Početak l9l9. godine zatekao je Bosnu i Hercegovinu sa gotovo 88 posto nepismenog stanovništva. Naspram 77 posto nepismenih Hrvata i 90 posto nepismenih Srba, Muslimani bjehu najnepismeniji – 95 posto. Nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kojoj je pripala i Bosna i Hercegovina, stala je užurbano graditi narodne škole i za godinu-dvije im broj znatno povećala, te i broj učenika u njima, ali su muslimanska djeca ipak ostajala nepismena. Škole su se pravile u mjestima gdje je najmanje Muslimana. Osobito je to vidljivo u selima jer su ona, više nego gradovi, jednonacionalna. Ako je Musliman želio opismeniti dijete, morao ga je slati u drugo, «tuđe» selo, udaljeno više kilometara od kuće, kad je na putu gubilo čitave sate.

               Muslimanska sela oko Doboja: Miljkovac, Čaire, Mala Bukovica, Čivčije, Kotorsko, Grapska... nisu imala školu, a sva okolna srpska i hrvatska sela jesu. Muslimani su imali još jedan razlog, veći i gorči, zašto djecu nisu slali u te škole. Mališani su se morali «odgajati u duhu narodnog (srpskog) jedinstva, vjernosti i odanosti kralju, dinastiji Karađorđevića i otadžbini». Morali su učiti tuđu historiju, prihvatati tuđu kulturu, slijediti tuđe običaje... Stoga je tek poneko dijete uzimalo pisaljku, i to je, po očevoj volji, mogao biti samo dječak.

               Uz prosvjetnu zaostalost lijepilo se i materijalno siromaštvo, u kome su – opet Muslimani – bili na samom dnu. Oduzimani su im zemljišni posjedi, ispaše za stoku, obrti... Bjehu izloženi nasilju svake vrste, čak i onom koje im dotad nije bilo poznato. O bilo kakvoj ravnopravnosti sa ostalim narodima u Kraljevini, nisu mogli ni razmišljati.

               U ovo doba u Doboju je obnovljena radnička organizacija, što je građane poticalo na misao da će biti otpora novom režimu ako bude gušio slobodu i prava radnika. Radnici su, spremnije nego zemljoradnici, dočekivali nove promjene i oglašavali su se na nepravde. Samo onaj ko je vjerovao u budućnost, mogao je biti strpljiv i čekati bolje godine.

               l5. marta ove godine ovdje je pokrenuta «Srpska riječ», organ Radikalne stranke. U središtu socijalnog dijela programa nalazilo se agrarno pitanje i to na principu da zemlja »mora da pripadne onom ko je obrađuje» a u političkom dijelu se zahtijeva da se «stvori jaka centralna vlast u Beogradu, koja će energično pobijati sve autonomističke zahtjeve». Ovaj organ Muslimane drži «dijelom srpskog naroda te ćemo naročito upozoravati Srbe da ih smatraju svojom rođenom braćom po krvi i jeziku».

               Osnivačka skupština Radikalne stranke u Doboju održana je dva mjeseca kasnije. Pristupili su joj neki zemljoposjednici i državni činovnici.

                                                                                          *            

            Predsjednik raspuštenog Bosanskog sabora dr. Safvet-beg Bašagić kao i reisu-l-ulema Džemaludin ef. Čaušević, još u oktobru su dali riječ da prihvataju program Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba. Time se ugasila želja predsjednika Sabora da Bosna i Hercegovina dobije autonomiju ili da bude prisajedinjena Hrvatskoj, odnosno da se «utjelovi u hrvatske zemlje».

               - Muslimani u šeheru, a tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini, su se podijelili u četiri tabora - govorio je Derviš ef. Smailbegović s naglašenim tonom nezadovoljstva i gledao hoće li sličan osjećaj izazvati kod imama. - U jedan su stali oni koji se kazuju Srbima i sebe nazivaju demokratima; u drugom su poslanici dosadašnjeg Bosanskog sabora, koji dišu hrvatskim plućima; u trećem je grupa okupljena oko književnika Edhema ef. Mulabdića, učitelja iz Maglaja, a u četvrtom su pristaše društva «El-kamer».

               - Koji im šejtan ne da u jedno kolo? - pitao je imam Džafer ef. Begović.

               - Svak΄ bi makar zehru ćara za sebe - odgovorio je Derviš ef. - nego neće l΄ Bog dati da se okupe oko programa što ga je izradila grupa ef. Mulabdića. Uz njeg΄ je stao i doktor Mehmed Spaho koga šeherlije vole i cijene. Kažu da sličan program imaju i Tuzlaci sa svojim vođom muftijom hadži hafiz Ibrahim ef. Maglajlićem pa da će se sjediniti, sačiniti centralni odbor i dati mu zajedničko ime za sve Muslimane.

               - Ako se i ujduriše to ujedinjenje, hoće li ono biti kader štititi naša imanja u novoj državi? - pitao je imam.

               - To neće ovisiti od nas ma koliko bili složni i jaki, nego od dobre volje i poštenja srpskog kralja kome padamo u šake - odgovorio je gost.

               - Ali nama Srbi nisu nikad bili dostovi - jadao se imam.

               - Sad će biti još manje - dodao je susjed. - Još nisu ni zaboli svoju zastavu ovdje a već nam otimaju zemlju, pale čardake, pljačkaju kuće i ubijaju...

               Imam ga prekinu: - Znači valja nam živjeti bez nade?

               Gost odgovori: - Nisam to rekao, jer još vjerujem u milost Allaha dž.š.

                              *

               Novo ozračje stiže s viješću da na čelo dobojskog odbora muslimanske organizacije izabraše gradonačelnika Mehmed-agu Hadžimujagića, amidžića njegove Paše-hanume, a za blagajnika postaviše Latif-agu Hadžimujagića, njenog brata. «Oni će», radovao se, «uz dužnosti koje obnašaju, paziti da se kraljeva volja dokraja poštuje i da nikome ne bude krivo».

