni i Hercegovini, pa i bosanstvu, ma šta mi pod tim pojmom podrazumijevali.

Uvjerenje da će podijeljeno bosanskohercegovačko društvo ući u proces integracije ako vlastiti uskladimo s pojmovnim aparatom Ujedinjenih nacija također je suštinski (pred)određeno jugosocijalističkim ideološkim atavizmima. Ruku na srce, apel da sebe moramo imenovati imenom države ako je želimo sačuvati naizgled jeste logičan. Ipak, činjenica da se u zapadnom diskursu pojam nacija razumijeva kao sinonim za državu ne može biti dovoljno jak argument za formiranje bosanske nacije, jer je model država-nacija prevladan i ostao je vitalan samo na označiteljskom nivou, u instituciji koja se zove Ujedinjene nacije. Tačno je da član ujedinjenih nacija jeste Bosna i Hercegovina, a ne Bošnjaci. Ali to nije dovoljno da bismo se trebali zvati Bosancima, bar ne u postojećim okolnostima. Razlog je sam život, onakav kakav jeste, ne onakav kakav želimo da jeste ili mislimo da bi trebao biti.

Teško da bi Bošnjaci negodovali kada bi se ideja o bosanskoj naciji snažno afirmirala u srpskom i hrvatskom narativu u Bosni i Hercegovini. Preciznije rečeno, da je većinsko raspoloženje među Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini prema našoj državi kao i bošnjačko, ne bi bilo potrebe za promjenom povijesnog imena “žitelja bašte plemenite” Bošnjak u Bosanac. Srbi i Hrvati, posebice Hrvati, bez problema bi prihvatili pojam Bošnjak kao vlastitu nacionalnu odrednicu, jer za takvo što imaju povijesno opravdanje u franjevačkom odnosu prema Bosni još u 19. stoljeću. Ivan Franjo Jukić i Antun Knežević uopće nisu imali problem sebe zvati Bošnjacima. (Njihova percepcija bošnjaštva posebna je tema.)

Naši intelektualci, koji “znaju da su Bošnjaci, ali odbijaju to biti”, svoje odbijanje pravdaju ni manje ni više nego teorijskim špekulacijama bliskim lijevim ideologijama. Ipak, kako stvari stoje, veći dio naše intelektualne elite nema problem s nacionalnom odrednicom Bošnjak. Bosansku naciju zagovara glasna manjina, koja, poput neznavenika iz “trojke”, ima potporu dominantnih medija, pa se afirmacija bosanstva kao negacije bošnjaštva slobodno može percipirati kao jedna u nizu stavki megaprojekta usmjerenog protiv Bosne i Hercegovine, odnosno protiv “elementa” bez koje Bosne i Hercegovine nema – bošnjačke nacije.

RAJA JE POŠAST I BOSANSTVA I BOŠNJAŠTVA

No, za razliku od intelektualaca, ideja bosanske nacije vitalna je i kod dijela prosječnih građana, koji vlastiti afirmativan odnos prema Bosni i Hercegovini njeguju refleksijama na socijalističku Bosnu i Hercegovinu, u kojoj se razvio jedan subkuluturni fenomen – raja.

Sarajevski filozof i sociolog Nebojša Šavija-Valha prije više od deset godina na Univerzitetu u Sloveniji odbranio je doktorsku disertaciju na temu “Raja – Ironijski subjekt u svakodnevnoj komunikaciji u Bosni i Hercegovini i raja kao strategija življenja”. On raju precizno definira kao zajednicu ljudi u svakodnevnom životu, u kojoj su poništene etničke, religijske, profesionalne i ostale različitosti, kako bi se izbjeglo suočavanje s ozbiljnim pitanjima i prijeporima koje sobom nosi svako heterogeno društvo, kakvo je bosanskohercegovačko. Iako se u njegovom radu osjeća snažan duh poststrukturalnog relativizma, zbog čega bi se moglo reći da je poklonik postojanja takvog “ironijskog subjekta”, Šaviji-Valhi ne može se pripisati ideološka tendencioznost, jer je fenomenu raje prišao krajnje ozbiljno, uvažavajući znanstvene činjenice i rezultate opširnog istraživanja.

Čitajući njegov rad, koji je 2013. objavljen kao knjiga, može se zaključiti da je fenomen raje jedna od najvećih pošasti našeg društva, upravo zato što je za njenu opstojnost nužno izbjeći a ne tražiti rješenja za sva otvorena pitanja, posebice nacionalna. Pojednostavljeno rečeno, Bošnjak će se zbog raje, u kojoj ima i nebošnjaka, odreći bošnjaštva, ako bi ga ono ekskomuniciralo iz – raje. Slično će uraditi i pojedini Srbi i Hrvati, pa se postavlja pitanje koliko je dobro, a koliko loše, održavati na životu “zajednice ljudi” u kojima nemate pravo na artikuliranje vlastitog identiteta, konstrukta sačinjenog od više elemenata, od kojih samo jedan ne možete birati – etnički, odnosno nacionalni.

