Punih četrdeset dana tukao je Hasan-aga Pećki s Havale Ostrovicu. Topovi Hasan-agini gruhali su nemilice, bez prestanka, danju i noću, ali rezultati bijahu slabašni. Una je, kao kakav ogromni magnet, vukla topovsku tanad k sebi i jedini rezultat bilo je raščupano drveće u brdu pod tvrđavom. Stravični bijahu jecaji drveta koje se cijepa po dužini, a odjek tog cviljenja razlijegao se niz unsko korito još dugo i plašio patke, i guske, nizvodno, prema Orašcu. Eto, ondje je sve živo pobjeglo pred Hasan-aginim bijesom.
Taj bijes rastao je u Hasan-agi i zrio, iz dana u dan, i rašivao se ka opčinjenosti i ludilu, ali te riječi niko nije smio izustiti. Umjesto njih, ljudi su ćopkali usnama, ibreteći se i opominjući, i sebe i druge, kako nikako nisu mogli zamisliti da drveće može izgledati kao pravi ranjenik, njina bijela utroba izazivala je u ljudima sažaljenje i podizala jezu. Stoga su, sasvim tiho, u potaji, između sebe, Hasan-agu počeli zvati Drveni ubica. Činilo im se da bi izludjeli od gruhanja topova i zvižduka tanadi da neko od njih, hvala mu do Boga, ne izmisli ovu inačicu. Svaki put kada bi vidjeli Hasan-agu, sneveseljena i mračna, taj naziv izazivao bi u njima onaj unutrašnji topli smijeh koji im se razlijevaše cijelim tijelom kao krv.
Dvadesetog dana Hasan-aga sasvim pobudali i sav nestade u svom bijesu. Prije nekoliko dana, vidjevši da njegove tobdžije nikako da nanišane kako treba – ili su podizali cijevi velikih topova previsoko pa tanad prelijetaše preko ostrovačkih kula, ili bi podbacivali i strijeljali šumu ispod njih – vojnici na ostrovačkim grudobranima počeše da nakon svakog topovskog pucnja dozivaju odozgo i da viču da udare još jednu i da im nacijepaju drva za cijelu zimu, ili bi nakon pucnja, kao da prate let đuleta, vikali: Hoo-hoo-hoo, ubi Hasan-aga brdo pod nama.
Ti uzvici, puni posprde, raspaljivali su bijes u Hasan-agi, toliki da je više ličio na raspomamljenog bika nego na čovjeka, na agu, na vječitog bundžiju i prkosnika. Onakav, težak i glomazan, jahao je na svojoj Lastavici od jednog do drugog topa i prijetio sabljom i vješalima i ucvrčalim uljem i da će šakama njihovim pse nahraniti. Nerijetko bi skakao s konja i sam podizao cijev i nišanio. Kada bi mu se potrefilo da zrno udari u tvrde ostrovačke bedeme, poskakivao bi kao sumanut i pljoštimice sabljom udarao topovsku posadu i vikao na sav glas da vide da se može, samo treba znati. A kada bi se i njegovo đule zabolo u brdo iznad Une, ispod ostrovačke tvrđave, ili profijukalo iznad glava ostrovačkih nefera na bedemima, tada bi postajao mehak k’o duša, grlio vojnike i molio ih da se smire i pitao ih šta im treba i govorio da niko od prve onoliki grad ne osvoji.
HASAN-AGIN INAT
Hasan-aga bijaše poznat kao čovjek tvrdoglav, ali, kleli su se kasnije ljudi po Kulen‑Vakufu, i oni koji bijahu zarobljeni kada Hasan-aga na prepad zauze Havalu i oni koji braniše Ostrovicu i dozivaše Hasan-agu i tjeraše s njim šegu, da većeg inadžije u svome životu nisu vidjeli. Zalud su mu njegove tobdžibaše govorile da na ovaj način nikada neće probiti bedeme na Ostrovici. Rijeka i tajanstvena sila vode svako đule vuče k sebi, govoriše mu, i to različitom snagom pri svakom ispaljenju, tako da ne postoji formula po kojoj bi se ta sila mogla izračunati i načiniti tačan proračun koji bi vrijedio za svaki hitac. Treba ispaliti najmanje dvadeset đuladi da bi jedno pogodilo bedem, a i to bijaše čisti trefak i stvar slučaja, a slučaj je neuhvatljiv, govoriše, i nikakva matematika još nije izmišljena koja bi ga uhvatila u brojke i zaogrnula predvidivošću.
Tako su vikale premorene i neispavane tobdžibaše Hasan-agi kraj uha, nastojeći da svojim promuklim glasovima nadjačaju zvuk šištanja vode koju su vojnici zagrabljali drvenim vedrima na obali Une i od ruke do ruke uznosili na brdo ka Havali, pred čijim ulazom, i ukrug, sve do Kulenovića groblja, bijahu poredani topovi, te je tu izlijevali na usijane cijevi. Ali Hasan-aga bijaše gluh za svaki glas razuma. Vitlao je isukanom sabljom ponad tobdžibaša i topovskih posada kao da siječe vodenu paru koja se miješala s barutnim dimom i koja mu je omatala pola tijela pa je na trenutke ličio na kakvog duha kojeg je neko, sasvim slučajno, istjerao iz lampe.
