Malo je porodičnih zbirki arapskih, turskih i perzijskih rukopisa iz Bosne i Hercegovine koje su se do danas očuvale u cijelosti. Ako i nisu uništene ili rasprodane, postale su dijelovima inventara velikih arhiva i biblioteka, gdje su se nerijetko zametnuli podaci o bivšim vlasnicima. Svaka od tih zbirki, istražena u cijelosti, mogla bi svjedočiti o ljudima koji su rukopise nabavljali i čitali, a nerijetko i sami ispisivali. U njima bi se našlo građe za proučavanje povijesti uglednih porodica i pojedinaca iz Bosne osmanskoga doba.

Jedna takva privatna zbirka arapskih, turskih i perzijskih rukopisa porijeklom iz Bosne danas se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. I samo je pukom srećom “preživjela” do danas. Riječ je o zbirci koja je pripadala sarajevskom kadiji Mustafi Muhibbiju i njegovim nasljednicima. Njegova cjelovita zbirka sadržava 163 kodeksa i šest neuvezanih fragmenata. U mnogima od njih našao se pokoji vlasnikov zapis. Među rukopisima nalazi se i nekoliko Muhibbijevih medžmua, ličnih bilježnica raznovrsna sadržaja. Takvi su rukopisi već prepoznati kao važni, a  nedovoljno iskorišteni izvori za povijesna, kulturnopovijesna i biografska istraživanja.

Mustafa Muhibbi (u. 1854) bio je ugledan građanin Sarajeva, pripadnik sloja uleme, vjerske inteligencije. Iako je kao kadija, sudac šerijatskoga suda, nesporno imao stanovitu moć i utjecaj, nije bio od onih znamenitih ljudi koji su značajnije sudjelovali u političkom životu Bosne prve polovine 19. stoljeća. Ne nalazimo ga među sarajevskim prvacima koji su se istaknuli u burnom razdoblju borbe za bosansku autonomiju. Izvori pisani njegovom rukom i rijetka sačuvana svjedočenja savremenika pokazuju ga kao poklonika nauke, misticizma i pjesništva.

Mustafa Muhibbi počeo je 1810. godine sistematski prikupljati rukopise i tako stvarati jezgru buduće porodične zbirke; ni na jednoj knjizi ne piše da ju je naslijedio. Usporedi li se Muhibbijeva biblioteka s bibliotekama njegovih savremenika, pokazuje se da joj je fond bio prilično velik; u ono se doba malokad u nečijem domu moglo naći više od dvije stotine rukopisa.

Poslije Muhibbijeve smrti (1854) biblioteku su naslijedili njegovi sinovi Jusuf Rušdi, kojemu su bile dvadeset i dvije godine, i slijepi Mehmed Šakir, tada sedamnaestogodišnjak. Jusuf je nastavio nabavljati rukopise, a otkupio je i dio knjižnice koji je pri podjeli imetka bio pripao mlađem bratu.

Mnoge je knjige kasnije nabavio Jusufov sin Mustafa Hilmi Muhibić. Budući da je i on poznavao orijentalne jezike i čitao djela iz islamskih vjerskih znanosti i književnosti, birao ih je znalački. Za njegova života zbirka je narasla na gotovo dvjesto rukopisnih i tri stotine štampanih knjiga na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Kada je Hilmi umro, biblioteku je naslijedio njegov brat Esad, zatim Esadovi sinovi Kemal i Nudžejm, te naposljetku sin i kćeri Nudžejma Muhibića, koji i danas žive u Sarajevu. Biblioteka porodice Muhibić bila je među orijentalistima i povjesničarima poznata kao vrijedna zbirka rukopisa, posebno stoga što u njoj ima djela bosanskih autora i rukopisa koje su prepisali bosanski pisari. Njome se služio i Safvet-beg Bašagić radeći na doktorskoj disertaciji koju je odbranio u Beču 1910. godine i uz manje izmjene objavio pod naslovom Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti.

Naposljetku su rukopisi dospjeli u Zagreb 1961. godine, kada je Emina Mehmedagić, rođena Muhibić, ponudila rukopisne i štampane knjige porodične zbirke Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Sreća da je Emina ustupila zbirku Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, jer da nije, danas je ne bi bilo. Naime, 1992. godine granata sa srpskih položaja pogodila je Emininu kuću u Sarajevu i zapalila je. Izgorjela je upravo ona soba u kojoj su ranije čuvani rukopisi.

