Sto godina, i još sto, i danas, nad Kulen-Vakufom bdije dvor plemića Kulenovića. Tako tu veliku kuću s četverostranim krovom usađenu u kamen na grebenu ostrovačkom zvaše Mlečani i Dalmatinci i Ličani i Krbavljani. Zapravo, zvaše je tako svi oni koji nahrtaše na Ostrovicu, tvrđavu što se nadvisila nad Unom i spojila zemlju s nebom i zaokružila cijeli svijet nad Džisri-Kebirom, nad Velikim Mostom, nad Havalom. Odozdo, ljudi s umjetne unske ade oklopljene zidovima, Džisrikebirljani – kako ih niko nije zvao – ili oni okruženi palankom na drugoj unskoj obali, Kulenvakufljani – ni njih tako niko nije zvao – ili straže na bedemima Havale, utvrde pod sjenom Ostrovice, koju sredinom sedamnaestog stoljeća na drugoj strani rijeke podignu sultan Ahmed III, oni, svi, zvaše je Kulinovića odžaci. Zvaše je tako i kaluđeri iz rmanjskog samostana, i neferi s rmanjskih kula i svi Vlasi iz Martinbroda, koji dođoše još s Hasan-pašom Predojevićem, vlaškim brižnikom, za kojeg tvrđaše da je rodom iz Lušci-Palanke, tamo, prema Sani, te da je i sam vlaškog porijekla.
Kulinovića odžaci – zvaše je tako i svi oni Bošnjaci rasijani Ljutočkom dolinom koji i sami dođoše s Hasan-pašom, osvojiteljem Bihaća, Sokoca, Izačića i Ripča. I zvaše je tako vojska u orošačkoj kuli, koju u vrijeme kada se gradila Havala opkoliše palankom i bedemima i pretvoriše je u tvrdu tvrđu, kako ju je narod zvao, uživajući u tome da pokaže bilo kojem putniku kojeg bi put nanio kroz ovaj kraj kako je njihov jezik tako bogat i milozvučan, da, evo – ošineš riječ o riječ i poteče muzika.
I opet Kulinovića odžaci – zvaše ih tako i straže s Čovke, još jedne srednjovjekovne kule koju će sami Kulenovići opasati zidovima i pretvoriti je u tvrđavu i novo sjedište kapetanije. I straže s Dulibe, gradine s koje, po svoj prilici, stražariše još posljednji izdanci istoimenog plemena u vrijeme kada Sloveni provališe ovamo i odrediše ovo krajište da ga do kraja svijeta zovu domovinom. I zvaše ih tako još mnogi s kraja na kraj kapetanije koju smo upravo omeđili našim nabrajanjem. Zvaše ga tako sve dok se ovo „i“ usred prezimena koje preuzeše od nekog Kulina, što ih vezivaše za bosansko srednjovjekovno kraljevstvo, ne prometnu u „e“ i ostade do dana današnjeg tako – Kulenovići, da snažnije budi asocijacije na ukusni suhomesnati proizvod nego na drevnog bosanskog bana i sve njegove imenjake podavljene u maticama virovijne balkanske povijesti.
RAJ POD OSTROVICOM
Sto godina Kulenovići bijahu kapetani na Ostrovici. Još sto gospodariše Orašcem, i Čovkom, i Džisri-Kebirom, i Havalom. Nadziraše oni taj put koji je iz Like prelazio u Bosnu i preko Grmeča se spuštao na Unu, na Sanu, na Vrbas, a ispod Ključa i Jajca prodirao u srce Bosne. Izbaci ih ovdje, nad unske obale, ona silna oseka kojom se Osmansko Carstvo povlačilo nakon poraza pod Bečom. Pojaviše se oni pod bedemima ostrovičkim istim onim putem kojim su, gotovo dva vijeka ranije, Karlovići, kršćanski vlasnici ovog grada, bježali pred osmanskom plimom koja potopi tada same pragove papinske Evrope. I taj put koji ih donese bi im dat u amanet, i upisan u njihovu sudbinu, da ga čuvaju, i na njemu granicu onolikog carstva.