“Gađaj!”, izdirao se Hasan-aga, obrušavajući sablju kroz dim i paru, kao da se pred Bogom zarekao da će s Havale sravniti Ostrovicu ili ga neće biti. I vikao je: “Kesa dukata onom ko pogodi Kulenovića dvore.” I vikao je: “Udri!”, sav zajapuren, i pritom zabijao sablju u dim, pokazujući, visoko gore, na krov kule ponad ulaza u Ostrovicu. U toj kuli nekada, prije nego sagradiše dvore na Prkosima i palankom okružiše kulu na Čovki, sjeđaše ostrovački kapetani Kulenovići i tu mu se sakri Ahmed-aga, sin Mehmed-begov. S njim je krojio planove da se Krajišnici suprotstave veziru u Travniku i odbiju da idu gušiti pobune u Srbiju, u Hercegovinu, na Skadar. Taj mu sve vrijeme radiše iza leđa i slaše uhode veziru i umalo mu ne skova stupicu pa da ga živa uhvate i pošalju u Travnik, a ondje ga već četiri vezira kane namamiti ne bi li mu katil-gajtan zamakli oko vrata.
“Gađaj!”, izdirao se Hasan-aga, ne mareći za upozorenja tobdžibaša da su cijevi pregrijane i da bi se topovi mogli rastočiti od siline udara i pobiti vlastitu posadu. “Nije se još rodio taj majčin sin koji će izdati Hasan-agu i tri dana hodati ovim svijetom”, odgovarao im je Hasan‑aga na njihova upozorenja i tjerao red onih vojnika koji se spuštao do Une da ubrza malo ta vedra ili će im šake baciti psima za večeru.
A tobdžibaše bi se tad primirile. Osluškivale bi Hasan-agine riječi i tražile najtanje znake da je u njima bijes popustio. Poslije, kada bi sam nanišanio s nekog topa pa promašio i postajao mehak k’o duša, izokola i skrušeno, kao da bosi hodaju po srči, oni bi mu po ko zna koji put predlagali da topove, ako ne sve, barem tri, ako ne tri, barem jedan, prebace preko Une. Treba ih uzgurati gore, govorili su zbrzano, tim putem kojim se ide za Lapac, i za Krbavu, i za Liku i Dalmaciju, i udariti njima s druge strane, gdje nema Une, ni vode, i gdje im ništa đulad njihovu neće privlačiti k sebi i igrati se s njima, nemoćnim.
Hasan-aga bi ih tad samo mrko pogledao, kipteći sav od bijesa, ali ne bi ga ispuštao iz sebe, niti bi prozborio i riječ. Okretao bi se, nujan, i dugim korakom zamarširao bi prema ulazu u Havalu i nestajao tamo, da bi, samo nakon nekoliko minuta, izronio na bedemu, noseći dalekozor i dugo zureći preko Une, gore, na tvrdu Ostrovicu, koja ga, sedmicama, bez milosti, izazivaše svojim nedokučivim kulama. Kako god nije prihvatao da se topovi prebace preko Une i udare na drugu stranu, gdje su, doduše, bedemi ostrovački bili daleko tvrđi, ali ih je lakše bilo gađati, tako nije mario ni za upozorenja potčinjenih da ne izlazi svakog dana na bedem na istom mjestu, tačno između drvene džamije ponad ulaza i kula koje su se nadnosile nad Unu i gledale pravo prema Ostrovici, u isto vrijeme, velečasni aga, jer bi moglo, ma šta bi moglo, u pasiju mater, izdirao se Hasan-ga, sve do onog dana kada jedno đule s Ostrovice pogodi u zid tačno na onom mjestu gdje je stajao, i okrnji ga i sruči na Hasan-agu pola grudobrana.
Samo čudo ga je spasilo. Dok su vojnici trčali okolo i hvatali se za glavu, dovikujući se da im pogibe aga, iz prašine što se vijala na sve strane prvo se začu kašalj, a onda, kada se prašina raziđe, izađe iz hrpe kamenja Hasan-aga i odmah odvali psovku. U pasiju mater, opsova, i povika: “Kako oni uspješe da mi đule spuste u krilo?!” I još nešto reče. Onda, razgoneći one koji su pokušali da mu stave zavoj na čelo niz koje se slijevaše krv, zaputi se prema prvom topu. Tu sam poče da namješta cijev i da cilja, i opali, ali promaši, i drugi put promaši, i treći put, i džaba mu govoriše da je tobdžijama s Ostrovice tri puta lakše gađati jer su njihovi topovi visoko iznad Havale i njihova tanad ne mora se probijati kroz zračne struje, već slobodno pada kroz njih. Džaba mu bijaše govoriti, Hasan-aga do noći gađaše s onog topa, a s ranjenog čela mu se vihoriše zavoj kao kakva bijela zastava, pa ga neferi Kulin‑kapetana s Ostrovice začikavaše i dozivaše ga: “O, Hasan-aga, jesi li se to već predao?!”
