Tema Bošnjaci i antifašizam izuzetno je složena i kompleksna u istraživačkom i naučnom pogledu, ali je još izazovniji fenomen odnosa bosanskohercegovačkog društva, Bošnjaka, institucija, akademske zajednice, medija prema toj vrijednosti i naslijeđu našeg naroda.

Objavljivanje knjige Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu britanskog historičara Marka Attile Hoarea na najbolji je način otkrilo komplekse jedne i izostanak hrabrosti druge strane u Bošnjaka, ali i u bosanskohercegovačkom društvu u cjelini.

Bošnjaci su sredinom prošlog stoljeća, između ostalog pišući rezolucije, dizali glas protiv nacizma i fašizma spašavajući vlastiti život, kao i život svojih komšija Jevreja, Roma, Srba, kao i drugih antifašista, bez obzira na njihovo vjersko, rasno, nacionalno ili drugo opredjeljenje. To bio prvi građanski i intelektualni otpor u Trećem rajhu.

Iako su zadnjih godina ostvareni ogromni pomaci u istraživanju (pronađene dvije nove rezolucije: Bugojno i B. Dubica) i obradi ove teme na bosanskom i engleskom jeziku najviše zahvaljujući vrijednom timu Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka, prostora za djelovanje na terenu, istraživanje i pisanje ima jako mnogo. To je na najbolji način dokazala naučna konferencija Građanski aktivizam i otpor fašizmu kao izraz demokratije i ljudskih prava – 80 godina od potpisivanja Zeničke rezolucije i 110 godina od rođenja Fadila Imamovića, koja je održana sredinom decembra u Zenici u organizaciji Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, odnosno Muftijstva zeničkog, Univerziteta u Zenici i Pravnog fakulteta te BZK “Preporod”.

HISTORIJA SE OPET PONAVLJA

Historija je najbolja učiteljica života i baš na primjeru Rezolucija El-Hidaje s početka Drugog svjetskog rata to se na najbolji način vidi jer se isto zlo ponovilo 50 godina poslije. Bošnjaci Prijedora su 1942. godine digli glas za zaštitu Srba, dok su potomci njihovih komšija 1992. godine potomke potpisnika Rezolucije natjerali da nose bijele trake, što je bio uvod u njihov nestanak. Društveni sistem, odnosno vlast u socijalističkoj Jugoslaviji kroz zatiranje spomena na bošnjački antifašizam je na najbolji način pripremila teren za masovne zločine i Genocid kroz dvostruku agresiju na Republiku BiH.  

Nažalost, historija se opet ponavlja. Zadnjih godina Bošnjaci i Bosna i Hercegovina proživljavaju najizazovnije vrijeme od stjecanja nezavisnosti jer je na sceni udruženo djelovanje fašističkih ideologija uz podršku gospođe Evrope, odnosno međunarodne zajednice. Nažalost, kao što je 90-tih godina izostao građanski otpor i glas slobode naših susjeda i komšija, tako ovih dana većina bošnjačkih intelektualaca šuti. S druge strane, oni koji sebe vole kititi pridjevom bosanskohercegovački ili građanskim uglavnom su se otvoreno svrstali na drugu stranu.

Na ovu činjenicu ukazao je u svom obraćanju na otvaranju konferencije Građanski aktivizam i otpor fašizmu kao izraz demokratije i ljudskih prava – Osamdeset godina od potpisivanja Zeničke rezolucije i sto deset godina od rođenja Fadila Imamovića i reisul-ulema Kavazović riječima “dići glas protiv tog zla, javno ga osuditi i svijetu ukazati na njegovu opasnost gesta je koja u našoj vjeri i kulturi zauzima istaknuto mjesto i emanira snažnu svjetlost”, te je ocijenio da “aktuelni trenutak nalaže mobilizaciju širokog fronta i uključivanje naših uglednika iz ovog vremena da se suzbiju negativne tendencije koje poprilično nalikuju onima iz 1941. godine i ciljano pokušavaju unijeti razdor i mržnju među naše stanovništvo”.

