Bošnjački i bosansko-patriotski politički korpus podijeljen je. U narativnim smo rovovima. Postali smo nervozni, i više od toga. Pozivi Kojovića i Konakovića, koji su obećavali “vatreno ljeto”, poručivali da je “narodu prekipjelo”, kao da se ostvaruju. Vrhunac je nemorala što isti ti politički lešinari optužuju SDA da izaziva nerede nagovještavajući bunt naroda ukoliko trojka i de jure Bosnu preda Srbima i Hrvatima u ruke.
Jezikom, govorom, moralnu obavezu pokušavaju pretvoriti u nemoralno ponašanje. Može im se jer vladaju javnim prostorom, unose nemir od dana kada se pojavila SDA, tokom agresije, sve do danas. Mora im se adekvatno odgovoriti izgradnjom nove diskurzivne paradigme i osvajanjem javnog prostora, kako bi se omogućio dijalog, ne s liderima trojke, jer ničim nisu dokazali da su kapacitirani za dijalog, nego između prosječnih građana koji su glasali za patriotsku koaliciju centra SDA-DF i socijalističko-jugofilsko-političko-kriminalnu koaliciju okupljenu oko trojke. Patriotska strana obavezna je naći rješenje za problem podijeljenosti, bez obzira na to što ga ona nije izazvala.
Otrovni stid osjećanje je, otrovno osjećanje, utkano u svakom ljudskom biću na planeti, doslovno u svakom. Ljudi se, kada govorimo o otrovnom stidu, ne dijele po tome ko ga ima a ko ga nema, nego po tome ko ga ima više a ko manje. (Samo su evlije u cijelosti oslobođene otrovnog stida.) Kada su u pitanju odnosi među ljudima, otrovni stid je destruktivan, poglavito zato što pojedinca koji teško ostvaruje sebe i svoje ciljeve motivira da uzrok nemogućnosti samorealiziranja traži u vanjskim okolnostima i ponašanju drugih ljudi.
Naravno, nekad uistinu drugi ljudi i okolnosti jesu stvarnim uzrokom zbog kojeg se mi ne možemo ostvariti onako kako želimo i/ili mislimo da treba. Takve situacije vjernici će nazvati Allahovim iskušenjem kojim testira njihov stepen vjerovanja, pa će, s jedne strane, strpljivo podnijeti nedaće, a s druge će racionalno procijeniti situaciju i ne okrivljivati sami sebe što su u neugodnoj poziciji. Vjernicima, s obzirom na to da redovno obavljaju molitvu, mnogo je lakše osloboditi se te pošasti, ali u tome uspijevaju i agnostici i ateisti (molitva i/ili meditacija su najefikasnija svakodnevna terapija protiv otrovnog stida). U svakom slučaju, što je manje otrovnog stida u nama, to je veća mogućnost da za loše situacije i stanja neopravdano uzroke tražimo u drugima, a rješenje za probleme najprije pokušamo naći u sebi, odnosno onome čime suvereno raspolažemo.
Otrovni stid i moralizam, kao njegova misaona komponenta koja se najlakše realizira u jeziku, generirali su nastanak bizarne političke koalicije koja se zove trojka. (Koristit ćemo pojam trojka jer se na dnevnoj bazi mijenjaju odnosi u jedanaestorki, pa osmorki...) Međutim, ni druga strana, patriotska, politički otjelovljena u koaliciji centra SDA-DF, po sebi nije abolirana od zamke spomenutih pošasti.
Nije zgoreg biti na oprezu, imati na umu da su otrovni stid i moralizam, kao njegov najmoćniji alat, kako rekosmo, internalizirani i u njima. Ako, zapravo, sebi damo za pravo da za koaliciju centra kažemo da je manje opterećen otrovnim stidom, a za trojku da je totalno intoksicirana njime, nemamo pravo reći da, ako podržavamo politički centar, možemo mirno spavati. Naprotiv, protiv otrovnog stida i moralizma borba se mora voditi na dnevnoj bazi. Posebno u javnom prostoru...
Prisjetit ćemo se jedne anegdote iz vremena srpske agresije na našu zemlju. Guverner Tuzlansko-podrinjskog kantona (današnji Tuzlanski kanton) tih godina bio je Izet Hadžić. Izrazito nepopularan među Tuzlacima, iako je bio poznat kao moralan, pošten i smjeran vjernik. Jednom prilikom je odlučio posjetiti branitelje na prvoj liniji fronta. Urednik kantonalne televizije počeo je spremati kamermane i novinare da proprate aktivnost guvernera, ali ovaj ih je u tome spriječio, rekavši da nema potrebe da se troši gorivo na vozila za kamermane i novinare. Na primjedbu urednika da bi bilo dobro da javnost zna da je guverner otišao posjetiti borce na prvoj liniji fronte, Hadžić je odgovorio: “Nije bitno šta narod zna, bitno je šta Allah vidi.”
Nesumnjivo, odat ćemo priznanje bivšem guverneru današnjeg Tuzlanskog kantona na visokoj vjerskoj svijesti, ali s druge strane moramo primijetiti da je njegova odluka da javnost bude uskraćena za informaciju da je posjetio borce ništa drugo do tipičan moralistički čin. Naime, iako je, s vjerskog aspekta, uistinu važnije ono što o nama zna Allah Uzvišeni, a ne ljudi, nije nevjerski uvažiti da je važno i ono što ljudi znaju o nama, našim riječima i djelima. Posebno ako se uzme u obzir da bi, u konkretnom slučaju, vijest o posjeti političkog uglednika linijama fronta zasigurno emocionalno osnažila sve građane u tim teškim vremenima, što ima jednaku, ako ne i veću važnost od uštede goriva.