I tada, dok su izranjali iz polumraka legendarnih stoljetnih šuma, njima, očajnim beskućnicima, učini se ovaj grad hladnim i nedokučivim. Nikako nisu mogli zamisliti da se iza tih grubih bedema zidanih bez imalo elegancije može uspostaviti život na kakav bijahu navikli na očevini. Zato i ne svratiše ovamo, već produžiše niz taj put koji opkoračivaše jedan veliki rascjep obrastao šumom i koji vijugaše nad provalijom u čijim se dubinama snebivaše nespokojne vode.
Cijeli dan, sa svim onim kolima natovarenim kućanstvom, spustaše se oni u dolinu koja kao da je izmicala pred njima i kao da nije htjela da ih primi. Bi im drago kada se ona rogobatna utvrda koja je virila iza golog brežuljka prošaranog kamenjem i uzdignutog nad okolnom šumom sasvim izgubi iz njihovog vidokruga pa više nisu morali da je gledaju i svako malo iskreću vratom poput uznemirenih gusaka i bulje u njene grube bedeme i pitaju se zar da tamo provedu ostatke svojih života i zasiju sjeme svoje i uzgoje ondje djecu svoju. I tako, ljuljajući se na tom nespokoju i klimatajući se na takvim pitanjima, u sami akšam hrupiše oni konačno u dolinu i ostadoše začarani njenom umiljatošću i ljepotom.
Najstariji među njima, Salih-aga, sjahavši s konja i klečeći na obali Une, zagrabi u pregršt njenu hladnu vodu i reče da zaborave svaku riječ koju su danas od njega čuli i da se, evo, nakon svih onih nevolja i strašnih muka, spustiše u Dženet. I podignu tada pogled i odozdo pogleda utvrdu, visoko na brdu, pod samim stropovima neba, i ona mu se učini pristupačna i pitoma i nimalo nalik na onu sebe kakvu su je gledali jutros, sleđa, kada izroniše iz polupomračine drevnih šuma. Zabode Salih-aga tada štap što ga je danima nosio sa sobom, kao da potvrđuje da su, evo, došli na kraj puta, i reče: „Ujutro se vraćamo.“ I doda: „U tvrđu.“ I još reče: „Ovo je naš dom.“ Tada se, svi, i malo i staro, i muško i žensko, prikučiše Salih-aginom štapu i svako ispruži ruku i uhvati se, svečano, kao da je zaboden u sami centar svijeta. Svi u isti mah podigoše pogled visoko uz brdo i tvrđava ona im se učini prijazna i njihova. I nimalo nije bila nalik na onu koju su jutros gledali sleđa, a pogledi im se odbijali od njene grube bedeme kao da nisu njihovi i kao da neko drugi, stran i tuđ, gleda iz njihovih očiju.
Zvali su ih Haračlije. To njihovo prvotno prezime ovdašnji ljudi izgovaraše sa strahom i nekim dubokim nespokojem, a ni oni sami nisu ga voljeli. Uskoro, cijelom kraju nametnuše ono drugo kakvim će ih i historija upisati u svoje deftere – Kulinovići. I nimalo im ne bi drago kada se, nekako samo od sebe, ono „i“, koje bijaše u sredini njihovog porodičnog imena i njegova okosnica, prometnu u „e“, ali se i s time pomiriše. O njima i njihovom porijeklu znalo se samo to da dođoše iz nekog grada, u Lici ili Dalmaciji, kojeg više ne mogahu braniti pa ga moradoše predati Mlečanima, a ovi ih, zauzvrat, pustiše da idu kud im drago i da potjeraju sav namještaj i sve stvari i sve ono što će im biti nužno za novi život ma gdje ga zasijali.
