Iako je preminuo prije gotovo 63 godine, njegovo je ime još uvijek na usnama njegovih sunarodnjaka Ukrajinaca i njegovih brojnih neprijatelja. On je Stepán Andríyovich Bandera, politički aktivist i jedna od najistaknutijih ličnosti ukrajinskog nacionalističkog pokreta i pokreta za nezavisnost, vođa Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN).

Rođen 1909. u Starom Uhrínivu, njegov je lik uvijek bio u središtu brojnih kontroverzi i danas se nalazi usred sukoba između Ukrajine i Rusije. Kada je Putin govorio o "denacificiranju" Ukrajine, Banderino ime je bilo prva pomisao za mnoge jer iako ga u svojoj zemlji smatraju herojem, za Ruse je bio pronacistički izdajnik, unatoč činjenici da je Hitler 1941. naredio da ga se zatoči u koncentracijskom logoru Sachsenhausen, gdje je ostao praktično do kraja rata.

Nakon pada SSSR-a i nezavisnosti Ukrajine, vlada ga je posthumno proglasila nacionalnim herojem i hiljade ljudi mu svake godine odaju počast. Posljednjih godina postavljeno je nekoliko kipova u različitim gradovima Ukrajine, dok je u glavnom gradu važna ulica preimenovana u Aveniju Stepana Bandere.

Dana 22. januara 2010. predsjednik Ukrajine Viktor Juščenko dodijelio je Banderi posmrtno titulu heroja Ukrajine. Ideja se nije previše svidjela Evropskom parlamentu, koji je osudio taj potez ali ni Rusiji, te poljskim i jevrejskim političarima i organizacijama. Novi ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič proglasio je nagradu nezakonitom, budući da Bandera nikada nije bio državljanin Ukrajine, što je uslov nužan za dobivanje nagrade. U januaru 2011. nagrada je službeno poništena.

Kada su 2013. u Ukrajini, na trgu Majdan u Kijevu, izbile demonstracije protiv predsjednika Janukoviča, koji je bio na čelu proruske vlade, neki od demonstranata pokazali su transparente sa imenom i likom Stepana Bandere. Rusi su to iskoristili da optuže Vladu Ukrajine da je nacistička, da je fašistička, da je ekstremna desnica...

Ko je bio Stepan Bandera da bi ga jedni toliko voljeli, a drugi tako vrijeđali? Gotovo nepoznat izvan bivše sovjetske Evrope, on ima kipove i spomenike u Ukrajini. Za neke je osloboditelj, za druge fašistički zločinac, Stepan Bandera jedna je od najpriznatijih ličnosti u historiji Ukrajine, ali i jedna od najkontroverznijih.

Poznavanje života Stepana Bandere može pomoći da se bolje razumije duboka podjela u današnjoj Ukrajini, gdje je nacionalizam povezan s ultrakonzervativnim, supremacističkim i reakcionarnim idejama. Barem tako misle u Rusiji, jer u Ukrajini ne misle isto.

Stepan Andrejevič Bandera rođen je 1. januara 1909. u Kraljevini Galiciji i Lodomeriji, tada autonomnoj teritoriji pod kućom Habsburga u Austro-Ugarskom Carstvu. Odrastao u katoličkoj porodici, bio je drugi od ukupno sedam braće i sestara. Već kao vrlo mlad dječak proveo je sate čitajući o ukrajinskim nacionalističkim idealima. Jedan od njegovih ujaka bio je osnivač jedne od najvažnijih ukrajinskih ekonomskih organizacija, a drugi je bio zastupnik u austro-ugarskom saboru.

U to je vrijeme situacija Ukrajinaca bila teška. Godine 1914., kada je izbio Prvi svjetski rat, Ukrajinci su se priključili Austro-Ugarskom Carstvu. Ukrajina, u to vrijeme, nije bila samostalna država i njezina je teritorija bila podijeljena između Austro-Ugarskog i Ruskog Carstva. Završetak rata 1918., koji je doveo do raspada Austro-Ugarskog Carstva, na kraju je izazvao eksploziju osjećaja suvereniteta u Ukrajini, što je rezultiralo porastom nacionalizma.

Otac Stepana Bandere pridružio se oružanoj pobuni, sudjelujući u pokretima milicije, a kasnije je služio u Radi (parlamentu) kratkotrajne Zapadnoukrajinske Narodne Republike. Zbog teritorije na koju je ova republika polagala pravo, a koja je trajala oko osam mjeseci, vojno se sukobila s Poljskom zbog dominacije nad Lavovom i u tom je sukobu na kraju izgubila.