               Međutim, tek što minu nekoliko mjeseci, ponovo mu, uznemiren, dođe Derviš ef. Smailbegović. Čovjek bješe utanjio i pocrnio kao da nosi sve bolesti ovoga svijeta. Donio je svežanj istih novina, samo s drugim naslovom - «Pravda» - i bez uvoda stao čitati isprekidanim i bolnim dahom: «U Nevesinju su se dogodili strašni zulumi... Na šestog novembra lani došle su komite, s kojima su izaslanici «narodnog vijeća» dan prije ugovorili, da u gradu drže red i mir, dok stigne srpska vojska... Pred komite su u susret otišli građani i nekoliko članova vijeća u Odžak, gdje je s komitama bio srpsko-pravoslavni sveštenik Jovičić, koji je naputio komite da od muslimana u Odžaku pokupe oružje. Muslimani su oružje odmah predali, a komite su nastavile put u grad, odakle se na nesreću golorukih muslimana ubrzo povrate u isto selo. Tako na Mitrov dan 8. novembra dođe jedan odio komita u Odžak, gdje pozvaše na dogovor kućne starješine. Ovi, misleći da se radi o kupljenju oružja, dođoše, a nisu mogli ni pomisliti na pljačkanje. S komitama vidješe svoga komšiju Đorđa Čola i Đoka Kovačevića, koji su komitama iskazali, šta koji musliman posjeduje. Sabrane muslimane čuvao je Kovačević s ručnom granatom, koju mu dadoše komite, a ovi su otišli na ručak u Čola. Iza ručka zađoše komite redom od kuće do kuće muslimanske zajedno s Ristom Brenjom iz Odžaka te su sve novce i sav ženski nakit i ostale vrijedne stvari oduzeli. Drugi dan uvečer dođe druga četa komita te ote muslimanima sve ostalo: konje, ovce, goveda, kućni namještaj i drugo što se moglo odnijeti. Odsele su iz dana u dan izbijale komite, tražili kod muslimana stvari te sve vrijedno oduzimali. Muslimani ne mogoše dobiti na prijavu nikakve pomoći ni zaštite u narodnog vijeća, jer su komite zapovijedale gradom... Što su na selu komite ostavile, to su komšije i domaći ljudi (naši pravoslavni) raznijeli i uništili: stjerali žito, krompir i ostale životne namirnice, kuće do temelja porušili, te se naši jadni muhadžiri sa sela nemaju kuda vratiti... Horde su obilazile samo muslimanska sela te harale, pustošile i plijenile. Nevesinjskim je muslimanima dotužilo jalovo tužakanje kod narodnog vijeća... i tamošnjeg komandanta srpske vojske...»

               Derviš ef. Smailbegović prijeđe na drugi tekst: «Ovih su dana bili kod narodne vlade muslimani posjednici iz Dervente te joj predali predstavku, kojom mole za nepovredivost osobe i imovine te uvođenja reda i mira u Dol. (valjda doljnem) Klakaru (kotar ispostave Bosanski Brod). Predstavka je predana ispred Ferhad-bega, Rifat-bega i Sulejman-bega Porobića iz Dervente; Ferhat-bega, Asim-bega i Esad-bega Mulabegovića iz Dervente te Hamdije, Smaila i Ibrahima Halepovića iz Bosanskog Broda. Izaslanici se tuže da u D. Kladaru vladaju nesnosne prilike, nasilje slavi tamo slavlje, a njihova su dobra nišan tog divljaštva i mahnitosti kmetske. Porobići imaju u tom selu oko 1600 dunuma begluka i oko 3000 dunuma kmetskog zemljišta. Mulabegovići imaju oko 600 dunuma begluka i oko 1500 dunuma kmetske zemlje, a Halepovići 650 dunuma begluka i hiljadu dunuma kmetske zemlje. Na beglučkoj zemlji sviju nalaze se čardaci s gospodarskim zgradama, gdje je u jesen bilo sve spremljeno što je bilo prihoda sa te zemlje, a osobito velika količina žitarica, sijena, krompira te šljivskog koma. Sve je to stajalo pod upravom subaša ili dvorana. Svi ovi posjedi, navlastito čardaci i gospodarske zgrade sa svim sabranim zemaljskim plodovima, već su od mjeseca novembra sve do danas izvrgnuti divljem haranju i pljačkanju. Čardaci su provaljeni i orobljeni, gospodarske zgrade obijene a dobro, što je u njima pohranjeno, razneseno i raznosi se, a da se niko ne smije divljim pljačkašima ni približiti, a kamoli ih pokušati spriječiti u ovoj raboti... Na ovim muslimanskim dobrima seljaci još i danas peku rakiju od aginskog koma, vatru lože s aginskim ogradama, zgrade ruše i materijal odvlače, pšenicu, kukuruz, sijeno itd. razvlače sebi te će spahijama valjda ostaviti golu zemlju. Ovim je haranjem učinjena spomenutim muslimanima ogromna šteta, koja se u današnja vremena jedva procijeniti dade. Na svoja dobra ne smiju rečeni niti otići osobno niti poslati koga drugoga, jer je nesigurnost po život velika. Sve se to događa danas u doba narodnog oslobođenja i jednakosti, kad bi trebalo da je svima nama sinulo sunce slobode. Ova je stvar odmah u početku javljena narodnom vijeću u Bosanskom Brodu i oružnicima, ali nije ništa učinjeno s te strane, samo je bila pomoć obećana, a seljaci u D. Kladaru i dalje ne priznaju nikakova autoriteta, već se eto javno rugaju organima vlasti...»

               Čitač uze drugi list pa nastavi: «... iz Puračića kraj Tuzle... Dne 2. januara t. g. dogovoren je napadaj Srba pravoslavnih na muslimanske kuće. U prvi suton tog dana doveo je Marko Gavrić jednog srpskog vojnika zvanog Bogoljuba i novog žandarskog pomoćnika Nedeljka Pantića kući Asima Abadžića pa ga iz kuće izazvali. Kad je Asim izašao iz kuće, srpski vojnik ga je dočekao uz psovku turskog Boga i majke ošamarivši ga nekoliko puta tako da mu je u lijevom uhu pukao bubnjić. Zatim ga je oborio na zemlju, u času su mu i druga dvojica pomogli tukući Asima nemilosrdno. Od ovog žalosnog prizora uplašila se žena i dijete Asimovo te su kroz prozor iskočili i jedva pobjegli u mahalu. Međutim je Asim pao u nesvijest te ne zna koliko su ga puta udarili, ali se vide još i sada modrice po svemu tijelu. Istu su noć spomenuti napali kuću Omer-age Čamdžića, unišli kroz žensku avliju te ga na zločinački način zlostavljali. Iza toga su na silu odvukli iz radnje Agana Šabanovića i Sadika Tinjića u srpsku školu, gdje su ih na mrtvo ime izubijali psujući im sultana, reisa, muftiju, kadiju i njihove žene i kćeri te vjerske svetinje prigovarajući im što neće da budu dobrovoljci kralja Petra po 5 kruna dnevno, kad su mogli biti Franji Josipu po 3 krune i zašto su govorili da će ovo biti republika. Da upotpune ovo svoje zlodjelo, zvali su iz kuće učitelja narodne osnovne škole Hasan ef. Dizdarevića, ali je on, dosjetivši se jadu, brzo školska vrata zatvorio, na koja su napadači uzaludno lupali te se udaljili ispalivši jednu pušku u avliju. Zbog ovih nedjela poduzete su odmah mjere kod svih vlasti, ali nije do sada nikakva zadovoljština pravdi dana. Stoga su muslimani iz Puračića i okolice ogorčeni i u čudu se pitaju kud ovo vodi i ima li ikoga u ovoj zemlji da se brine za red i mir, da čuva kućni prag, čast i obraz svih stanovnika. Caveant consules!»