Oni sami niti su podražavali te priče niti su pokušavali da ih zaustave. Niko ih nikada nije čuo da pričaju o prošlosti, niti da pominju Kulina, niti bana, niti da su se, kada dođoše Osmanlije, iz Bosne preselili u Liku – tu dobiše zemlju i vratiše im plemićke povlastice. Te priče sam narod vezaše oko njih, kao i one suprotne, o tome kako su sada morali ostaviti sve ono što dobiše onda kada iz Bosne dođoše u Liku i vratiti se nazad otkud su i došli – u Bosnu. Kako uopšte ne gajiše uspomene na taj ostavljeni grad, narodu se činjaše da im je čak i milo što sve bude tako kako se izdešavalo i što ih je oseka kojom se povlačilo onoliko carstvo nanijela baš ovdje, na Ostrovicu.
SALIH-AGINE SLUTNJE
Prvi među Kulinovićima nad čijim licem historija razgrće pepeo zgorjelog vremena biva Salih-aga. Nekoliko godina nakon onog dana kada je pobo štap kraj Une i odredio strane svijeta za kulinovićki novi dom, pojavljuje se on na samoj tromeđi. U ruci mu ne vidimo štap, ali na osnovu jednog požutjelog dokumenta znamo da traži tačku susreta triju carstava – osmanskog, austrijskog i mletačkog – kao što je onda tražio tačku kojom će označiti centar svijeta svih Kulinovića. Taj zapisnik o ustanovljenju tromeđe u kojem se kroz vjekove njiše ime Salih-agino datiran je na 13. august 1699. godine, a sam Salih-aga pominje se kao sultanski opunomoćenik.
Dakle, ljeto je i mora da je sunce upeklo svom snagom, a Salih-aga, u pratnji desetak aga i drugih carskih funkcionera, nateže se s konjem pod sobom. Taj plameni vranac uporno odbija da gazi između oštrog planinskog kamenja i svako malo se previja, njišti, uzdiže se i svoju nervozu prenosi na jahača. Strašno je nervozan Salih-aga. Obučen je u svečanu odoru, s ogromnim turbanom na glavi, koji ga tjera da se sve vrijeme drži sasvim uspravno, a svud po njemu, po licu, iza vrata, niz leđa, pod pazusima, ciblja znoj kao da si česmu otvorio. Uz to, nervira ga i to što ga je ustvari baš briga da li će tromeđna tačka biti na ovom ili na onom uzvišenju, jer niti će on, niti bilo ko iz njegove pratnje, niti bilo ko iz ostale dvije delegacije, pa ni njihovi potomci, ikada više kročiti na ovo mjesto i u ovu vukojebinu (baš tako se izrazio kada su završili i kada se dokopao prvog odmorišta gdje se raspojasao, bacio turban i koliko je dug i širok polegao po travi), ali mora se, iz inata, iz diplomatskih razloga, zarad još stotinu vragova, natezati s tim Mlečaninom i s tim Švabom i glumiti da mu je stalo.
Osam godina nakon što je svu svoju sudbinu, i sve sudbine svog pokoljenja, svezao za tromeđnu tačku među carstvima, izrasta lik Salih-agin na zadarskoj skeli. Sada je emin i opet carski povjerenik i deseti dio svakog novčića koji trgovci stokom i ostali namjernici plate da pređu preko skele stavlja sebi u džep, a ostalo prebira i šalje za Istanbul. Petnaest godina tako je slagao novčić na novčić i udarao kamatu i haračio po Prkosima, sanjajući o promaknuću i slavi, a šesnaeste godine, kada ga imenovaše za kapetana Bišća i kada dobi na upravu kapetaniju pet puta veću nego onu na gornjem toku Une, vezir ga pozva u Travnik i on nikako nije mogao da se načudi tom pozivu. Ne može se reći da ga nije očekivao. Ali ne odmah, već, po njegovoj najskromnijoj računici, uvrh pete godine, kada sredi najvažniju kapetaniju na Krajini i pameti privede te buntovne Cazinjane i Bužimljane, a posebno raspojasane Kladuščane, koji ne poštivaše ni vezira ni sultana i udaraše preko granice za svoj račun i za slavu.
