Legenda kaže da je u vrijeme dok je aktivno učestvovao u takozvanoj Hrvatskoj samoupravi, pokušaju državnog udara u režiji tadašnjih čelnika HDZ-a i hrvatskih kadrova u vojsci i policiji, pročitao tekst nekakvog saopćenja peticije i izdiktirao imena nekolicine generala, potpisnika pisma. Na kraju je izdiktirao, umjesto svog imena i prezimena, “general ja”. Legenda isto tako kaže da je slao telegram Miroslavu Blaževiću u vrijeme dok je Ćiro bio selektor reprezentacije te zemlje i pitao tajnicu kaže li se ispravno Irak ili Iran.

Sve su to možda urbani mitovi koji mogu a i ne moraju biti smiješni ili simpatični. Ali ono što je činio i za što je optužen taj prijeratni radnik tvornice trikotaže i trgovac bijelom tehnikom iz Lištice tokom udruženog zločinačkog poduhvata na Mostar 1993. godine nije nimalo simpatično niti smiješno. General Zlatan Mijo Jelić bjegunac je od bosanskohercegovačkog pravosuđa koje ga je optužilo za teške ratne zločine počinjene pod njegovom komandom u Mostaru. Puno prije no što je optužnica podignuta 2015. godine, Jelić je pobjegao u Hrvatsku, gdje i danas živi i gdje prima odlikovanja iz ruku predsjednika te zemlje Zorana Milanovića.

U godinama prije no što će pobjeći preko granice Jelić je bio predsjednik “Širokog Brijega”, nogometnog kluba za koji je igrao prije rata, u vrijeme dok se taj klub zvao “Mladost”, a grad Lištica. Bio je iznimno moćna osoba u bosanskohercegovačkom nogometu, član Izvršnog odbora Fudbalskog saveza, što je dužnost koju je obavljao sve do bijega. Sada se, osokoljen valjda otopljavanjem odnosa koje promoviraju HDZ BiH i “osmorka”, odlučio vratiti u klub koji je godinama vodio, klub poznat po tome da u njemu mogu igrati samo kršćani.

“Istina je, nakon više nagovaranja prijatelja i ljudi kojima je stalo do toga da se jedan od prepoznatljivih simbola Širokog Brijega izvuče iz velike finansijske krize u kojoj se našao. Nisam mogao odbiti poziv tih ljudi. Naravno, provjerio sam i kod ljudi koji sada vode klub je li stanje uistinu onakvo kakvo mi je predstavljeno. Oni su mi to potvrdili, a ohrabrila me spremnost da se uključe svi koji mogu pomoći. Nije sad vrijeme da tražimo razloge ili krivce koji su doveli do toga, bilo je tu i objektivnih i subjektivnih razloga”, rekao je Jelić u razgovoru za zagrebačke Sportske novosti.

Pojasnio je da neće biti predsjednik kluba, nego samo želi pomoći klubu, uključiti veći broj sponzora i iskoristiti brojna poznanstva, no svakako da će sve biti jasnije uskoro nakon skupštine kluba, koja je zakazana za 18. januar, a na kojoj će biti izabran novi predsjednik, direktor i ostatak klupskog rukovodstva.

Jelić je duže od dvije godine mirno živio u Hrvatskoj kada je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine u decembru 2015. godine podiglo optužnicu protiv njega za zločine počinjene na području Mostara između maja 1993. i marta 1994. godine, kada je bio zapovjednik bojne Vojne policije Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i zapovjednik koji je “pod kontrolom imao sve postrojbe na području Mostara”.

Optužen je za zločine nad bošnjačkim stanovništvom etničkim čišćenjem, nezakonitim zatočenjem u više logora, mučenjem i zlostavljanjem žrtava te njihovim odvođenjem u živi štit ili na prinudne radove na prvoj liniji, prilikom čega su bili izloženi vatrenim dejstvima i dovođeni u životnu opasnost. U optužnici stoji i da su izvođenja na prinudne radove obavljana uz odobrenje Jelića, te da je, uslijed prisiljavanja na rad na prvoj liniji, smrtno stradalo najmanje 50 osoba, a 188 je teže i lakše ranjeno, dok su oko 40 žrtava mučili i fizički zlostavljali pripadnici HVO-a.

“Jelić se tereti i da je odobravao odvođenje zatočenika iz logora na prinudne radove na imanjima pojedinih dužnosnika HVO-a, kao i prisiljavanje zatočenika na utovaranje i prijevoz opljačkane imovine stanovništva bošnjačke i srpske nacionalnosti na području Mostara”, naveli su tada iz Tužilaštva.