Na osnovu pisane građe, koja je dostupna u NSK-u, Tatjana Paić-Vukić napisala je knjigu Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskoga kadije.

ULEMANSKA PORODICA

“Mustafa Muhibbi rodio se oko 1788. godine u Dusini, rudarskome selu južno od Fojnice, u Neretvanskoj nahiji. Odrastanje u porodici, u kojoj je kroz nekoliko naraštaja bilo vjerskih službenika i muderisa, koji su usto pripadali nekom od derviških redova, odredilo je dvije važne sastavnice Muhibbijeva duhovnog života i njegova društvenog položaja – ulemansku, dobro potvrđenu u izvorima, i sufijsku, o kojoj se manje zna. Prvu naobrazbu vjerojatno je dobio u roditeljskom domu, od oca imama, te u osnovnoj vjerskoj školi, mektebu, a dalje se svakako školovao u nekoj od sarajevskih medresa. Da bi postao kadijom, morao je završiti višu školu. U Sarajevu toga doba jedina škola višega stupnja bila je Gazi Husrev-begova medresa, koja je slovila za jednu od  najuglednijih medresa zapadnoga Balkana. Mnogi pripadnici bosanske uleme odlazili su na daljnje školovanje u kulturna središta Osmanskoga Carstva, na visoka učilišta poput Sahn-ı Semana ili Süleymaniye u Istanbulu. I Muhibbi je boravio u Istanbulu, godine 1825/26, no ne zna se je li ondje bio na usavršavanju ili kakvim drugim poslom”, piše Paić-Vukić.

Više od četiri desetljeća Mustafa Muhibbi radio je na sudu, naizmjenično na položaju kadije i pisara, te naposljetku glavnog pisara Sarajevskoga šerijatskog suda. Službovao je po raznim mjestima Bosanskoga ejaleta, a i izvan njega, u Albaniji i Bugarskoj. Česte promjene namještenja, te spomenuti boravak u Istanbulu, omogućili su mu da upozna svijet daleko izvan granica užeg zavičaja.


Tatjana Paić-Vukić, autorica knjige Svijet Mustafe Muhibbija, sarajevskoga kadije

Prema popisu stanovnika Sarajeva iz 1841. godine, tada pedesetpetogodišnji Mustafa Muhibbi, opisan je kao muškarac srednjega rasta i prosijede brade, živio je u Carevoj Mahali, u kući na broju 5. Imao je tri sina: petnaestogodišnjega Saliha Salahuddina, devetogodišnjeg Jusufa, te Mehmeda Šakira, slijepoga dječaka kojemu su bile četiri godine.

Umro je 6. šabana hidžretske 1270. godine (4. maja 1854) u 9 sati, iznenada, nakon što je uzeo abdest. Ukopan je u haremu male sarajevske džamije Peltek Husamudina, poznate kao Džinina. Na nadgrobnom spomeniku, koji je i danas ondje, uklesan je epitaf s tarihom, koji u prijevodu s osmansko-turskog jezika glasi: Ah, smrti, glavni pisar šerijatskoga suda sarajevskog Hadži Muhibbi-efendija bijaše duha sufijskog. Mišlju i spomenom Boga uvijek se za onostrano spremao, rekavši Vječni, čašu života je iskapio. Uz potpun tarih nešto vas molim, braćo, za dušu mu Fatihu proučite, od srca, iskreno.”

MUHIBBIJEV LJETOPIS

Kako piše Paić-Vukić, o zbivanjima u Bosni i Hercegovini svoga vremena Muhibbi je ponešto zapisao u bilježnicama i na praznim stranicama drugih rukopisa. Muhibbijevi zapisi znatno su šturiji od onih iz nešto starijega Bašeskijina Ljetopisa. Dok u Bašeskije nalazimo duže narativne cjeline, Muhibbijev je izraz gotovo posve lišen pripovjednosti, i to odsustvo narativiziranja čini njegove bilješke pravim ljetopisom kao najnižom vrstom povijesnog prikaza. Bašeskija na svoj način pokušava povezati uzroke i posljedice događaja i domeće vlastite, nerijetko vrlo oštroumne komentare, Muhibbi pak malokad izražava odnos prema zbivanjima o kojima govori. Uspoređujući dvojicu ljetopisaca, možemo se zapitati ograničava li Muhibbija upravo položaj kadije, državnoga službenika, koji nameće jaču stegu i nalaže veći oprez negoli Bašeskijino slobodnije zanimanje javnog pisara.