               Sljedeći tekst je ef. Smailbegović čitao s odmorima jer mu se grlo bješe sasvim osušilo: «... U mjesecu decembru... provališe nekakvi zlikovci u kuću Mustafe Gazije (2 km od Rogatice) gdje je on sa ženom ležao bolestan. Tako bolestan Mustafa pobjegne kroz prozor, a neobuzdana rulja pucala je u njegovu kuću i ranila jedno dijete. Poslije su provalili u kuću i zlostavljali bolesnu ženu te odnijeli gotovinu 13.000 K, sat s lancem i druge stvari. Mustafa se je drugi dan preselio u Rogaticu, a te noći su mu zlikovci porušili kuću i staju i uništili vas seoski alat. Avdi Kapi došla su u noći dva vojnika u srpskoj uniformi i oboružani navalili na njega, ranili ga bajunetom u lice i oteli K 700 gotovine. Iste noći dođoše isti vojnici Halidu Nalbantiću, izubijaše njega i ženu tražeći novce i nakit, pa kad ne nađoše, skinuše Halidu cipele s nogu i odnesoše. Na kuću Hamze Kape u Senoj Krini navališe noću više naoružanih i maskiranih osoba pucajući na kuću. U kući su bile žene te im oteše nakit, maslo, rubeninu i druge stvari. U isto doba oteli su nepoznati zlikovci Smailu Konakoviću iz Pareževića sedmero goveda, Ibri Hajriću iz Marića sedmero goveda, Šeći Karamanu iz Kosovića troje, Dervišu Ćatiću iz Kozadre dva konja i troje goveda, Lutvi Grabovici iz istog sela pet krava, Medoši Kapi jednog vola, Numi Lutviću i Zulfi Rustanoviću po jednog vola; Ibrahimu Mirviću za Gajevima, kad je spavao u pojati među govedima, došao je Đorđe Mačar s nepoznatim društvom, koje mu je odvelo vola i ranili dvoje goveda. Ibrahim je to prijavio oružnicima i, kad su poveli istragu, došla je rulja seljaka noću i navalila na Ibrahimovu kuću tražeći ga da ga ubiju. Ibrahim se je sklonio, ali su mu ti ljudi za osvetu otjerali sedam goveda. Ibrahim je morao ostaviti svoju kuću i pobjeći u obližnje selo Gazije. Zlikovci odvedoše marvu od ovih muslimana: Mahmuta Karića iz Vrzalija, Alije Kape iz Sočica, Dželvije Karić iz Vrzalija, Šeće Handrka i Ćamila Šuvalije iz Dobrače, Mustafe Suljagića iz Sočica... Šaćir-begu H. Hasanoviću iz Brezija otjerane su koze, sasječen mu gaj usred bijela dana; Mehmedu Dragulju udariše na kuću nekoliko puta te pokušaše baciti bombu u kuću, ali se ona od prozor odbila i eksplodirala pred kućom; zlikovci napadoše na Islama Kujovića blizu Mesića, baciše bombu te kuću strašno oštetiše... Goveda su otjerana od mnogih muslimana i to od 45 kuća oko sto glava što sitna što krupna blaga. Među nepoznatim zlikovcima spominje se i pop Vaso Kosorić sa Neđom Orašanom iz Sokoca, koji su u Mehmeda Katice oteli pet najboljih ovaca. Uz to su oružje kupili samo od muslimana tamošnjih, a dijelili su drugim, kao što je to predsjednik N. V. Neđo Orašanin oduzevši od mahalbaše Alije Bećirovića iz Kramersela desetak pušaka koje je ovaj pokupio od muslimana te ih razdijelio seljacima Srbima pravoslavnim...»

               «Dne l6. januara o. g.», čitao je ef. Smailbegović u sljedećim novinama, «dođoše uvečer u šest sati tri vojnika u selo Zečići (kod Pala), gdje su htjeli pretražiti kuće radi oružja i vojničkih stvari. Upozoreni su da se kuće ne smiju kopati bez kneza ili muhtara, na silu su unišli u kuću i oteli Halilu Zecu 7400 kruna gotovine a Muharemu Zecu otjerali vola u vrijednosti od 3000 kruna; u Sejfe Zeca i Muharema Beganovića po jednu vreću suha mesa...» Pa u sljedećem listu novina čitao je dalje: «U Gračanici su dva predstojnika. Tamo je nakon odlaska predst. Hrasnice zastupao predstojnika sudski činovnik Berničević, a kasnije je Narodna Vlada imenovala Ahmed ef. Borića. Nu pravoslavnim se nije svidio musliman pa su izaslali deputaciju i tražili da ostane Berničević. Muslimani su se odlučili zauzeti za Borića i pošli u Sarajevo da zatraže od vlade da ne mijenjaju svoje odluke. Na stanici u Gračanici, kad je ova deputacija muslimana htjela poći, došli su protivnici Srbi pravoslavni da zapriječe odlazak te deputacije, počeli su psovati muslimanima najviše svetinje i pljuvati ih. Neki je Kostić pljunuo u lice čak i umirovljenom šeriat nadsudiji Hadži Hasan ef. H. Efendiću. Razbili su prozore na vagonu i htjeli zapriječiti odlazak voza... Pozivljemo narodnu Vladu i pozvane da jednom naprave red u svojoj kući, jer je to prvi uslov za procvat i dobro naroda i države. Vlada ne smije pustiti vlast u ruke masi... jer to vodi bezvlađu i propasti. Svraćamo pozornost vlade i na okolnost da je cijelu demonstraciju mirno motrio pristav Berničević. Počeo je uredovati tek kad je vidio da muslimani neće popustiti pred terorom nahuškane svjetine...»

               Derviš ef. Smailbegović načas zašuti, pogleda drugi list novina, pa reče:

               - Evo su u belaju i crnogorski muslimani.

               - Čitaj - imam će - i to je naš millet.

               Imam Džafer ef. osjeti olakšanje pa upita:

               - Piše l΄ kako je vlast poslušala vojvodu?

