Tilman Zülch prvi je printao knjigu objavljenu u zapadnim zemljama o genocidu nad Bošnjacima

Jednom prilikom, tokom putovanja prema Bosni, Tilman Zülch posjetio je u Beču svog dobrog prijatelja Simona Wiesenthala, kojeg je poštovao kao oca. Tom prilikom lovac na ratne zločince mu je rekao: “One su (Francuska i Engleska) u dva svjetska rata bili saveznici Srbije i nastavit će im pružati podršku sve do uništenja Bosne.”
Zülch svom nesebičnom, upornom i dugotrajnom angažmanu za očuvanje Bosne i Hercegovine, pored pomenutih država, nije abolirao ni vlastitu državu Njemačku, organizaciju UN-a i druge utjecajne sile u svijetu koje su dozvolile genocid u našoj zemlji.
Od 1968. godine, kada je kao student osnivao organizaciju Pomoć Bijafri, Tilman Zülch nije odustao od principa koje je definirao s nepunih trideset godina. Zaštita ugroženih i potlačenih, započeta s borbom za zaustavljanje genocida nad narodom Ibo u Eritreji, bit će nastavljena i s osnivanjem Društva za ugrožene narode 1970. godine. U narednih 47 godina, koliko je bio na čelu ove organizacije, Tilman Zülch bit će prisutan svuda gdje se čuo glas poniženih i tučenih.
S agresijom na Bosnu i Hercegovinu, Zülch brutalne zločine koji će u konačnici prerasti u genocid nije pakovao u eufemizme tipične za međunarodnu zajednicu (ma šta pod tim podrazumijevali), nego je progovorio precizno i imenovao događaje onako kako ih je stvarnosti u Bosni i Hercegovini diktirala.

Već prvog dana druge godine Agresije na BiH (1. januar 1993) oglasio se publikacijom Etničko čišćenje – genocid za Veliku Srbiju te će u nastavku svog rada nastaviti bezrezervno podržavati istinu, angažirajući sve kapacitete s kojima je raspolagao. Kako individualne, tako i one koje mu je omogućivalo Društvo za ugrožene narode, na čijem je čelu aktivno bio sve do marta 2017. godine, kada je imenovan za doživotnog počasnog predsjednika. Društvo je u vremenu Zülchova predsjedavanja bilo, kroz savjetodavni odbor, podržano od bitnih imena iz različitih sfera života: filozof Ernst Bloch, futurolog Robert Jungk, teolog Helmut Gollwitzer, književnik Günter Grass, književnica Luise Rinser, književnik Carl Amery i aktivist za ljudska prava Rupert Neudeck, filozof Ernst Tugendhat i političar Freimut Duve.
Zülch je rođen 2. septembra 1939. godine u Deutsch-Liebau (Libina) u Sudetima (Sjeverna Moravska), odakle je protjeran 1945. godine. Srednju školu završio je u Louisenlundu u okrugu Eckernförde 1960. godine . Od 1961. do 1967. Zülch je studirao ekonomiju i politiku u Grazu, Heidelbergu i Hamburgu. Zajedno s Klausom Guerkeom osnovao Aktion: Biafra Hilfe u Hamburgu koja se borila protiv genocida nad narodom Ibo u Biafri (Istočna Nigerija.) Zülch je, zahvaljujući pomoći aviokompanija kroz humanitarne letove, bio svjedok genocida u ovoj regiji koja je bila zatvorena i izgladnjivana sa svih strana. Godinu dana kasnije (1970), Aktion Biafra-Hilfe je prerasla u Društvo za ugrožene narode. Deset godina kasnije, 1980. godine, Zülch je bio suosnivač Zelenih u Göttingenu, ali je ubrzo dao ostavku te prestao s političkim djelovanjem. Zülch je član žirija Weimarske nagrade za ljudska prava od 1995. godine i jedan od sponzora Centra protiv progona. Organizacija na čijem je čelu bio za njegovog mandata dobila je savjetnički status u Ekonomskom i socijalnom vijeću Ujedinjenih nacija (od 1993) i u Vijeću Evrope (od 1995). Razvila je svoje nacionalne urede u Švicarskoj (Bern), Austriji (Beč), Italiji (Bozen), Bosni i Hercegovini (Sarajevo i Srebrenica), Njemačkoj (Göttingen i Berlin) i u Arbilu (Irak). Ima predstavništva u Londonu i Luksemburgu.