Dobar je primjer Muhibbijev zapis o slomu Gradaščevićeva pokreta za autonomiju Bosne. Nema u njemu nikakvih komentara, niti naznaka zapisivačeve svijesti o prijelomnoj važnosti toga događaja. Kao što to već biva pri čitanju ljetopisnih zapisa, iz kasnije se perspektive doima gotovo začudnom ekonomičnost s kojom je zabilježen događaj toliko nabijen budućim implikacijama.

“Poraz Husein-kapetana i borba bosanskih vojnika nadomak Sarajeva s bosanskim namjesnikom Mahmudom Hamdi-pašom. Pašin ulazak u Sarajevo i raspoređivanje njegove vojske na Sarajevskom polju. U utorak, 5. muharema 1248.” (4. 6. 1832)

Jednako tako, Muhibbi je nekoliko godina ranije pisao i o počecima desetodnevnih sukoba sarajevskoga stanovništva s novim namjesnikom Abdurrahman-pašom, zvanim i Abdurrahim-paša, čiji su dolazak bosanski muslimani doživjeli kao kazneni pohod.

“Čudna zbivanja u Sarajevu i borba s Abdurrahim-pašom. U petak, 6. zulhidže 1243.” (19. 6. 1828)

Ni ovdje nema komentara niti stava prema spomenutom događaju, iako su vezirovi vojnici pucali na stanovnike Sarajeva čak i s munare Careve džamije, u mahali u kojoj je Muhibbi živio.

O zapisivačevu doživljaju ponešto govori jedino to što neka zbivanja naziva čudnima. Drugdje se o strahu od iznenadne nesreće može zaključivati po dometnutim molitvama i izrazima kojima se zapisivač utječe Božijem milosrđu. Bilješku o udaru groma u skladište streljiva u Sarajevu Muhibbi ovako završava: “Zbog beznađa strašne vijesti o tome da je grom pogodio baruthanu, i uzvika smetenosti, ostali smo zatečeni. Bože moj, ne ubij nas svojim gnjevom i ne uništi nas svojom kaznom! Od Allaha smo i Njemu se vraćamo. Njegova je mudrost i Njemu se vraćate.”

O savremenim zbivanjima Muhibbi rječitije govori u stihovima. U nenaslovljenoj rodoljubnoj pjesmi on gorljivo slavi Bosnu kao uporište vjere.

Uljem nevjerništva bosanska svjetiljka plamti,
Što god se zbilo, ognjište vjere kutak je Bosne svaki.
Poput lavova junaci jurišaju s čistoga tla,
Bosanska je jazbina leglo lavova i zmajeva.
Leopardi, tigrovi i pantere u svakom su hrastu njezinu,
I vuk i nevjernik zađoše u svako bosansko brdo i planinu.
Njezino se tlo od iskona s krvlju gazija miješalo,
Iz osam rajskih vrtova Bosnu je svjetlo obasjalo.
To vrt vjere sada ruža iz ružičnjaka postaje,
Neka ostane svježe, Gospode, nek’ ne uvehne, ovo bosansko ognjište.

“Budući da se u pjesmi ne spominju određeni događaji, niti ima datuma kada je napisana, ne može se pouzdano znati kojim ju je povodom sastavio. Vrijeme se približno može odrediti prema zapisima s iste stranice rukopisa, datiranima između 1828. i 1831. godine. U Bosni je tada otpor središnjoj vlasti bio na vrhuncu i vrlo je vjerojatno da je upravo Gradaščevićev pokret nadahnuo Muhibbija da opjeva borbenost bosanskih ratnika. Tome u prilog ide i naglašena zavičajna, a ne osmanska dimenzija rodoljublja. Usto, pjesnik borbu za domovinu prikazuje neodvojivom od borbe za islam, a Bosnu naziva ognjištem vjere. Ta tijesna povezanost rodoljublja s vjerskim žarom također upućuje prema pokretu za bosansku samostalnost kao mogućem poticaju, jer njegove su pristaše isticale vlastitu pravovjernost u opreci spram navodno neislamskoga značaja novoga osmanskog poretka, nizama.

