Danas se navršava 30 godina od svirepog ubistva Bahide Arslan, Yeliz Arslan i Ayse Yilmaz koje su neonacisti zapalili u kući u gradu Mollnu u njemačkoj saveznoj pokrajini Schleswig Holstein.

Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine i ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990., ta zemlja je doživjela porast rasističkih i ksenofobnih napada na izbjeglice i strance.

Mnogo je ljudi stradalo u napadima na izbjegličke domove u Hoyerswerdi 1991. i Rostocku 1992. godine, dok su se vodile rasprave o politici azila u njemačkoj.

U Mollnu, u blizini Hamburga, 23. novembra 1992. godine neonacisti su zapalili dvije kuće u kojima su živjeli Turci.

Ekstremni desničari Lars Christiansen i Michael Peters prvo su Molotovljevim koktelima zapalili kuću u kojoj su bila smještena 32 Turaka. Nakon napada, neonacisti su pozvali vatrogasce i obavijestili iz o požaru u ulici Ratzeburger i spustili slušalicu uz nacistički pozdrav “Heil Hitler". Ljudi iz zgrade su uspjeli pobjeći živi, ali mnogi su povrijeđeni dok su skakali sa prozora ili se spuštali niz konopce od plahti.

Pola sata nakon što su zapalili kuću u ulici Ratzeburger, ekstremni desničari su bacili Molotovljev koktel i na kuću porodice Arslan. Vatrena stihija brzo je zahvatila cijelu kuću u kojoj su živote izgubile 10-godišnja Yeliz Arslan, 14-godišnja Ayşe Yılmaz, te 51-godišnja Bahide Arslan koje je pokušavala pomoći stradalim djevojčicama.

Nakon što su ugasili požar, vatrogasci su u kuhinji pronašli sedmogodišnjeg Ibrahima Arslana kojeg je Bahide Arslan spasila tako što ga je zamotala u mokru deku. Još nekoliko članova porodice Arslan preživjelo je skočivši s prozora.

Dvojica neonacista uhapšeni su nakon tog incidenta. Jedan je osuđen na 7,5 godina, a drugi na 15 godina zatvora.

Napad u Mollnu ušao je u historiju kao prva rasistička paljevina u kojoj su ljudi ubijeni, a koju su počinili neonacisti nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke.

Nakon tog svirepog rasističkog napada, u Njemačkoj su održane demonstracije protiv rasizma. Tadašnji kancelar Helmut Kohl nije prisustvovao sprovodu koji je održan za poginule. Kontraverzu je izazvalo i objašnjenje zašto nije došao na sahranu jer je njegov glasnogovornik kazao da vlada “ne želi to pretvoriti u turizam sućuti“.

Tragedija u Mollnu nije bila posljednji napad neonacista u Njemačkoj, već je i u godinama nakon toga uslijedio niz rasističkih udara protiv Turaka i drugih imigranata.

U gradu Solingenu u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija, 29. maja 1993. godine desničarski ekstremisti zapalili su kuću porodice Genc u ulici Untere Werner. U napadu su izgorjeli Gursun Ince (28), Hatice Genc (19), Gulustan Ozturk (12), Hulya Genc (9) i Saime Genc (5).

U napadu na izbjeglički dom u Lubecku 18. januara 1996. godine živote je izgubilo deset osoba, od čega sedmero djece, većinom afričkog porijekla. Ovaj napad do sada nije rasvijetljen, a počinitelji nisu uhvaćeni.

I 13. februara 1999. godine u Gubenu u pokrajini Brandenburg ekstremni desničari napali su troje stranca. Alžirski izbjeglica Farid Guendoul preminuo je od posljedica napada. Osam desničarskih ekstremista osuđeno je zbog tog incidenta.

Potom su od 2000. do 2007. godine uslijedili brojni rasistički napadi od strane ekstremno desničarske terorističke organizacije Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU), kao i napadi u gradovima Halle i Hanau.

Ibrahim Arslan, koji je preživio napad u Mollnu, rekao je za AA da se rasistički napadi u Njemačkoj dešavaju od 1980-ih godina i da se nastavljaju protiv Turaka i drugih stranaca.

“Nastavljam organizirati događaje sa preživjelim žrtvama drugih rasističkih napada. Razumnije je da slušamo priče iz perspektive žrtava, a ne samo iz perspektive rasista ili počinitelja. Time se nadamo da ćemo promijeniti društvo“, kazao je on.

On je kazao da kao aktivisti u vlastitoj režiji štampaju knjige, snimaju filmove i organiziraju predstave.

“Pokušavamo prenijeti perspektivu žrtava. Institucije nam ne pomažu ni na koji način. Mi te stvari radimo samo svojim znanjem i sa zdravorazumskim ljudima“, poručio je Arslan.

Ističući da je jako važno da se ne zaborave rasistički incidenti, Arslan je rekao je to jako važno za njemačko društvo, ali i za sve žrtve i cijeli svijet.

“Ja sam državljanin koji živi u Njemačkoj. Ja sam njemački državljanin. Ovo vidim kao vrlo važan posao za moju djecu koja tu žive. Ulažemo velike napore da se to njima ne dogodi. Nadamo se da će velike institucije vidjeti taj trud i pomoći nam“, rekao je Arslan i izrazio nadu da će doći do promjene u društvu na način da će se rasistički napadi nazivati pravim imenom i tretirati kao takvi.

Namık Arslan, koji je imao svega osam mjeseci kada se dogodio rasistički napad u Mollnu i spasila ga je majka bacivši ga s prozora sa drugog sprata u naručje komšije, također je kazao da osjeća veliku napetost kada dođe novembar u kojem je njegova porodica imala veliku tragediju.

Namık Arslan je rekao da se taj napad ne smije zaboraviti i da preživjele žrtve nikada ne smiju ostati same.

“Mnogo sam razmišljao o tom napadu. Ne mogu to zaboraviti. Moja mlađa sestra se zove Yeliz, baš kao i moja starija sestra koja je izgorjela. Kada izgovorim to ime, osjetim trnce u trbuhu, nervozu“, kazao on.