Zülch razumijevanje ljudskih prava shvata kao borbu za progonjene manjine, zalaganje za religiozno i etnički progonjene ljude. Tu obavezu, po Zülchu, prije svega imaju Njemačka i Austrija, ne samo zbog nacističkih zločina i holokausta. Oni ne smiju biti, kako je primijetio njemački nobelovac za književnost, Heinrich Böll, nakon razgovora sa Zülchom o Biafri, zapreka već povod bratstvu među narodima. Stoga se neprestano borio za skretanje pažnje na zločine i genocid od Tibeta preko amazonskih Indijanaca do Bosne i Hercegovine. Kako bi skrenula pažnju na situaciju autohtonih nacija, organizacija Društvo za ugrožene narode organizirala je prvu veliku turneju po Njemačkoj 1977/78, u pratnji delegata iz 16 američkih država od Kanade do Argentine sa 65 događaja, kojima je prisustvovalo 30.000 učesnika. Zülch je kroz trogodišnju kampanju pokrenuo opsežno izvještavanje u medijima na njemačkom jeziku i nagovorio saveznog predsjednika i kancelara da javno priznaju nacističke zločine počinjene nad Romima u Njemačkoj i Evropi.
Dugogodišnja posvećenost Zülcha Društvu za ugrožene narode odnosila se i na potlačene manjine i disidente u komunističkim državama Istočne Evrope protiv genocida i raseljavanja u Afganistanu i protiv sovjetske isporuke oružja vojnim diktaturama u Trećem svijetu. Od 1970. Zülch je urednik časopisa Pogrom, koji je tretirao položaj etničkih i vjerskih manjina i autohtonih naroda. Zülch je, zajedno s Aleksanderom von Sternbergom, vodio kampanju protiv njemačkih isporuka oružja u Irak, prije svega preko kompanija “Pilot Plant” i “Karl Kolb”, koji je igrao vodeću ulogu u izgradnji iračke industrije otrovnih gasova, zbog čega je organizacija koju je vodio kažnjena dva puta po 500.000 DM, ali je kasnije oslobođen.
Od aprila 1991. godine Zülch je posebno posvećen žrtvama rata i genocida u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Prvi je printao knjigu objavljenu u zapadnim zemljama o genocidu nad Bošnjacima, na čiji se rukopis oslanjao tadašnji njemački ministar telekomunikacija Christian Schwarz-Schilling kada je najavio ostavku u znak protesta protiv politike Njemačke vlade prema Bosni. Zülch je 1999. godine objavio dokumentaciju za GfbV o genocidu nad kosovskim Albancima i o protjerivanju Roma i Aškalija na Kosovu. Konkretno, medijski rad za Bosnu od 1992. do 1995. godine dobio je međunarodno priznanje daleko izvan Njemačke u Zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi.
Za ono što je činio da otkrije istinu o Agresiji na Bosnu i Hercegovinu Zülch zaslužuje monografiju. Bio je prisutan na svim mjestima odakle se mogla poslati poruka svijetu o nepravdi koja se čini jednom narodu. Ono što se dešava imenovao je bez okolišanja: ono što se čini Bosni može se porediti sa zločinima Hitlera i Staljina; preduzeta agresija na BiH za cilj je imala, preko etničkog čišćenja i genocida, doći do Velike Srbije, za Daytonski sporazum rekao je da je nepravedan mir koji je nagradio zločince i kaznio žrtve, organizirao je Prvi svjetski kongres o genocidu u BiH (Bon 1995), Prvu međunarodnu konferenciju o ljudskim pravima u Srebrenici, a inicirao je i internacionalni projekt Stub srama, koji je imao za cilj pozivanje na odgovornost OUN-a i zemalja članica Vijeća sigurnosti OUN-a za nesprečavanje genocida u Srebrenici i BiH, inicirao je preko Društva za ugrožene narode prikupljanje činjenica o počinjenim ratnim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava u BiH, davao podršku Međunarodnom sudu u Haagu, s ciljem da se svi zločinci privedu pravdi, priredio je 16 odgovora evropskih i svjetskih intelektualaca na P. Handkeovo Zimsko putovanje u Srbiju...
Bosna i Hercegovina se zahvalila (što nikad ne bio smio biti završen proces) ovom neumornom borcu za ljudska prava.
Nosilac je priznanja Potočarska povelja i nagrade Srebrenica juli 1995., zatim priznanja koje dodjeljuje Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, titule Počasnog građanina grada Sarajeva, počasni je član Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, dobitnik Nagrade za ljudska prava Sarajevskog antiratnog centra za slobodu...