Počelo je u 5.15 sati. Šestog aprila 1941. njemačke su trupe prvi put prešle jugoslovensku granicu iz Bugarske, istodobno su zračne eskadrile prodrle u zračni prostor Jugoslavije. Imali su dva glavna zadatka: prvi, uništiti Beograd da bi se obezglavilo rukovodstvo države a drugi je bio eliminirati što veći broj baza zračnih snaga.

Oba su zadatka uspjela. Uži dijelovi Beograda, uključujući kraljevsku palaču i nacionalnu biblioteku, uništeni su požarima u roku od nekoliko sati, a mnogi od približno 200 jugoslavenskih borbenih aviona, uključujući njemačke Dornier Do 17 i Messerschmitt Bf 109, bili su uništeni.

Jugoslovenska avijacija je bila upozorena. Petog aprila britanski vojni ataše donio je komandi vojske u Beogradu vrlo konkretnu najavu da će glavni grad biti bombardovan u 6:30 ujutro sljedećeg jutra. Pukovnik nije rekao ništa o porijeklu tih podataka; najvjerojatnije ni sam nije znao odgovor. Tajni centar za dešifriranje Bletchley Park sjeverno od Londona dešifrirao je njemačku radijsku poruku zaštićenu sistemom Enigma. Već u proljeće 1941. tamo su se redovito mogle čitati poruke njemačke vojske i avijacije.

Adolf Hitler naredio je napad u vrlo kratkom roku: 27. marta 1941. naredio je napad na Jugoslaviju i Grčku u isto vrijeme. Ofanziva je pripremana od sredine decembra 1940., uglavnom zato što su tamo bile locirane posljednje britanske trupe na evropskom kopnu.

Hitler nije previše razmišljao o Jugoslaviji sve dok sa vlasti probritanski oficiri uz veliku pomoć Engleza nisu vojnim udarom skinuli regenta Pavla. Činjenica da je nova vlada pod maloljetnim kraljem Petrom II odmah zaključila diplomatski bezvrijedan pakt o nenapadanju sa Staljinovim Sovjetskim Savezom također je razljutila njemačkog diktatora, jer je već dugo planirao napad na istok tog ljeta.

Nova jugoslovenska vlada proglasila je Beograd "otvorenim gradom" u slučaju neprijateljstava, znajući da metropola neće moći biti obranjena od napada. U gradu, kako je izvijestila njemačka ambasada, njije bilo protivvazdušne odbrane a prema pravilima Haaške konvencije o kopnenom ratovanju iz 1899. (HLKO), takav se napad smatra ratnim zločinom.

Ali Hitlera i vodstvo Wehrmachta više nisu zanimala pravila HLKO-a, nebrojeno su ih mnogo puta prekršili još od 1939. godine. Ipak, Gebelsova propaganda uvijek je govorila o "Beogradskoj tvrđavi" govoreći o zračnim napadima šestog aprila 1941.

Trupe njemačke 12. armije, koje su bile smještene u Rumuniji od početka 1941., u martu su premještene u zapadnu Bugarsku i sada su bile spremne za invaziju na jugoistočnu Jugoslaviju. XXX. motorizirani korpus trebao je zauzeti Skopje a 1. oklopna grupa pod zapovjedništvom general-pukovnika Ewalda von Kleista trebala je krenuti na Beograd.

Jugoslovenske trupe, koje su bile strateški nerazumno smještene duž otprilike 3.000 kilometara kopnene granice, pružile su otpor. Ali nisu imali šanse. Iako su, zahvaljujući nabrzinu regrutiranim vojnicima službeno bile gotovo dvostruko brojnije od njemačkih jedinica.

Njemačke motorizirane jedinice skoro da nisu ni upotrebljavale moćne Panzer IV tenkove. Na oko 850 uglavnom laganih i srednje velikih njemačkih oklopnjaka dolazilo je samo 110 jugoslavenskih gusjeničara, od kojih su samo 54 Renaulta R-35 bili moderna borbena vozila.

Ostatak je uglavnom bio stari Renault FT, koji je proizveden za francusku vojsku pred kraj Prvog svjetskog rata. Sa 6,5 ​​tona težine, 40 KS i mitraljezom kao naoružanjem, bili su čak inferiorniji od njemačkog Panzera I, koji je Wehrmacht koristio samo kao vozilo za podršku i komandovanje,.

"Brzi uspjeh njemačkih vojnih snaga na jugu Jugoslavije bio je posljedica i neprekidnog raspoređivanja 8. zračnog korpusa", piše vojni historičar Detlef Vogel u trećem svesku serije "Njemački rajh i Drugi svjetski rat".  

"Dominacija zrakom bila je uspješna od prvog dana. Kontinuirano se napada na jugoslovenske aerodrome, a eskadrile Wolframa von Richthofena demoralizirale su jedinice jugoslovenske vojske neprestanim bombardiranjem kolona, ​​opskrbnih objekata i osoblja."

Uspjesi nacista su doveli do raspada multietničke jugoslovenske vojske: makedonski i hrvatski vojnici često su odustajali dva do tri dana nakon početka ofanzive i povlačili se, dok su Srbi uglavnom nastavili borbu.

Desetog aprila 1941. godine jedinice Wehrmachta umarširale su u Zagreb, ovaj put iz Štajerske. Bivši oficir austrougarske vojske Slavko Kvaternik, drugi čovjek fašističkog ustaškog pokreta, tada je proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku na čijem je čelu bio fašistički diktator i utemeljitelj ustaškog pokreta Ante Pavelić, koji se vratio iz progonstva iz Italije.

Dva dana kasnije Wehrmacht je zauzeo Beograd; Ewald von Kleist vodio je njemačke tenkove do teško oštećenog jugoslovenskog parlamenta. Goebbelsova propaganda istakla je postignuće oficira Waffen SS-a Fritza Klingenberga, koji je vodio napad do centra grada, izvjesio zastavu sa svastikom i zahtijevao da mu se gradonačelnik preda. U suprotnom, blefirao je 28-godišnji Klingenberg, dogodit će se još jedan razorni napad iz zraka. U ovom je trenutku pod svojom komandiom imao tačno šest ljudi.

Sedamnaestog aprila  1941. predale su se posljednje jedinice jugoslovenske vojske - do tada su se Kleistove moćne tenkovske jedinice već povukle. Kralj Petar II bio je pod britanskom zaštitom u Grčkoj, a ubrzo je izveden na sigurno u Jeruzalem.

Ali, desilo se ono što Wehrmacht nije očekivao: desetine hiljada vojnika poražene jugoslovenske vojske nije odustajalo, već su se sakrili u šumama i planinskim lancima. Ondje su se sljedećih mjeseci pridružili ili četnicima ili komunističkoj Narodnooslobodilačkoj vojsci.

Nacistička kampanja protiv Jugoslavije Wehrmacht je koštala 151 života njihovih vojnika. Rat je tek počinjao.