Prisjećajući se Rezolucije koju su zenički Bošnjaci potpisali 26. maja 1942. godine, kao i jednog od njenih potpisnika, organizatora otpora fašističkim okupatorima, revolucionara i humaniste, zeničkog pravnika, advokata i suca Fadila Imamovića, organizatori su dali doprinos afirmaciji bošnjačkog antifašizma kao temeljne univerzalne ljudske vrijednosti. Djelovanje zeničkih uglednika u teškim godinama Drugog svjetskog rata obnovljeno je 1992. godine kroz osnivanje Foruma građana Zenice. Jedna od ideja koja se izrodila iz ovog naučnog skupa jest pokretanje nagrade za građansku hrabrost koja bi nosila ime Fadila Imamovića ili davanja naziva neke od ulica ili institucija u Zenici po tom čovjeku.

SUPROTSTAVITI SE HISTORIJSKOM REVITALIZMU

Muslimanske rezolucije nisu bile incident, već  pravilo. Ljude kao što je Fadil Imamović imali smo u svim većim bošnjačkim gradovima. Ako na prvo mjesto stavimo prava, nećemo ih ostvariti, ni u ličnom ni u kolektivnom pogledu. To je na najbolji način svojim primjerom dokazao upravo Fadil Imamović, koji je stavio na prvo mjesto obavezu da sačuva prava drugih kako bi sačuvao društvo u kojem je živio u cjelini. 

“Iako smo izborili nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine 1992. godine i odbranili se od dvostruke agresije, nismo uspjeli ostvariti prevagu na naučnom i medijskom polju kroz ispravljanje pogrešnih i afirmaciji ispravnih narativa o našoj bremenitoj historiji u 20. stoljeću.   To se radi na dva načina. Prvi je proaktivan od onih koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao svoju domovinu, a drugi je indirektan i realizuje se uglavnom kroz nečinjenje, odnosno pasivnost onih koji se deklarativno bore za Bosnu i Hercegovinu, ali ne žele se zamjeriti sa svojim kolegama ili izgubiti medijski prostor, imidž i ugled među onima koje označavamo kao fine i nezamjerljive insane”, kaže za Stav dr. Ajdin Huseinspahić, profesor Pravnog fakulteta i predsjednik BZK “Preporod” Zenica.

On smatra da se u historiografiji i javnosti mnogo radi na jačanju narativa da su sve strane činile zločine i da nema razlika.

“Pored sistemski i sistematski prikrivane i potiskivane istine nakon 1945. godine o zločinima nad Bošnjacima počinjenih od strane ustaša, četnika, ali i kolebljivih članova Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) početkom i tokom Drugog svjetskog rata na području Bosne i Hercegovine, koja je od aprila 1941. godine bila uključena u Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), danas smo svjedoci forsiranog egalitarizma i nivelacije svih strana u oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine, a koji je obilježila agresija susjeda na Bosnu i Hercegovinu, presuđeni udruženi zločinački poduhvat i genocid čije su žrtve prije svega bili Bošnjaci. Jedan od razloga takvog neadekvatnog pristupa, kamufliranog pod šinjelom nauke i objektivnog sagledavanja činjenica jeste i već dokazano skrivanje istine iz Drugog svjetskog rata kad je riječ o stradanju Bošnjaka, ali i paralelno nametanje 'režimske istine' koje je imalo za cilj da krivicu i odgovornost za zločine četrdesetih, kao na kantaru, ravnomjerno podijeli na sve narode u Bosni i Hercegovini, a sve s ciljem da se provizornom izgradnjom bratstva i jedinstva kreiraju neki novi temelji samo prividne složnosti, a suštinske dezintegracije i razgradnje Bosne i Hercegovine, a čemu smo svjedočili s početka posljednje decenije XX vijeka”, smatra dr. Huseinspahić.

On ističe da u cilju što objektivnije opservacije valja posmatrati način na koji je neko djelovao i šta je radio, a ne kao jedino mjerodavno uzeti nečiji status unutar bilo kojeg, pa i fašističkog sistema u Bosni i Hercegovini tokom Drugog svjetskog rata, što je nejasno i samim Bošnjacima. akademskim građanima koji ne žele ili ne mogu shvatiti sve metode i modalitete koje su Bošnjaci bili prinuđeni koristiti da bi spasili fizički opstanak kako sebe samih, tako i svojih komšija.