Zato Salih-aga bi zabrinut. Ali trudio se da to ne pokaže ni pred vojskom ni pred svojtom ni pred najbližom rodbinom. U njemu sve je plamtjelo, čas bi bio uvjeren da ga vezir zove da mu odmah ponudi mjesto svoga defterdara i tad bi redao stvari koje treba pozavršavati prije nego ode u Travnik, a čas bi sumnjao u sve i hitao se na konja i jahao uz Unu do Ripča, izdirao se na tamošnjeg dizdara, i do Sokoca, i galamio na posadu da samo trijebe buhe i češu mu..., ali ne bi tu riječ izgovarao do kraja, već bi ustrčavao stepenicama uz kulu, na vrh, i odozgo dugo snatrio nad bihaćkom ravnicom, razgrćući po sebi posljednje okrajke slutnje. Ali na licu mu se od te unutrašnje uznemirenosti ne bi ništa odasijavalo i bivalo bi lice njegovo i dalje odsječno i hladno, odlučno i tvrdo, granit.
Prsnu sva ona slutnja i sav onaj nemir i mulj iz njega kada se najmanje nadao i sasvim iznenada. Bilo je to onog dana kada se popeo na konja privezanog pod Kapetanovom kulom usred Bišća i, čuvajući se da ga ni jedan vrag na ovom svijetu ne navede pa da se okrene, odjednom osjetio kako ga prska vodena omaha. U tom nastojanju njegove supruge da se pridrži običaja i da mlazom vode polivenim za njim putniku poželi sreću na njegovom putu, vidio je on zloguki glas zle kobi i proderao se koliko ga grlo nosi. Ta zašto se za njim polijeva voda, ta neće u rat, zagrmio je iz sveg glasa i tako bijesno podbo konja da se ovaj dao u mahnit galop i cijela se bihaćka dolina protresla od dobovanja kopita po drvenom mostu koji je vezao bihaćku tvrđavu za Hatinac.
I uzalud bi voda. Slutnja Salih-agina se obistini i samo golubovi prhnuše s krovova travničkih kula, uznemireni njegovim potmulim krkljanjem, dok je, grčevito i uludo, nastojao da proturi prste između svoga vrata i katilskog gajtana koji mu je stezao žile i lomio grkljane. Zraka nigdje nije bilo, a oči, iskolačene kao u kakvog luđaka, dugo su još gledale kako golubovi teško mašu krilima, jer bijaše velika žega, jer bijaše juni, i to najnesretniji, trinaesti, i bijaše godina 1722.
KRUG ZLE KOBI
Petnaest godina nakon pogubljenja Salih-age udari na Ostrovicu velika sila austrijske vojske. Cijeli dan niz sve drumove od Lapca slijevaše se vojska, i hrvatski panduri, i pomeranijski konjanici i bohemijski grenadiri i švicarski gardisti, a na čelu im general Raupah. U Kulinovića odžacima sjediše tada Mahmut-beg Kulenović, za kojeg se u narodu kazivalo da nikada nije oprostio kćerci kojoj je zabranio da se uda za običnog vojnika pa je zatočio ovdje, u odžacima, a ona skoči s prozora na kabanice koje u podnožju, pedeset metara duboko, razapeše prijatelji odabranika njenog srca. O Mahmut-begovom držanju za vrijeme te opsade možda je dovoljno reći da je nakon pobjede Bošnjaka postao paša. O njegovim bojaznima govori izmaštana priča kako ga je vezir džaba pozivao u Travnik da mu uruči tugove i pet puta mu slao glasnike. Šesti put posla mu defterdara, a Mahmut-beg ga sačeka na Velikom Mostu, i tu preuze tugove. Sada je bio paša i prvo naredi havalskom dizdaru da ugosti defterdara i da ga drži na oku, jer, katili vezirovi bijahu pravi majstori u prerušavanju i preuzimanju tuđih identiteta.