ZARASLA UTVRDA
Nakon četrdeset dana bezuspješne opsade, Hasan-aga se povuče. Ostavi Ostrovicu, ostavi Kulen‑Vakuf, ostavi Havalu i u velikoj hitnji ostavi dva topa na ulazu u tvrđu za koju pričahu da je sto godina ranije podignu sultan Ahmed III. Kao da je tim topovima htio da ostavi iza sebe uspomenu na bezumnu opsadu Ostrovice, koju opsjedaše mnoge vojskovođe, i deset puta drčnije od njega, ali niko je ne zauze. A bijes svoj izli tako što ga pretvori u plamen i zapali njime most onaj zbog kojeg je tvrđava Havala i sagrađena, da se nadzire s njenih kula i da ga štiti svojim bedemima, i po kojem je cijela ta tijesna kasaba, kratkih i uskih sokaka, sagrađena na umjetnom ostrvcetu prema lijevoj obali, i dobila ime – Džisri‑Kebir – Veliki Most.
Dok je Hasan-aga na čelu vojske galopirao ponad kanjona Une, prema Orašcu i dalje, napuštajući Ljutočku dolinu, jer uhode doniješe vijest da vezirov ćehaja dohodi od Jajca na čelu velike vojske, iz svih okolnih pećina, odozgo s Čovke i Prkosa i od Martinbroda, iznicaše Vakufljani i hvataše se istih onih vjedara kojima su Hasan-agini vojnici uznosili vodu od Une do Havale, gdje su hladili topove. Srećom, oni zaustaviše požar prije nego je prešao na drugu stranu i prebacio se na džamiju na desnoj obali koju sagradi Mahmud-paša Kulenović i oko nje dućane i cijeli vakuf i ogradi ih palankom pa po tom vakufu narod sve češće ovo mjesto zvaše Kulen‑Vakufom, a sve manje po onom mostu koji također uspješe otrgnuti od plamena, Džisri‑Kebir – Veliki Most.
Drvene ćuprije odavno nema, umjesto nje, preko Une rastegao se moderni asfaltirani most s plavom željeznom ogradom. Nema više ni džamije Mahmut-paše Kulenovića, nju sravniše sa zemljom kada su rušili stari most, kao da je priličila samo drvetu i kao da uz betonski most ne bi mogla ni stajati. Nema više ni Hasan-aginih topova koje u velikoj hitnji ostavi pred ulazom u Havalu. Ni Havale više nema. Umjesto nje, ponad kuća pozabadanih u brdo koje se strmoglavo uzdižu iz same unske obale, nabubrile krošnje trnja, grmlja i kupinlja. Iz te šikare, sasvim stidljivo, proviruje poneki kamen od rastočenih zidina koje nekada bijahu tvrđava i kule s kojih se stražarilo nad mostom i nad putem i čuvali se prolazi na granicama carstva.
Na prilaznom putu prema tvrđavi, duž kojeg nekada bijaše postavljena Hasan-agina topovska baterija cijevi uzdignutih prema Ostrovici, udarena je tabla da s nje čitamo osnovne podatke o ovom utvrđenju. Evo piše, nesigurnim slovima, kako se tek pretpostavlja da je Havalu sredinom 17. stoljeća izgradio sultan Ahmed III. Činili su je kameni ulaz, piše, i jedna tabija, a bila je opasana zidom visokim pet i debelim jedan metar. Iznad glavnog ulaza nalazio se mesdžid, o čemu svjedoči još vidljiv mihrab, a lijevo od ulaza nalazile su se dvije kule. I još piše da je nešto dalje odavde, u groblju uz ovaj put, sahranjen Smail-beg Kulenović, jedan od dizdara Havale, te da mu je spomenik građen u obliku sarkofaga s dva nišana.
Ali od sarkofaga ostale su samo zdrobljene hrpe kamena, a ogromni begovski nišani isherili se u šumi koja šiklja sa svih strana i sve zaogrće svojim životom. Od cijele tvrđave da se raspoznati samo ulaz pod lukom, a ostaci mihraba i kula davno su progutani šibljem i pojedeni korijenjem džanarika i oraha. Svaku stazu prekrila je žara, zatvorile je kupine svojim bodljikavim rukama, a grmlje je tako gusto da se kroz njega ništa ne može ni vidjeti. Godinama ovdje niko nije kročio. Ovdje više ni psi ne prolaze. Sve se u Kulen‑Vakufu odbilo od Havale.