S druge strane, nemoguće je poreći da etnički indiferentna raja, ipak, osjeća potrebu da se nekako identificira s Bosnom i Hercegovinom, odnosno prepozna razlikovnu činjenicu u odnosu na susjedne države. Nesposobna za realnost, raja će naći solomonsko rješenje – zvat će se Bosancima. Edin Forto je raja, nije Bošnjak, ali mora biti “nešto”. Šta? Pa, Bosanac.

Racionalno biće želi živjeti u slobodnom društvu, u kojem će svaka individua biti tretirana jednako pred zakonom, neovisno o tome ima li ili nema potrebu da se etno-nacionalno identificira. Kao što niko racionalan ne može pristati da etnički indiferentni subjekti ravnopravno učestvuju u raspravama o nacionalnim pitanjima. Ne može neko koga ne zanima fudbal ravnopravno učestvovati u raspravama o selektoru fudbalske reprezentacije. A u našoj javnosti imamo upravo takvu situaciju. Zahvaljujući medijima i nekoliko  logoreičnih akademskih profesora, Bošnjacima se nameće potpuno nepotrebno pitanje vlastitog samoodređenja na označiteljskom nivou. Apsurdno, ali je tako.

NEPOŠTIVANJE VOLJE BOŠNJAKA, SRBA I HRVATA

Ideju o bosanskoj naciji nametnuli su nam intelektualci zarobljeni u narcisoidnoj predanosti sociološkim i politološkim teorijskim špekulacijama i raja, odnosno “zajednice ljudi” zainteresirane za provod i zezanje, ne i pitanja koja život nameće neovisno o našoj volji. Ni jedni ni drugi ne uvažavaju realnost, a realnost su i građani van Bosne i Hercegovine koji pripadaju južnoslavenskom muslimanskom kulturno-povijesnom krugu.

Bošnjačka kultura bitno je određena islamom. Religija, islam, glavni je stub bošnjačke kulture. Zato se građani muslimanske provenijencije koji žive van Bosne i Hercegovine, u državama koje su nekada bile u sastavu socijalističke Jugoslavije, izjašnjavaju kao Bošnjaci. Teško ćete u Sloveniji, Makedoniji, Srbiji i na Kosovu (koji nisu Albanci) naići na muslimane koji se nacionalno izjašnjavaju kao Slovenci, Makedonci, Srbi ili Kosovari. Situacija je nešto drugačija u Hrvatskoj i Crnoj Gori, gdje mali, ali ne i beznačajan broj građana svoj etnonacionalni identitet označava pojmom Hrvat, odnosno Crnogorac islamske vjere. Posebno je zanimljiv slučaj u Crnoj Gori, u kojoj se na popisu iz 2011. godine nešto manje od četiri posto (više od 20.000) popisanih građana izjasnilo kao Muslimani. Očito je riječ o skupini koja se ne osjeća pripadnom Bosni i bošnjaštvu, ali odbija se identificirati s religijski neistovjetnim narodom, odnosno Crnogorcima. U svakom slučaju, bez ikakve zadrške možemo govoriti o Bošnjacima, nipošto Bosancima, van Bosne i Hercegovine, koji našu zemlju doživljavaju kao maticu, a Bošnjake u Bosni kao vlastiti narod. Bosancima se ne mogu nazvati, jer mnogi od njih nikada nisu ni bili u Bosni i osjećaju vezanost sa svojim matičnim državama, u kojima su rođeni, u kojima su grobovi njihovih predaka, u kojima su se kao ličnosti formirali. Zagovornici bosanske nacije o tome uopće ne razmišljaju. I kada bi se ostvarila njihova želja, kada bi se Bošnjaci u Bosni preimenovali u Bosance, dobili bismo narod bez države – Bošnjake koji žive van Bosne i Hercegovine koji se nikada neće izjasniti niti kao Bosanci, niti kao Slovenci, Hrvati, Makedonci, Srbi, Crnogorci, Kosovari... O Bošnjacima u Turskoj da i ne govorimo.