“TARIH RAZGRANIČENJA SA SRPSKIM NEVJERNICIMA NA RIJECI DRINI”

Svega nekoliko godina kasnije nestat će iz Muhibbijevih stihova borbenosti koja daje osnovni ton ovoj kasidi, a pjesnikov polet prometnut će se u bespomoćno zdvajanje nad sudbinom zemlje. Godine 1247. (1833/34) on sastavlja kasidu s tarihom, kronostihom, i zapisuje je u dvama rukopisima, pod različitim naslovima i s malim razlikama u tekstu. Sudeći prema naslovima, datumu i sadržaju, spjevao ju je povodom odluke Porte da Srbima u Smederevskome sandžaku ustupi bosanske teritorije. Ta je odluka objavljena carskim fermanom iz prve trećine šabana 1249. godine (14. - 23. 12. 1833), za kojim je uslijedilo i službeno obilježavanje novih granica. Bio je to za Bosnu nepovoljan rasplet krize poznate kao pitanje 'šest nahija', odnosno područja što ih je Osmansko Carstvo prema Jedrenskome mirovnom sporazumu iz 1829. trebalo predati Srbiji; dvije od tih nahija, Jadar i Rađevina, pripadale su Bosanskom ejaletu. Muhibbijeva pjesma govori o tome kako su takav ishod doživjeli Bošnjaci muslimani, koji su kao vojnici odlazili braniti Carstvo na dalekim perzijskim i ruskim ratištima, dok je Porta dijelove bosanskoga teritorija ustupala 'nevjerničkoj strani'. I sam naslov (Tarih razgraničenja sa srpskim nevjernicima na rijeci Drini, op. a.) pokazuje da se pjesnik teško mirio s takvim stanjem; Miloša Obrenovića, kojega je Porta još 1815. priznala srpskim knezom, on naziva ‘tobožnjim knezom’”, navodi Paić-Vukić.

Kako da oči ne budu pune suza od plača stalnoga,
kako da se srca ne ispune čemerom od boli i jada.
Avaj, nema više onih u kojima vjerski zanos plamti,
sada valja život dati, žalovanje zavrijediti.
Uništena je osmanska čast, razmetnuta naočigled i iščezla, toliko zemalja, toliko polja i sela, a sva su nevjerniku otišla.
Čašom otrova napojio nas je peharnik vremena, neka se Mehdi pojavi i na tu ranu privije mehlema.
Srpski knez Miloš vremenu čovječanstva svršetak će donijeti, suznoga oka Muhibbi tome tarih izreče: “Doba žalosti.” Godine 1247.

U njegovim bilješkama mogu se pronaći i zapisi o drugim bitnim događajima kao što su svečanosti povodom dolaska novih vezira u Bosnu, ali i drugim svečanostima i bitnim događajima tog vremena.

PJESME MUSTAFE MUHIBBIJA

Dolazak vezira Muhibbi je znao popratiti i kakvom prigodnom pjesmom. Povodom imenovanja Selim-paše Sirrija namjesnikom Bosanskoga ejaleta 1822. godine, on svoju odanost izražava kratkim epigramom kojim veliča vezirovu pobožnost i privrženost mevlevizmu: Iskrena srca stoji na vratima pouzdanja u Boga, Od Mevlanine tajne Sirri Selim pomoć traži.

I povodom smrti svojega komšije iz Careve mahale Sulejmana Uzunića, koji je noću bolestan i u vrućici izašao iz kuće i utopio se u Miljacki, Muhibbi je sastavio prigodne stihove: Sulejman-efendija Uzunizade ne uzevši ništa, s ovoga svijeta ode. Napusti ga u cvijetu mladosti, on, brat najstariji, S ovoga svijeta prolaznog u raj se preseli. S uzdahom Muhibbi mu tarih izreče: “Ispi smrtni napitak iz vode Miljacke. Godine 1259”. (1843/44)


Mustafa Muhibbi ukopan je u haremu Džinine džamije

Velik dio Muhibbijeve svakodnevice zaposjedali su različiti načini borbe protiv bolesti te postupci odagnavanja straha i zaštite od prirodnih i nadnaravnih sila. Zanimanje jednoga kadije za medicinu i ne čudi zna li se da se u onodobnoj Bosni liječilo uglavnom kod kuće. Bilo je to vrijeme učestalih epidemija kolere, ospica, velikog kašlja, kuge i drugih teško izlječivih ili neizlječivih bolesti, a prave bolnice u Sarajevu još nije bilo.