Nakon što je podignuta optužnica protiv Jelića, u sarajevskom je Oslobođenju, a kasnije i u nekoliko drugih ovdašnjih medija objavljena ispovijest Mostarca kojeg je Jelić, nakon što su ga pripadnici HVO 9. maja 1993. godine izveli iz kuće, odveo u živi štit u Šantićevu ulicu. Prvo je odveden na stadion Bijeli brijeg, odakle su njega i nekolicinu drugih zatočenika strpali u autobus koji je trebalo da ih odveze do koncentracionog logora “Heliodrom”.

Na putu ka logoru autobus se zaustavlja, u njega ulazi naoružan uniformiran muškarac. “Balije, jeb'o vam Alija mater, gazit ćete vi meni strojevi korak Šantićevom ulicom!” Vozač autobusa se pobunio, rekao kako ima nalog da uhapšene vozi u drugom smjeru. Uzalud. Autobus je, prema svjedočenju zatočenog Mostarca, zaustavio Zlatan Mijo Jelić, generalbojnik HVO koji je u to doba zapovijedao specijalnim jedinicama MUP-a takozvane HZ-HB.

Uhapšeni su završili u Šantićevoj ulici. Iskrcani su pred Hotel penzionera, sadašnji hotel “Ero”, i odmah gurnuti u živi štit. “Trajalo je to nekih četiri-pet dana. Nisu birali vrijeme. U živom štitu smo bili i po danu i po noći. Kad god im zatreba. U živom štitu sam se osjećao kao čovjek kojem je na jednom ramenu cijev puške pripadnika Armije RBiH, na drugom ramenu puška bojovnika HVO. Smjestili su nas u podzemne prostorije hotela. Neke od nas su tukli. Slušao sam zarobljenike kako jauču. Jednog od poznanika, Hrvata koji je radio u hotelu, zamolio sam za pomoć. 'Vidiš', rekao je, 'da je hotel pun bojovnika, da ti ne mogu pomoći'”, ispričat će tada svjedok.

Jelića je, također, u Heliodromu prepoznao prijeratni mostarski fudbalski sudija koji je sudio utakmice nižerazrednih liga u kojima je s “Mladosti” nastupao Jelić. Tada zatočenik logora, prepoznao je Jelića kada je ovaj došao po grupu zatočenika Bošnjaka koji su mu trebali za prisilni rad.

Jelić je, prema optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, radio u dogovoru s Miljenkom Lasićem, komandantom Operativne zone Jugoistočna Hercegovina, Stankom Božićem, upravnikom logora Heliodrom, Ilijom Vrljićem, komandantom 2. brigade HVO-a, te Milom Puljićem, komandantom Druge bojne 2. brigade HVO-a.

Nakon što je podignuta optužnica protiv njega, Jelić se iz Hrvatske javio otvorenim pismom. “Ja sam umirovljeni general Hrvatske vojske (HV), imam državljanstvo Republike Hrvatske (RH) i prebivalište u RH”, naveo je. “Nikad nisam bio u bijegu jer nemam od čega i koga bježati”, dodao je on.

U godinama nakon Agresije postao je jedan od čelnih ljudi tadašnje Vojske Federacije BiH. Bio je komandant Prvog hrvatskog gardijskog zbora Vojske Federacije BiH sve dok Ante Jelavić s tadašnjim saradnicima nije pokušao državni udar. Zbog pozivanja hrvatske komponente tadašnje Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje i pristupanje “hrvatskoj samoupravi”, Jelića je s dužnosti smijenila komanda SFOR-a.

U oktobru 2020. godine Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu potvrdilo je da je preuzelo krivično gonjenje Zlatana Mije Jelića. S obzirom na to da Jelić ima državljanstvo Hrvatske i da je nedostupan pravosuđu u BiH, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je predložilo Sudu Bosne i Hercegovine da se predmet “Jelić” ustupi Hrvatskoj, a Sud je uputio 21. januara 2020. godine zamolnicu za preuzimanje krivičnog gonjenja. Tužilaštvo u Zagrebu je to prihvatilo u oktobru iste godine.

I otprilike je to sve što je hrvatsko pravosuđe napravilo po preuzimanju predmeta “Zlatan Mijo Jelić”. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu još uvijek navodno nije okončalo istragu protiv generala Hrvatskog vijeća obrane Zlatana Mije Jelića zbog zločina počinjenih na području Mostara 1993. i 1994. godine, a koji, očito relaksiran i siguran u Hrvatskoj, najavljuje povratak u klub na čijem je čelu bio godinama. Upravljat će isprva, valjda, “na daljinu”, a poslije ko zna.