Njihova svijest o bošnjaštvu na daleko je višem nivou od one koju imaju akademski profesori poput Senadina Lavića, Zlatka Hadžidedića i notornog Suada Kurtćehajića..., koji ne samo što ne poštuju etno-nacionalna osjećanja većine Bošnjaka i u Bosni i Hercegovini i van nje nego ne poštuju volju ni Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Da li je, uistinu, potrebno nekome dokazivati da su do 19. stoljeća Bošnjaci pravoslavne i katoličke vjere danas “tvrđi” Srbi, odnosno Hrvati, od onih u Srbiji i Hrvatskoj. Možda su oni svjesni da su Bošnjaci, ali neće to da budu. Hoće da budu Srbi i Hrvati. Njihovo htijenje je tako snažno da su spremni sami sebi “ pucatinoge” samo da Bosne i Hercegovine ne bude. Čak i ako bi se antropološkim, etnološkim, socio-psihološkim analizama dokazalo, crno na bijelo, da, osim religijskih, nema razlike između, primjera radi, Marija Karamatića i Salke Zildžića, kada bi znanstvena, empirijska istraživanja dokazala da pripadaju jednom etno-nacionalnom korpusu, neovisno o tome zvali ga bosanskim ili bošnjačkim, Mario Karamatić to ne želi biti i njegovu volju treba poštovati, kao što treba poštovati volju pokojnog Zdravka Grebe da ne želi biti Bošnjak. Ali treba poštovati i zdrav razum i civilizacijske norme da oni koji znali ili ne znali da su Bošnjaci, a to ne žele biti, ne bi trebali da se petljaju u bošnjačku više nego očiglednu volju, želju da sebe nazivaju svojim povijesnim imenom, koje je potpuno kompatibilno s njihovim geografskim, religijskim, književnim, jezičkim, običajnim milenijskim nasljeđem.

BOŠNJACI NE ŽELE BITI BOSANCI

I na kraju recimo i ovo... Sve i kad bi bilo opravdano, izvodivo unificirati građane Bosne i Hercegovine imenom Bosanci, da li bi to odgovaralo Bošnjacima? Da li su, i da li je logično, da jednom te istom narodu pripadaju Mario Kordić i rahmetli Izet Nanić, Ratko Mladić i Rasim Delić, Radovan Karadžić i Alija Izetbegović... Sami nastavite niz. Čak i kada bismo postali Bosanci, traga ne bi bilo od bošnjačke kulture. Pod utjecajem nepodijeljenih Srba i Hrvata ili bismo se kulturološki srbizirali ili kroatizirali ili, čak, postali “lebdeći označitelji”, narod koji je sam sebi isjekao korijenje.

Kultura, a ne pojmovne odrednice prevladanih politoloških i socioloških teorija, život čini životom, a ne imaginarijem. U Bosni i Hercegovini imamo tri formirane kulture, bošnjačku, srpsku i hrvatsku. Jasno je i kako i zašto su formirane. Današnja etno-nacionalna diferencijacija u Bosni i Hercegovini samo je logičan slijed religijskih razlika ojačanih još od vremena kada su Bosnu osvojile Osmanlije. Sve što možemo jeste da se ljutimo na život i povijest, a to je iracionalno i besmisleno. A upravo to radi naša glasna intelektualna manjina. Ljuti se na život. I ne samo da unose nepotreban nemir u Bošnjake, oni ruše temelje i samoj bosanskohercegovačkoj državi jer kompromitiraju samo bosanstvo, kao političku odrednicu. Srbe i Hrvate donekle treba razumjeti kad se opiru Bosni i Hercegovinu. Njihov strah da će ih većinski narod asimilirati nije osnovan, ali glasna manjina čini sve da im probudi takve strahove.

Jer, samo bosniziranje jeste poželjno, ali na način na koji je to rahmetli Alija Izetbegović ostavio u amanet svim građanima Bosne i Hercegovine: “Budite malo više Bosanci, a manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati.” Time je poslao jasnu poruku da se treba naći balans između funkcionalnih i pragmatičnih institucija sistema, koje se ne mogu izgraditi ako se ne prihvati Bosna kao trajna kategorija, i osjećanja, posebno etno-nacionalnih, svih građana naše zemlje. Balans je pojam koji je isključen iz jednačina s više nepoznatih, a koje s neutemeljenim samopouzdanjem nastoje riješiti naši intelektualci koji mute bistru vodu.

Pojam Bosanac (i/ili Hercegovac; osim što ne poštuju volju Srba i Hrvata, Bošnjaka van Bosne i Hercegovine, zagovornici bosanske nacije ne poštuju ni Bošnjake Hercegovine, od kojih mnogi pojam Bosanac doživljavaju kao diskriminatorski), po sebi nije problematičan, ali samo ako se pod njim podrazumijeva pripadnost multietničkoj državi Bosni i Hercegovini, a ne nacionalna pripadnost. On je poželjan kao označitelj kojim se šalje poruka: “Moja država je Bosna i Hercegovina, doživljavam je kao vlastiti prostor u kojem se realiziram sa svom identitarnom (uključujući i etno-nacionalnu) slojevitošću koja me čini onim što jesam.” No, ono što jeste ne zanima glasnu intelektualnu manjinu i raju. Zato smo i prinuđeni dokazivati da je jaje bijelo, a ne crno.