Ali niti kod defterdara, niti kod bilo koga u njegovoj pratnji ne bi skrivenog katilskog gajtana i, sedam godina kasnije, Mahmut-beg umrije prirodnom smrću, a neki kažu da pogibe negdje u Perziji. Tada – pod uslovom da zanemarimo ovu drugu tvrdnju – dok se cijela dolina skupljala na dženazu da isprati prvog među njima koji se prometnu u pašu, tu, pod Ostrovicom, na istom onom riječnom ostrvcetu koji je Salih-beg proglasio Dženetom, bijahu podignuti bedemi i cijeli grad, Džisri-Kebir; tamo, na drugoj obali, na uzvišenju tačno iznad mosta dunđeri doziđivaše posljednje puškarnice na havalskim kulama, a Dalmatinci tesaše kamenje za bedem kojim će biti proširena i osnažena Ostrovica. Pored toga, na samoj obali nasuprot Džisri-Kebiru, pod zidinama Havale, izgradi Mahmud-paša džamiju i kuće oko nje ogradi zidom i narod cijelo to naselje prozva Palanka Mahmut-paše Kulenovića, a kasnije, po vakufu koji uvakufi za održavanje džamije, prozva narod cijeli ovaj grad na Uni Kulen-Vakuf i to mu ime ostade do dana današnjeg. U mezar ga spusti šest sinova. Najstariji, Muhamed-beg, onaj koji mu busen stavi pod rame, bijaše sad kapetan ostrovački, a najmlađi Smail-beg, onaj koji posljednjom daskom zatvori mezar nad njim, bijaše dizdar na Havali.
Muhamed-bega naslijedi Mehmed-beg, njega sin Ahmed-beg, koji nakon nekoliko godina prepusti mjesto kapetana Ibrahim-begu, a nakon njega dođe još jedan Mehmed-beg i on upravljaše kapetanijom do 1806. Njega naslijedi Ahmed-beg, koji se proslavi tako što odbrani Ostrovicu od Hasan-age Pećkog, koji zauze Havalu i odozdo četrdeset dana bjesomučno topovima gađaše Kulenovića dvore i njihov grad. I taman kada ih se izreda onoliko koliko je dovoljno da se zaboravi priča o njihovom dalekom pretku koji bi zadavljen u Travniku, dođe od vezira poziv Mehmed-begu da dođe, s ostalim krajiškim prvacima, na divan u Travnik. Mehmed-beg, i ne pomislivši da postoji tako drzak vezir koji bi grupno davio bošnjačke prvake, spakova se i ode u Travnik, ponosan što se i oni, Kulenovići, pitaju kada se govori o važnim državnim poslovima. Niko ne prosu vodu za njim i svi ostadoše zaprepašteni treće noći po njegovom odlasku kada grom sastavi iz vedra neba i rascijepi vjetrokaz na Kulenovića odžacima. Cijela se kuća ukoči i svima bi jasno kakva je sudbina zadesila njihovog domaćina. Njegov sin, koji se isto zvaše Mehmed-beg, i koji će ga naslijediti na mjestu ostrovičkog kapetana, pred samu svoju smrt, kao posljednji kapetan iz roda Kulenovića, i kao jedan od rijetkih kapetana na Krajini koji je preživio nemirne godine nakon pobune Husein-kapetana Gradaščevića, povjerit će se, zamišljamo, jednom efendiji kako je one noći kada je grom sastavio u njihove odžake na Ostrovici, u tišini koja je nastupila nakon grmljavine sasvim jasno čuo usplahiren lepet golubijih krila i očevo krkljanje i kako doziva Boga i Pejgambera i pravdu ovosvjetsku. Istinitost ove pripovijesti dovest će u pitanje neki historičari koji tvrde da Mehmed-beg u Travniku nije zadavljen već strijeljan, što se kosi sa svim mogućim vezirskim običajima, jedino ako i to, prelazak s davljenja na strijeljanje, ne bi dijelom reformi koje tih godina, strujeći sa zapada, već bijahu počele zapljuskivati okoštalu osmansku administraciju i njene propise.