               - Slušaj, pa ćeš čuti - tvrdo odgovori njegov prijatelj i

nastavi: «Kod Vasina Hana su jučer, dne 27.1.», a to je šesnaest dana poslije vojvodine depeše - Derviš ef. diže glavu i pogleda ga - «seljaci koji su se vraćali iz Sarajeva, prolazeći ispred kuće Hadži Huseina Aganovića, psovali mu najsvetije stvari i grdili ga vičući da izvede ženu i kćer da ih... Nek izađe ako smije... Onda su počeli lomiti ogradu i lupati. Bilo ih je oko stotinu... Među njima je bilo i ženskih. Hadžija priznaje da su dvije Srpkinje seljanke molile prisutne da ostave hadžiju u miru i govorile «on je dobar čovjek»...

               - Znači, prazna ćafirova riječ?

               - Prazna.

               - Zašto su mnogi stupci u novinama prazni? - upita imam.

               - Cenzura! - kratko mu odgovori prijatelj. - Od sad pa nadalje moći ćemo čitati samo ono što je promaklo cenzuri.

               I nastavi čitati: »... nepoznati lupeži... ukradoše noću iz

klanice Rizvan-bega i Salih-bega Babića iz općine Romanije (selo Nišat) po jednog vola. U trag se je krađi ušlo po snijegu prateći stope ukradenih volova u šumu, gdje su bila goveda povezana kod pravoslavnih kuća Gojkovića, na koje pada sumnja krađe»...

               - Izgubit ćemo dan ako budemo sve čitali - reče u jednom času gost. - Muke naših ljudi su svuda iste. Hajde da vidimo gdje ih još ima.

               I stade čitati nabrajajući: «U Kruševcima kod Vlasenice orobiše Sulj-agu Đugumiju i Dizdar ef. Hodžića; u Liješću kod Bosanskog Broda kmeti opljačkaše H. Hasana ef. Hadžagića; u Ljubogošći iznad Sarajeva kmet Stanišić ne da Atif-agi Bureku iz Sarajeva ništa od njegova dobra i još ga izaziva poručujući: «Izađi gore (t.j. u selo) ako smiješ; 1914. godine otjerao je Jovo Bašović iz Zakoma  Huseinu Mušoviću iz Zakoma kotar Rogatica, 35 goveda, 50 koza, 250 q žita i digao kućni namještaj... 12. februara 1919. godine došao je sa patrolom isti Jovo Huseinovoj kući i napao ga da je u Huseinovoj kući sve njegovo pokućstvo i veli da mu je još 1914. digao žito. Doveo je i svjedoke hrišćane, pa premda Husein Mušović ima svjedoke da je njegovo vlastito pokućstvo, žandari su mu oduzeli pokućstvo i dali ga Jovi; 8. februara 1919. došli su nepoznati sa pucnjavom iz pušaka uvečer i ukrali dva vola Ibrahimu Redžoviću iz Vražalica te jednog Paši Isoviću; Muhamed Kreštalica iz sela Krivače kupio je l9l4. godine od Jovice Gaševića ždrijebe od četiri mjeseca za 80 K, a sada je to ždrijebe dobar konj. l6. februara l9l9. u osam sati navečer došao je isti Jovica Gašević i Aleksa Mandić iz sela Kusača (sada su žandari na Han Pijesku) i tražio ovog konja, a da primljene pare dade natrag. Muhamed nije pristao pa se umiješala i oružnička patrola a došlo je i do suda. Sud mu je žalbu odbio a na prigovor kako je pravedan austrijski sud, rečeno mu je: «Sud je onda mogao suditi svakako, a sada se sudi drukčije»; ... Jusuf Jusufović iz Dobromerovića, općina Seljani... veli da je za vrijeme muhadžirluka u godini l9l4. ostao na svom dobru, kod kuće sa cijelom obitelji... Pred akšam su mu došli nepoznati ljudi i svezana ga uveli u sobu, gdje mu je bila sva kućna čeljad. Jedan od naoružanih ljudi udario ga je nožem po vratu tako da je pao, a onda su mu redom poklali: ženu Pembu, kćer Ćamku, brata Nurku, nevjestu Pašiju, unuče Ahmeta, kćer Nurkinu Fatimu i sina Fejzu... Pri tome mu je oduzeto 5.000 kruna gotovine te otjerano četrdeset ovaca i jedan vo. Pokućstvo sa gospodarskim oruđem dijelom je uništeno a dijelom raznešeno tako da je ostao bez igdje išta. Stvar je prijavljena sudu a i kotarskom uredu, a šteta je procijenjena na 500.000 K i do danas nije ništa dobio...; Centralnom odboru naše organizacije pritužilo se je nekoliko odličnih građana na postupak žandara Zarića. Budući je slučaj prijavljen i ulema-medžlisu te našoj vladi, zamolili smo posredovanje g. dra Spahe pa je isti odaslao ovaj brzojav na predsjednika ministarstva g. Protića: «Od uglednih građana iz Foče, muderisa Muftića, načelnika Zulfikarpašića, trgovca Njuhovića, pravnika Tataragića i Saliha Nikšića dobismo brzojav ovog sadržaja: «Tanasije Zarić, bivši austrijski žandar, sinoć je ukrao malodobnu kćer Saliha Nikšića. Islamsko stanovništvo ovog kraja silno je uzrujano. Molimo brzu zaštitu vlasti i da se krivac eksemplarno kazni...»

               - Ako ti se više sluša, čitaj sam - reče Derviš ef. i odloži deme novina - ja ne mogu, i neću!

               - Allahu Veliki, šta nam rade - bolnim glasom prozbori imam

i klonu glavom na prsa. - Jadna nam naša nada u pravdu.

               I oba potonuše u šutnju.

                               *

               Rezidencija Zemaljske vlade u Sarajevu. Predsjednik Atanasije Šola u salonu za prijem dočekuje reisu-l-ulemu Hadži Džemaludina ef. Čauševića koji je tražio hitan sastanak. Mada je slutio povod reisovom dolasku, predsjednik nije očekivao da će ovaj doći tako blijedog i hladnog lica, sumorna pogleda i beživotnih očiju. Takvom licu uzalud je pokazao svoj smiješak i ljubazan glas, ono se ni zehru nije promijenilo. A još kad mu gost odbi ponuđenu stolicu, predsjednik shvati njegov revolt te da će susret trajati veoma kratko i krajnje službeno.

               - Gospodine predsjedniče - reis će bez okolišanja - ova zemlja je zapala pod teror kakav ne pamti.

               - U pravu ste, gospodine. Osobito trpi naš narod muhamedanske vjere.

               - Muslimani, gospodine predsjedniče. Vaša Armija je dužna da ovdje zavodi i osigurava mir, red i poredak, a ona to ne čini jednako prema svakom narodu.

               - Bit će  n a š a  A r m i j a, gospodine reise - podsjeti ga predsjednik.