“Na koncu, budimo ponosni na Bošnjake koji su pišući rezolucije spašavali obraz kulture, humanosti i prosvjetiteljstva u vremenu zla fašizma. Nemojmo se stidjeti njihovih pojedinačnih uloga, jer niti su koga etiketirali cvijećem naroda svoga niti su upućivali apel narodu kao što su to radili u Srbiji najugledniji ljudi u zemlji pozivajući na lojalnost nacistima, osuđujući partizanski otpor kao nedomoljuban. Apel su potpisala četiri srpska protojereja te 81 profesor Beogradskog univerziteta, uključujući i rektora uz podršku advokatske komore isti dan kad je i objavljen. Zajedno su nedićevci, ljotićevci i četnici odabrali osumnjičene komuniste među sugrađanima Čačka, da bi dan kasnije osnovali sud pod vodstvom mjesnog pravoslavnog svećenika i istaknutog člana zbora, popa Dragutina Bulića, koji je predavao u srednjoj školi tako da je poznavao uvjerenja učenika i profesora. Već u januaru 1942. godine oko 600 ljudi je osuđeno na smrt, a velik broj osoba poslan u koncentracione logore. I u drugim gradovima Srbije su osnovani njemačko-srpski prijeki sudovi”, poručuje dr. Huseinspahić.

Dvostruke aršine možemo vidjeti i kroz poznate filmove u kojima su na pozitivan način prikazani oni pojedinci koji su uspjeli spasiti Jevreje dok je kod nas “nova vlast” osudila Derviša Korkuta na višegodišnju robiju.

“Bošnjaci koji su spašavali obraz ljudskosti i humanizma su dobili etiketu fašizma. Zar o takvim pojedincima nisu snimani filmovi poput Oskara Šindlera, kojeg niko i ne pomišlja da svrsta među fašiste iako je bio njihov najbliži saradnik? Pošto je u pitanju Oskar, a ne Fadil, njegove zasluge skoro niko ne dovodi u pitanje niti ga ravna s fašistima”, ističe dr. Huseinspahić, pojašnjavajući koje činjenice treba imati na umu kad se valorizuje djelovanje Fadila Imamovića i čita Zenička rezolucija.

Bošnjački intelektualci i ulema su vrlo slobodno i otvoreno iznosili svoje stavove o temama u kojima su imali različita mišljenja kao i kritiku na društvene procese i opasnosti koje su dolazile preko granica.  

“Danas među bošnjačkim i bosanskohercegovačkim intelektualcima, društvenim aktivistima, kulturnim i medijskim radnicima je godinama prisutna vrlo opasna pasivnost prema suštinskim događajima i procesima od kojih zavisi budućnost i opstanak naše domovine. Da stvar bude još gora, ima jako mnogo nepromišljenih, ishitrenih, samodopadljivih, posrnulih i nepotrebnih istupa i stavova pojedinaca koji pokazuju da većina naših intelektualaca nije samo pasivna nego da, kad djeluju, to bude često u suprotnosti s onim što se naziva razvijanje državotvorne svijesti i vjekovima prisutne bošnjačke tolerantnosti, čak i u najtežim vremenima kad se ne samo susjedi nego i ostatak Evrope povlačio pred fašistima”, zaključuje dr. Huseinspahić.

Nažalost, Bošnjaci nisu svjesni civilizacijskog dometa rezolucija jer, da takav društveni kapital imaju evropski narodi, oni bi ovu temu imali u obrazovnom sistemu, dan potpisivanja bi se obilježavao kao dan slobode i solidarnosti, a potpisnici bi slavljeni kao nacionalni junaci.