Ponekad stječemo dojam da nam se slučaj Izeta Hadžića ponavlja, iz dan u dan. Odnosno, hvale vrijedne političke poduhvate napravili su predstavnici političkog centra u protekle četiri godine, ali javnost o tome zna malo ili nimalo.
Očigledno je da su u institucijama sistema države, po Ustavu i svim zakonima i propisima, otvorena vrata neprijateljima Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Ušli su kroz njih u sistem koji ih plaća, a oni ga doslovno ruše. Ruše granu na kojoj sjede jer imaju viši (srpski, hrvatski, socijalistički) cilj. To jeste paradoks, ali nerazumljiv samo onima koji ne graniče sa susjedima s kakvim mi graničimo, posebno s onim istočnim. Međutim, mi taj paradoks živimo. Pa, ako je očigledno da nam srpskohrvatska, a dolaskom trojke i socijalističko-populistička politička platforma, pokrivena Ustavom i zakonima, urušava institucije sistema, pravo je čudo što one uopće postoje. A postoje. Država funkcionira zahvaljujući upravo onima koji su izloženi trodecenijskom udaru unutar javnog prostora naše zemlje – javnom mnijenju koje gravitira oko SDA, posljednje četiri godine i oko DF-a. Međutim, slobodno možemo reći, herojska borba Turković, Novalića, Komšića, Izetbegovića, Džaferovića, Osmice, te niza javnosti manje poznatih političara, službenika, poslanika, ministara javnosti ostala je nepoznata.
Ako dio javnosti koja podržava “ideologiju” trojke označimo kao moralističku, a drugi dio javnosti koja podržava politički centar kao racionalnu, suočit nam se s činjenicom da moralisti drže veći dio javnog prostora nego što ga imaju racionalni. Mnoštvo je argumenata koji tome idu u prilog. No, kako i racionalni ne bi pali u zamku otrovnog stida i moralizma, bez obzira na to što bi trebali raskrinkavati moralističke narative, morali bi naći način da se samo realiziraju bez obzira na narativnu paljbu kojoj su izloženi.
Toj narativnoj agresiji, koju možemo atribuirati kao srpskohrvatsko-populističku, najbolje se i može suprotstaviti izgradnjom vlastite diskurzivne paradigme, koja se neće truditi samo da ukazuje na spinove, tendenciozne poluistine, laži i emotivne manipulacije kojoj su skloni udarni sarajevski mediji (Oslobođenje, Klix, Face TV, TV SA, bosanskohercegovačka redakcija N1, kao i tabloidi poput PressMedia i višedecenijskog trovača javnog prostora Dnevnog avaza), nego i afirmirati vlastiti pojmovni registar / simbolički poredak koji će imati jasan cilj: razlaz s jugosocijalističkom mentalnom i emocionalnom tradicijom, jačanje bošnjačkog i svebosanskog samopouzdanja, afirmaciju tradicionalnih bošnjačkih i bosanskih te općih zapadnih vrijednosti.
Primjera radi, vrijeme je da se pojam „antifašizam“ razumijeva dvojako: kao civilizacijska vrijednost i kao ideologizirani pojam. „Antifašizam“ je još Josif Visarionovič Staljin iskoristio kako bi ublažio užasne zločine (statistički, veće nego što su ih napravili njemački nacionalsocijalisti i italijanski fašisti) komunizma. Antifašisti, pravi antifašisti dolaze iz demokratskog i kapitalističkog Zapada, a teško da ćemo čuti da se kite „antifašizmom“ kao što to danas rade Rusi i jugofili s Balkana. Današnja realnost pokazuje da upravo pojedinci i grupacije koje se samodeklariraju kao antifašisti pokazuju najniži stupanj tolerancije spram bilo kakvog drukčijeg razmišljanja od njihovog. Njihova netolerancija, njihov grub jezik, isključivost takvi su da se čovjek može zapitati da li je fašizam, zapravo, zlo. A jeste, jednako zlo kao i komunizam. Da ne govorimo o tome šta su učinili s pojmom „kapitalizam“, koji čak i kod konzervativnog dijela javnosti izaziva blagu nervozu, ili s pojmom „nacionalizam“ i tako dalje... Zapravo, stroga polarizacija pojmova i k tome njihovo dekontekstualiziranje najjače je narativno oružje moralističkih medija jer ono anulira djelovanje jedinog lijeka protiv očigledne političke podjele bošnjačkog i bosanskog korpusa – taj lijek se zove dijalog.
Jezik preko misaonog utječe na emocionalni registar, a simboli (slike, grbovi, boje...) obratno, preko emocionalnog na misaoni registar. Važno je i kako, ne samo šta se govori. Šta je činjenica, a izbori su pokazali da dobar dio Bošnjaka i ne mari za njih. Njima je važno kako se nešto kaže. I to treba uvažiti. Zato, uprkos tome što moralisti neće i ne žele dijalog, druga strana, ona racionalna, mora pronaći način da, organizirano i ciljano, izgradi novu diskurzivnu paradigmu koja će imati, zašto to ne reći, i obrazovnu komponentu kako bi građane, koji su mentalno i emocionalno još zarobljeni u jugososcijalističkom pojmovlju, osposobila za dijalog. Ako Bošnjaci jedni druge počnu uvažavati i poštivati bez obzira na različita politička, ideološka ili neka druga načela, ne postoji taj Escobar, Schmidt, Čović ili Dodik, Konaković ili Nikšić koji ih može spriječiti da ostvare svoje ciljeve.