               - Naša nije dok je ovakva kakva je.

               - To su vrlo krupne riječi, efendija!

               - Ako i jesu, šta su one naspram tolikog nehaja što ga ona, kao i vlada, pokazuje prema nezaštićenom, golorukom i jadnom mom narodu?

               - Svi mi, vojska, pravosuđe i vlada, činimo sve što možemo da se nasilje suzbije i iskorijeni.

               - Sve? - ponovi reis i lice mu još više posivi. - Znači da ne možete ništa, jer ništa za nas niste ni učinili.

               - Treba vremena i strpljenja, gospodine.

               - Mogu li čekati oni kojima se svakodnevno oduzima vlastita imovina, pale kuće i bogomolje, ubija čeljad, udara na čast i obraz?...

               - Razumijem vaše razočarenje. Već sam slao izvještaje Dvoru u Beogradu.

               - Tim gore. Znači da je njemu još manje stalo da se na Muslimane gleda kao na ostale narode Kraljevstva. Ogorčen sam, gospodine predsjedniče, i nemam više šta reći. Ovdje nemamo prâvâ pa nemamo ni života. Naš vapaj će se čuti u Evropi.

               Prvog aprila francuski novinar Chares Rivet u listu «Le temps»  objavio je svoje impresije s puta po Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca kad je, pored ostalog, naveo svoj intervju sa duhovnim vođom Muslimana u Sarajevu od prije mjesec dana. Razgovarali su u prisustvu reisovih najbližih saradnika i francuskog generalštabnog oficira. U mnoštvu surovih i divljih događaja podvučeni su oni koji izražavaju svu bijedu prilika u zemlji.

               «I kakvi događaji», navode se riječi reisu-l-uleme Čauševića. »Hiljade ljudi ubijenih, sedamdeset šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas Muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije, kojoj smo se mi spremili služiti svom dušom. Mi smo ipak Slaveni, ali Srbi odbijaju da nas smatraju takvima. Smatra nas se uljezima. I drugi će vam kazati da smo mi naprotiv pravi ljudi koji pripadaju ovoj zemlji. Nakon što su Srbi postali gospodari situacije, mi nikada nismo pozvani da učestvujemo u političkim sastancima i savjetovanjima. Mi smo do sada uvijek bili predstavljeni jednim brojem opunomoćenika (poslanika) u proporciji prema broju našeg stanovništva.

               Načelnik Sarajeva je uvijek bio Musliman. Međutim, u novoj situaciji jedva nam se daje pravo da delegiramo dvojicu ili trojicu između nas za pripreme skupštine za Konstituantu. Mi bismo željeli da Francuska, velikodušna nacija i naša tradicionalna zaštitnica, zainteresira za našu žalosnu situaciju. Mi njoj upravljamo preko vas, gospodine, skromnu molbu da intervenirate, tako da mi ne budemo prisiljeni da napustimo domovinu u kojoj više nismo u mogućnosti. Mi ćemo nepravdu podnositi, javni život može da se upravlja bez nas, ali neka se respektira barem naš život, naša čast i naš imetak. Zar je to suviše zahtijevati (tražiti)».

               Ministar unutrašnjih dela u Beogradu, gospodin Pribićević, dijeleći nezadovoljstvo cijelog Dvora, ovom izjavom lično je sve doživio kao nezaslužen šamar. Pobunili su se u njemu svi viši osjećaji: vlastoljublje, rodoljublje i samoljublje. U trenu se pred predsjednikom Zemaljske vlade u Sarajevu našao sa tvrdim zahtjevom.

               - Gospodine predsedniče, pozovite reisa i zatražite da svoju izjavu pariskom novinaru demantuje. Mora svet znati da sve što je rekao nije tačno.

               - Bojim se da to reis neće htjeti - uzvratio je predsjednik Šola - jer je izuzetno ponosan čovjek.

               - Ponos? - ponovio je ministar. - Mi imamo pravo na veći ponos od njega. Dakle, zahtevam da reis demantuje svoje reči.

               - U protivnom? - upitao je predsjednik.

               - U protivnom... zna se šta možemo.

               - Gospodine ministre, podsjećam vas da je reis imao vrlo pozitivno držanje u toku rata naspram Srba, ispoljio je patriotska osjećanja na dočeku naše vojske u Sarajevu i nadasve on ima sjajne karakterne osobine. Zaslužuje li onda takav čovjek bilo kakve sankcije?

               - O tome drugi odlučuje, gospodine predsedniče.

               - Dozvolite da podsjetim i na ovo: narodna vijeća u Bosni i Hercegovini muslimane otvoreno i namjerno zapostavljaju i vrijeđaju. Zaista se događaju monstruozna pljačkanja, paleži, ubistva i svake vrste uvrede i poniženja muslimanskog elementa. Razumljivo je što na ovo reaguje reis.

               - Vi dakle odobravate njegove optužbe državnih institucija?

               - Gospodine ministre - uvjeravao je gospodin Šola - izuzetno je teško protiv reisa u sadašnjoj situaciji ikakve ozbiljne korake preduzeti. Načinila bi se krupna politička greška. Bi li ga sud htio i mogao osuditi? Po zakonu ne može protiv reisa ni disciplinarno ni inače postupati. Isto tako ne može on biti penzionisan, ako na osnovu osude krivičnog suda ne izgubi kvalifikaciju za ono visoko mjesto, koje zauzima.

               Reisu-l-ulema Hadži Džemaludin ef. Čaušević odbio je demantovati svoje riječi date stranoj javnosti. On nije bio usamljen u gnjevu i osudi društvenih prilika. Pridružio mu se, među ostalima, najperspektivniji i najambiciozniji mladi muslimanski političar dr. Mehmed Spaho, koji kazuje:

               - Bezobzirna i pristrasna uprava u Bosni, a i u ostalim krajevima, vrlo je hrđavo djelovala na raspoloženje i muslimana i katolika. Vidjeli su da se iza ideala narodnog jedinstva za koje je kratko bio oduševljen, krije isključivo gospodstvo ne jednog plemena, već samo jedne vjere. Samo pravoslavni smatraju se punopravnim državljanima, oni uživaju sve moguće povlastice. Koriste se korumptivnom upravom, a katolici i još više muslimani ne mogu kod vlasti da nađu ni najprimitivnije pravne zaštite. Još ni jedan ubojica, pljačkaš, zločinac koji je zlodjelo počinio na muslimane nije kažnjen. Jedan stražar pravoslavni ubio je u Visokom bez ikakva povoda kancelistu  Dujmušića, katolika i osuđen je na pet mjeseci zatvora. A ako musliman ili katolik pokušaju da se brane od napadaja pravoslavnih, onda se autoritet državne vlasti javlja u punoj snazi i zatvaraju se dužni i nedužni. Tako su nedavno prijedorski muslimani bili napadnuti i, braneći se, ubili jednog pravoslavnog. Vlada je odmah zatvorila sedamnaest najuglednijih muslimana, među njima mnoge, koji su godine u politici zajedno sa pravoslavnim radili. Od napadača nije ni jedan zatvoren. Na sprovodu je jedan Srbin rekao da u ovoj zemlji nema nikome mjesta ko nije Srbin i srpske vjere. Muslimanima se i dekretima ministarstva oduzima i slobodna zemlja, a o odšteti nema ni govora, tako da već mnogi – prije imućni – sada gladuju. I svi drugi trgovački i slični poslovi, ako vlada u njima ima riječ, oduzimaju se muslimanima i daju pravoslavnima, kao na primjer prodaja soli, duhana, kahve i dr. Za Šćepanove izvoznice  bolje da ne govorim. Muslimani činovnici pritjerani su svi u kraj, a među pravoslavnim imade ih bez potrebne spreme. Jedan je takav gonio stare muslimane na kraljev dan u pravoslavnu crkvu i silio ih da drže svijeće... i u parlamentu smo brojem poslanika silno prikraćeni i nametnuti su nam ljudi koji u narodu nemaju nikakva oslona. Pet takvih poslanika dobilo je na vakufskim izborima na 10. o. m. po osam glasova iako su i novcem i prijateljima i vladinim aparatom agitirali. Jugoslovenska muslimanska organizacija je dobila preko hiljadu glasova... onakav nebratski postupak sa strane pravoslavnih, koji su sada sami na vladi, stvara najgore raspoloženje... počinjem očajavati nad našom budućnosti. O kakvoj elastičnosti, liberalnosti i toleranciji kod naše braće druge vjere ili barem kod onih koji vladaju, nema ni govora. Predsjednik Šola... je vuk u janjećoj koži, posve pristran. On je kriv današnjem stanju. Pribićević i njegovo društvo oslanjaju se u bosanskim pitanjima na njega i njegove drugove...«

                                                            *

               Jednog ranog jutra pozne jeseni Latif-aga Hadžimujagić bahnu u Malu Bukovicu prije sunca. Požurio je upozoriti sestru i zeta s događajima na desnoj strani Bosne. Došao je s preporukom da treba hitno skloniti i sebe i ono što se da ponijeti pred najezdom pomahnitalih pravoslavnih seljaka.

               - Krajina je dibiduz poharana - govorio je u grozničavom uzbuđenju gledajući čas sestru čas zeta - sad horde divljaju na jugu. Svi maglajski seljaci su na nogama. Vojnik iz Hrga veli vlasniku zemlje u Garima: «Onu svoju njivu nad «Mlinom» ne smiješ više ti orati, već dok se ja povratim iz srbijanske vojske, ja ću je orati i sijati, a vi «Turci» ćete biti naše sluge i nama kopati». «To neće vlast dozvoliti», rekne vlasnik. «΄Oće,΄oće», veli, «i vaše se ženskinje neće više kriti, već ćemo mi od sad ΄ukom ulaziti u vaše kuće bez pitanja. Ja svaki dan, od kako sam došao na dopust, dođem među vaše žene na vodu, a one ne smiju ništa, jer nema više Švabe. A da sam ja ΄vuda nanišao sa svojim pukom, polovicu bi΄ ja vas Turaka Garana povješao»... Ko se ovakvima ma i jednom riječi odupre, taj biva pretučen ili ubijen a imovina odnesena. To se desilo u Vozućoj, Jablanici, Paklenici, Rakovcu, Striježevici i - da ne nabrajam - izgorjeli su čardaci Hilmi-bega Hafizbegovića, Edhem-bega Hadži Uzeirbegovića, Uzeir-bega i Rizah-bega Uzeirbegovića iz Maglaja... I čardaci tešanjskih begova su pokradeni i spaljeni svi: Širbegovića, Smailbegovića, Đonlagića, Ferizbegovića...

               - Čekaj - prekide ga Džafer ef. - Ferizbegovići se kazuju Srbima.

               - Ali se ne krste - kratko dodade gost pa nastavi: - poharani su Suhopolje, Ševarlije, Lipac... sve do Bosne. Sad će, gled njih, vaši pravoslavni seljaci napasti muslimanske kuće i imanja ovdje. Već ne čekajte ni minuta. Spremite se hitro, pokupite što je za ponijeti i povesti, pa svi u kola i meni u Doboj. Hajde, čekam da se spremite!

               Kad vidje da se oni zgledaju i skanjuju, iznenađeni i zbunjeni, on nervozno podiže glas: - Zar mi ne vjerujete? Zar mislite da izmišljam? Džafere! Glava si kuće, govori!

               - Jah - najzad će imam - imaš pravo, šura. Hvala ti. Zbilja je u gradu sigurnije, tamo su žandari, tamo je vojska, vlast...

               Ne prođe sat vremena, sva djeca bjehu opremljena za put, Paše-hanuma također, jedino Džafer-beg nije. On je požurivao i utovarao druge, a sebe nije opremao. Hanuma nasluti njegovu nakanu i dođe preda nj.

               - Džafer-beže, želim ostati s tobom. Ako ostaješ ti, ostajem i ja.

               On joj blago dodirnu ramena i reče: - Naše dužnosti su različite, Pašo. Tvoja je čuvati djecu a moja braniti kuću. Dat će Bog da se opet sastanemo.

               Fijakeri s djecom, Paše-hanumom, Latif-agom i njihovom opremom krenuše a Džafer ef. sabra poslugu i kratko reče da mogu ići svojim kućama jer je njegova u opasnosti. Ako je Bog ipak sačuva, mogu se vratiti na posao u današnji dan. Mada nevoljno, poslušaše svi, osim subaše Miralema, starog arabadžije Sejde i mlade sobarice Mejre. Subaša reče: «Neće vlasi ući u posjed bez borbe». Arabadžija će: «Na ovoj zemlji sam život proživio. Ako me Allah dž. š. hoće sebi, neka me uzme ovdje», a Mejra će još kraće: «Ova kuća i moju kuću hrani». Pošto ostade tako, beg zaduži subašu i kočijaša da krupnu stoku iz obje štale otjeraju u Porin i predaju na čuvanje Lazi Lakiću, njegovom najboljem prijatelju Srbinu a sitna grla potom da otpreme u Pločnik jer i među tamošnjim Srbima ima prijatelja. Mladoj služavki naloži da digne ćilime, sedžade, pamuklije, dušeke, jorgane... da ih složi i pripremi za odvoz a on se dade na pakovanje svoje opreme i vjerskih knjiga. Nije ni završio posao kad ču kako avlijska kaldrma zvoni od brzih i oštrih koraka. Izađe napolje. Ugleda subašu i kočijaša zapjenjene od trčanja i duhovnog napora. Znoj im je kipio na zapaljenim licima.