TEKST ZENIČKE REZOLUCIJE

“Zenički Muslimani održali su sastanak povodom upućivanja u sabirne logore Muslimana tzv. 'cigana' iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i s ostalim Muslimanima tzv. 'ciganima' Herceg-Bosne, pa su nakon svestranog proučavanja ovog za islamsku zajednicu vrlo važnog pitanja konstatirali sljedeće:

'Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vjernosti, pošto su najpribraniji i najplemenitiji kod Boga dž. š. samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere. Muslimani tzv. Cigani jesu sastavni dio muslimanskog elementa u Herceg-Bosni. Oni se ni po čemu ne razlikuju od ostalih Muslimana. Rađaju se i umiru kao Muslimani, vode se u istim matičnim knjigama, izvršavaju sve obrede islama, žene se i udaju sa ostalim Muslimankama i Muslimani ih nisu nikad ni smatrali, da su što drugo nego Muslimani, kao i ostali. Uvijek su sa ostalim Muslimanima jednako izvršavali vjerske i državljanske dužnosti a uživali su i ostala prava kao i svi Muslimani u svim vremenima svoje prošlosti i sadašnjosti. Svi Muslimani bez razlike ih i sada kao i uvijek smatraju dijelom svoga vlastitog i zajedničkog tijela te najenergičnije i najžešće osuđuju svako izdvajanje i razlikovanje ovih Muslimana od ostalih. Svi Muslimani hoće i jednodušno traže, da ovi Muslimani imaju isti položaj kao i svi ostali Muslimani Herceg-Bosne.

Pod pojmom 'ciganin' imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice.

Postoji odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30. VIII 1941. br. 32661/41, koja određuje da se u tzv. 'bijele Cigane' Muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima. Stoga se na iste ne smiju primjenjivati nikakve mjere već određene i koje će se ubuduće odrediti protiv Cigana.

Prijepis ove odredbe se prilaže.

Radi toga su zenički Muslimani odlučili, da ove svoje zaključke i konstatacije upute svojim najvišim vjerskim vlastima, od kojih mole i traže slijedeće:

    1)  Da se najžurnije učini sve potrebno, da mjerodavni faktori pozovu sve upravne vlasti, da se odredba Ministarstva unutrašnjih poslova od 30. VIII 1941. br. 32661/41 strogo respektira i da se ovaj  dio našeg muslimanskog elementa kao i svi muslimani, koji imaju svoja stalna boravišta i zanimanja, zaštite.

    2)  Da se najžurnije zatraži, da se svi oni, koji su već odvedeni u sabirne logore povrate svojim kućama i našoj muslimanskoj zajednici.

    3)  Da se zatraži od mjerodavnih faktora, da se one vlasti i organi, koji rade protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41 pozovu na odgovornost i privedu zasluženoj kazni.

    U Zenici 26. svibnja 1942.”

Zenički Muslimani su se, kao što se vidi, obratili za intervenciju vjerskim oblastima. Tim povodom je Ulema-medžlis u Sarajevu preko Ureda reisul-uleme uputio predstavku, tražeći da se Cigani-Muslimani zaštite od progona i upućivanja u koncentracione logore.

U odgovoru na tu predstavku službeno je obaviješten Ured reisul-uleme dopisom u kojem se među ostalim navodi:

“Ministarstvo unutrašnjih poslova na traženje potpredsjednika vlade brzojavno je izdalo nalog logoru u Jasenovcu, da se Cigani puste. Inače svim redarstvima i župama izdat je ponovni nalog, da Muslimane Cigane puste na miru i da ih ne smiju upućivati u logore, a logori su dobili nalog, da ukoliko koji Ciganin bude upućen u logor, da ga ne primaju.”

Odgovor na predstavku Ulema-medžlisa u Sarajevu doslovce je objavljen u Glasniku islamske vjerske zajednice, god. X, br. 8, kolovoz 1942, str. 228-229. uz sljedeću instrukciju područnim kotarsko-mearifskim povjerenstvima i džematskim imamima:

“Dostavljajući vam prednje radi znanja i ravnanja upućujete se ujedno, da ubuduće pri svakom eventualnom ponovljenom slučaju odvođenja Cigana muslimana u sabirne logore zatraži povjerenstvo ili džematski imam od nadležne kotarske oblasti da se dotični odmah otpuste svojim kućama temeljem prednjeg saopćenja potpredsjedništva vlade i o tome istodobno izvijesti ovaj Ulema medžlis.”