Osmanski dostojanstvenici imali su lične liječnike, a po potrebi pozivali su i Dubrovčane. Većina stanovnika dotle je bila prepuštena berberima, vidarima i priučenim iscjeliteljima, ili se oslanjala na vlastita umijeća. Prikupljanje liječničkih savjeta i bavljenje ljekovitim biljkama i načinima njihove upotrebe stoga su bili važan dio njihova života. Imućniji građani ljeti su odlazili na svoje seoske posjede i ondje prikupljali ljekovito bilje, a mogli su ga nabaviti i kod atara, travara-ljekarnika.

Ljekaruše je uz osnovnu vjersku literaturu imala gotovo svaka porodica u kojoj je bilo pismenih.

Muhibbi je ponešto o ljekovitom bilju zapisao u svojem primjerku poznatog osmanskog medicinskog djela Manāfi‘ an-nās (Dobrobit ljudima), napisanog u 16. stoljeću. Prema velikom broju prijepisa toga djela u Bosni i Hercegovini, može se pretpostaviti da je ono znatno utjecalo na zdravstvenu kulturu zemlje.

Muhibbijev primjerak izradio je 1812. godine bosanski pisar Salih, sin hadži Ahmeda Kalajdžića. Iste godine prijepis je postao Muhibbijevim vlasništvom, te je moguće da je i prepisan po njegovoj narudžbi. O tome da ga je pozorno čitao govore bilješke na rubnim bjelinama i slobodnim listovima. Te marginalije su većinom prijevodi naziva bilja s osmanskog turskog na bosanski jezik, ali i oni su zabilježeni arapskim pismom.

Na praznom listu istoga rukopisa Muhibbi je sastavio mali rječnik turskih, arapskih i bosanskih naziva bilja.

“Prema Muhibbijevim zapisima o tome od koga je nešto saznao ili odakle je prepisao neki savjet, mogu se ocrtati putevi prenošenja liječničkoga i ljekarničkog znanja u njegovo doba. To ponajbolje pokazuje spomenuti primjerak djela Mā ḥaḍar, u kojemu se prepoznaje nekoliko slojeva nastalih sedimentiranjem znanja iz različitih izvora. U osnovnome tekstu te osmanske ljekaruše skupilo se preporuka arapsko-islamske znanstvene medicine, pučkih ljekarija, gatanja, vjerovanja i praznovjerica. Tu kompilaciju sastavljenu u Istanbulu dopunjuje sarajevski kadija Mehmed Hasib savjetima iz neimenovana izvora, vjerojatno iz kakve arapske ljekaruše. Muhibbi prepisuje dopunjeni primjerak i dalje ga proširuje savjetima iz bilježnice Sarajlije hadži Huseina Muzaferije, kojih se autor poziva na velikane islamske medicine al-Fārābīja i Ibn Sīnu, te na nekog perzijskog liječnika hadži Ahmeda. Tako Muhibbijev rukopis postaje i zbirkom savjeta različita porijekla i dokumentom o taloženju i prenošenju znanja od Istanbula do Sarajeva, te između Sarajlija od kojih ni jedan nije bio liječnik, ali je svaki – budući pismen i prema onodobnim mjerilima obrazovan – ponešto dodao primljenome znanju. Muhibbi je bilježio i savjete koji su do njega došli usmenim putem, o čemu govore napomene poput ‘čuo sam od tog i tog’, ‘iskušao je taj i taj i vidio da je korisno’. Pritom ih nije samo prenosio iz usmenoga u pisani oblik, nego i prevodio s jednoga na drugi jezik. Naime, budući da je u svakodnevnoj komunikaciji sa sugrađanima s kojima je razmjenjivao recepte govorio bosanskim jezikom, a pisao, kako je već rečeno, uglavnom osmanskim turskim, sadržaje usmene komunikacije bilježio je prevodeći ih na turski”, piše Paić-Vukić.

Biblioteka koju je Mustafa Muhibbi predano gradio tokom svoga života ostala je u njegovoj porodici sve do 1961. godine. Danas je dostupna svim istraživačima koji se zanimaju za ovaj dio naše historije. Muhibbijeva privatna biblioteka, za standarde tog vremena ogromna, pokazuje nam koliko su naši preci bili posvećeni znanju, nauci, knjizi i navodi na pitanje jesmo li dostojni nasljednici.