               - Huda ti nada... beže - savlađujući dah poče subaša - oteše nam... pravoslavci hajvane...

               - Koji? - oštro će beg. - Trebalo je goniti Lazi Lakiću!

               - On i uze... njegovi sinovi... i još rekoše: «Baš je lijepo... što stoku dotjeraste pa... pa ne moramo mi dolaziti po nju». Dođe do riječi i kočijaš: - Posvuda smo vidjeli grupe kaura koji nekud hite. Dao Bog da ne bude ovamo.

               Subaša se napokon iskašlja i pribra: «A sad ćemo ovako!» Smjesta, ne čekajući begovu reakciju, utrča u odaju i vrati se s oružjem noseći tri lovačke puške i sandučić metaka. Zadrža dvije a jednu dade kočijašu.

               - Zauzmi busiju ispred štala, ja ću ispred kuće - reče mu i dodade tvrdo: - Nisu ni nas koze dojile!

               - Neću krvi na svom pragu - trže se Džafer-beg.

               To moreš reći nama, beže - dočeka ga subaša - a moreš li njima - i rukom pokaza prema dnu imanja. Otuda su dolazile grupe raznolikog svijeta: muškaraca različite dobi, žena i djece. Jedni su imali sjekire, drugi sepete ili konopce, treći toljage ili mješine, neki su pristizali sa zaprežnim kolima... Pogledaše na seoski sokak. I otuda su, s oba kraja, dolazili seljaci, pješice ili sa zapregom. Među muškarcima zamijetiše nekoliko naoružanih vojnika i žandara. Začas se na razdaljini od stotinjak metara oko kuće stvori živi prsten. Vidješe kad jedan brkati vojnik s oznakom narednika, istupi iz gomile i viknu: »Beže, izađi da govorimo!» Džafer-beg bez nade pogleda svoje branioce i reče im: «Smirite se. Idem pred njega». Subaša se usprotivi: «Ne, idem ja!» Beg ga opomenu: «Ja sam sahibija. Mene zove». «Ti si imam», reče subaša, «nije tvoje da prljaš ruke. Pred njega treba izaći s onim što i on ima. To sada morem samo ja». I smjelo izađe iz avlije te se pokaza pred masom. «Reci begu», nastavi vojnik, «da ΄oćemo svoju stoku, svoje konje, svoje sijeno, svoje žito... Ako se ne protivi, ni dlaka mu s glave faliti neće. Ni njemu ni njegovima». «Imam Džafer-beg Begović vam poručuje da ovdje nejma ništa vaše». «To nisu njegove riječi», vojnik će, «mi ti ne vjerujemo». «A vjerujete li sad?» subaša će. Diže cijev puške iznad njihovih glava i povuče okidač. Pucanj daleko odjeknu. «Bravo!» uzviknu vojnik pa se okrenu onima iza sebe: «Vidite li ga, pravi Turčin!»

               Pucanj probudi cio komšiluk pa iz seoskih avlija istrčaše muškarci uz ogromnu viku: «Vlasi napadaju begov čardak! Ne dajmo Džafer efendiju! Gubite se, katili! Gon΄te se, hrsuzi!»

               Dok dlanom o dlan, zametnu se opća tuča. Spočetka samo pesnicama i hrvanjem a onda motkama, vilama, kamenjem... Vojnici upotrijebiše puške. Prve hice ispališe u zrak a kad to

ostade gluho, usmjeriše cijevi u branioce. Prvo klonu jedan snažni domaći mladić koji je upravo bacio na tle dvojicu napadača; za njim pade drugi, sredovječni čovjek kome se fes otkotrlja pod noge napadačima; treći se uhvati za prsa i stade uzmicati... Za njim se povedoše i ostali i prvi okršaj time bî završen.

               Sukob se nastavio vatrenim oružjem između begovih ljudi i vojnika. Seljaci ne obratiše pažnju na njih. Jurnuše svom snagom na gospodarske zgrade: kuću, štale, hambare, koševe... Sve tri avlijske kapije brzo popustiše pod teretom svjetine i kroz njih, gurajući se, upadoše uzbuđeni seljaci. Prva dvojica, poluvojnički odjevena, zgrabiše Džafer-bega i povukoše u unutrašnjost muške avlije, prema staroj jabuci, prisloniše ga uz nju leđima, ruke mu saviše unazad i svezaše iza stabla. Potom otrčaše za ostalima. Sva je kuća ličila na provaljen mravinjak; jedni su upadali, drugi ispadali; jedni su grabili ovo, drugi ono; sudarali su se, padali, vikali jedni na druge, psovali... Kad spaze da neko prti više nego što su sami zgrabili, jurnu na nj da mu to otmu. Razlijegala se vika, prijetnja... jedan vuče sebi, drugi sebi. Stvari koje nisu željeli izbacivali su kroz prozore te se na tlu začas stvori velika hrpa sitnog namještaja, pribora i knjiga za koje nisu nimalo marili. U smeće su bačene sehare, čekmedže, peškuni, peštahte, levhe, vjerske knjige... U jedan mah iz kuće istrčaše trojica muškaraca s naramcima starog oružja. Jedan od njih, mladić vatrenih očiju, visoko je zamahivao sabljama i vikao: «Ovamo! Gledajte, ljudi! Još čuvaju svoje sablje! Ovim sabljama su sjekli srpske glave! Sad će one sjeći nji΄ove!» I pojuri s njima na Džafer-bega, ali ga u zadnji tren zaustavi jedan stariji seljak. «Ne!» viknu. «Stani! Ne čini to». «A zašto ne?» pobuni se napasnik. «Zato, nastavi ovaj drugi, «što bi mu skratio patnju. Ako ga sasječemo, ostat će upamćen kao beg. Pamtit će ga s ponosom i poštovanjem. Treba ga ostaviti da živi i ΄oda kao siroma΄, ovako kako mi živimo, pa ga niko gledati neće i čak će mu davati milostinju». «Onda mu evo ovo!» uzviknu mladić, zamahnu sabljom i pljoštimice svom snagom udari bega po tjemenu. Begu glava klonu.

               Prvi osjećaj nakon buđenja svijesti begu nje bio jasan. Stvarao je tegobu u glavi i javljao se iz mraka i gluhe tišine. Ne vidi niti ima snage da gleda. A onda kroz tu mutnu svijest probije se slabašna misao s pitanjem zašto je sve tako odviše mirno. S naporom se sjetio hrsuza i razbojnika. Jesu li najzad otišli? S mukom je pomjerio očne kapke. Gle! Zaista je mrak. I nikog nema. I ništa ne čuje. Nazire samo zid. Pomjeri ruku prema glavi i napipa mehlem na tjemenu. Otkud sad on? Tad začuje tih muški glas: «Šućur, dohodi sebi». Pojavi se i lice. Prepoznao ga je – muhtarevo.

               - Ne pomjeraj se, beže - ču starca - još si slab.

               - Šta je sa... - ne doreče beg i ušuti.

               - Sve su pokupili, sve odnijeli i spalili što nisu uzeli - tiho objasni muhtar.

               - Ne pitam to - prošapta beg - šta je s mojim ljudima?

               - Poginuli su obojica na početku, a dvojica, iz sela, na kraju. Ranjenog komšiju smo otpremili hećimu.

               Nastupi časak tišine.

               - Allah rahmetejle - imam će - a šta je s curetkom?

               - I Mejra ti je kuću branila. Zasipala je uljeze ključalom vodom. Jedan je komita uhvatio, povalio na pod i nož joj nanio na vrat. Bog dadne da je ne zareže dobro pa smo je našli živu. More Bog dat΄ da ostane. Tamo do sad niko od nas nije bio kader doći jer su divljali bez prestanka.

               Nit΄ Džafer ef. više šta upita niti muhtar šta više reče.

                              *

               Umi-hanuma Muratbegović je preživjela rat, ali joj, kao ni drugima, mir još nije donio ni olakšanje ni zadovoljstvo. Begovska zemlja je oduzeta, a njoj je ostao dio u Jakešu, onaj što ga je dobila u miraz i koji je sada okućnica. Sve vrijeme je mislila na život poslije rata te je kupovala zlato i bježala od papirnatog novca. Na taj način se borila za kakvu-takvu materijalnu sigurnost svoje porodice. Ako joj muž imadne sreće pa se vrati iz rata, živjet će ispočetka, zajedno ili ne, a ni jedan izbor nije valjao. Ako je Ahmet-beg pusti, morat će se odvojiti od djece, što bi joj bilo ravno smrti, a ako je, kojim čudom, zadrži, morat će podnositi njegovu osobenu i tešku narav. Njegova majka, koja je imala stalnu kontrolu nad njim, umrla je, i to je bio jedini povod da misli kako će muža približiti sebi i imati na nj makar kakav uticaj. Ne radi sebe, već radi djece kojoj želi da rastu u okrilju porodične sloge i uzajamne ljubavi. Sjeća se svake riječi progovorene s tom preponosnom ženom. Svekrva je, na njenu opasku kako joj sin nije umio izabrati ženu, kazala likujući: «Jah, tako je! To je najpametnija riječ koju si kazala u ovoj kući». Pa je i ponovila: «U pravu si, nije umio izabrati ženu». Umihana njoj: «Nemoj zavirivati u moj i Ahmet-begov život pa ćeš vidjeti hoće li Ahmet-beg biti zadovoljan». A svekrva njoj: «Nikada neću prestati da se staram za sreću svoga sina».

               Stvrdla je u odluci da će, ako ostane u braku, učiniti sve što zna i može da omili mužu te da im veza ne bude formalna, zasnovana samo na uzajamnom poštovanju, već brak nastavljen na razumijevanju, odanosti i ljubavi. «Mogla bih ga voljeti», razmišljala je, «kada bi me ljudski gledao». Do sada mu je našla podosta mahana, ali gotovo su sve poticale iz odnosa ona-on-svekrva. Muškarci koje je dosad poznavala, na ženu gledaju kao na podređenu osobu, jedino je njen muž pristajao da živi pod dominacijom žene-majke.

               I on je preživio rat i prije nekoliko mjeseci se vratio s fronta, ali prazan, ne pokazuje zanimanje ni za što, osim za piće. Ne razgovara, ne izlazi, sklanja se pred svakim... Noću bunca, viče, ne spava»... Nije kader ostaviti rat za sobom», pomisli Umihana i dolazi mu u postelju da ga smiri i ostaje da mu pomogne dočekati jutro. «Ispalo je sve drukčije nego što sam zamišljala», nastavljala je ona u sebi, sjećajući se svojih djevojačkih sanja prije udaje. «Šta sam dobila? Kakva sam sada osoba?» Na um padnu joj djeca, jedino što još voli, pa zaključi: «Nisam znala sebe dok nisam postala mati». Kad ju je posjetila prijateljica Paše-hanuma i koja je zapazila da u kući nema ni traga od crtanja, slikanja, pisanja levhi..., pa joj to i kazala, uzvratila je: «Ah, čemu to?! Sve je u meni zamrlo. Živim još za evlad». «Ima li nade da se zbližiš s mužem?» pitala je prijateljica. Odgovorila je dosta određeno: «Poznajem njegove loše strane, ali znadem da ih ne merem mijenjati. Trudt ću se jedino da se na njih navikavam».

               Muž joj ni jednom nije spomenuo rastavu. Ponašao se kao da je na to zaboravio. Možda je na takvo ponašanje uticala pažnja koju ona prema njemu pokazuje. Jednom, nakon besane noći kad se Umihana pored njega nije probudila, pa se prekorila što je prespavala sabah, on je rekao: «Ne kori sebe. Nisi zbog mene svunoć spavala pa si oči za jedan san sklopila tek pred zoru». «Propustila sam klanjati sabah», rekla je. «Grijeh pripada meni jer te nisam htio probuditi».

               Ugodno ju je takla ta mala iskra pažnje i prvi put od njegovog povratka s njim je duže razgovarala. Tad je prvi put osjetila da bi se on mogao mijenjati, da mu je stalo do nje. Pogotovo joj se to učinilo sigurnim kad je, neočekivano, upitao: «Misliš li ikada na svog bivšeg momka, onog pjesnika?» «Mislim, ali rahmetli Ćazim mi nije bio momak nego prijatelj». «Sevdisala si ga». «Jah, ali na svoj način». «U sevdahu nema različitih načina». «Ima, kao što ima i različitih insana. Ćazim je imao ono što mnogi drugi nejmaju. Bogatu dušu. Onda sam zbog njega mislila da ću drukčije živjeti». «Znam da nisi zadovoljna sa mnom», rekao je, «ali moram kazati kako ne mislim da ću ikada biti drukčiji. I ja sam prije mislio da ću drukčije živjeti. Sada o životu ne mislim ništa». «Znadem», potvrdila je ona, «ali imamo djecu». «Da, tako je», složio se on. «Dobro si rekla: imamo djecu».