Zbog toga su Stepan Bandera i njegova porodica od 1920. godine živjeli na području koje je osvojila Poljska, dok je u ostatku današnje Ukrajine formirana Narodna Republika Ukrajina, koja je polagala pravo na tu teritoriju ali i mnoge druge gdje je smatrala da žive brojni etnički Ukrajinci.

Godine 1922., kada mu je bilo dvanaest godina, pridružio se Plastu, omladinskoj organizaciji ukrajinskih skautskih istraživača. Iste godine, Ukrajinska Sovjetska Socijalistička Republika, entitet formiran 1919. uz podršku Komunističke partije Ukrajine i Rusije, porazila je Ukrajinsku Narodnu Republiku a 1928. Bandera se pridružio Ukrajinskoj vojnoj organizaciji (OVU), milicijskom otporu poljskoj okupaciji. Godinu dana kasnije, Jevgen Mihajlovič Konovalets, član OVU, osnovao je Organizaciju ukrajinskih nacionalista (OUN) zajedno s drugim nacionalističkim aktivistima. Stepan Bandera, pod utjecajem svojih kolega iz Plasta i samog Konovaletsa, također se pridružio OUN-u.

U to vrijeme dolazi u dodir s fašističkim i općenito ekstremno desnim ideologijama. Bio je nadahnut piscima poput Nikolaja Mikhnovskog ili Dmitrija Doncova i branio je ideju da su oružje i nasilje jedina metoda za postizanje "Velike Ukrajine".

Između 1932. i 1933. dogodila se velika glad u Ukrajini, poznata kao Holodomor, uzrokovana Staljinovom politikom, u kojoj su umrli milioni Ukrajinaca i Kazahstanaca. Ta je činjenica značajno uticala na Banderinu misao i razvoj nacionalističke misli. Zapravo, presudno je obilježila odnose Ukrajine i Rusije praktično do danas.

Godine 1932. spajaju se OUN i OVU, malo po malo usredotočio se na organiziranje terorističkih napada koji više nisu uključivali samo poljske vlasti, već i sovjetske i ljevičarske ličnosti. Kako je i sam napisao u memoarima, to je bilo potrebno kako bi se "pokazalo jedinstvo" ukrajinskog oslobodilačkog fronta.

Dana 3. juna 1933. u Berlinu, na konferenciji Mreže ukrajinskih nacionalista uz sudjelovanje članova OUN-a, odlučeno je da se organizira atentat na sovjetskog konzula koji nije uspio. Godine 1934. vodio je pokušaj atentata na poljskog ministra unutarnjih poslova, kojeg je ubio student.

U međuvremenu su odnosi između nacističke Njemačke i OUN-a zahladili zbog ovog atentata, a sama OUN je izvršila unutarnju čistku zbog tog događaja, ali popularnost Stepana Bandere je silno porasla. Godine 1935. suđeno mu je zajedno s jedanaest pripadnika OUN-a za ovo ubistvo i osuđen je na smrt, u dobi od 27 godina.

Međutim, suočena s protestima građana, vlada je ukinula izvršavanje smrtnih kazni, započela je pregovore s legalnim ukrajinskim strankama o "normalizaciji" odnosa između Ukrajine i Poljske. Tako je konačno odobrena amnestija kojom je smrtna kazna zamijenjena doživotnim zatvorom.

Hitlerova Njemačka ponovno je imala simpatije prema OUN-u, pomažući u oslobađanju nekoliko njezinih članova koje je zatvorila mađarska vlada. Bandera je u početku odobrio savezništvo s nacizmom, iako je smatrao da se dugoročno neće dogovoriti o potpunoj nezavisnosti Ukrajine.

Invazija na Poljsku ne samo da je poremetila ciljeve podzemne mreže, budući da je poljski ukrajinski teritorij postao domena Sovjetskog Saveza već je također započela Drugi svjetski rat, promijenivši cjelokupni politički krajolik. Bandera je postavio ključne ciljeve usmjerene na podizanje oružane pobune koja bi pokazala želju Ukrajine za nezavisnošću i prisilila Njemačku da se suoči sa SSSR-om.

OUN je pod vodstvom Stepana Bandere stvarala oružane trupe za organiziranje oružanog ustanka u Socijalističkoj Republici Ukrajini. Međutim, od 15. do 19. januara 1941. godine u Leopolisu se odvija suđenje nekolicini pripadnika OUN optuženih za pripremanje oružanog ustanka. Većina je osuđena na smrt, ali neki su uspjeli pobjeći, uključujući buduće osnivače Ukrajinske pobunjeničke armije (UPA), vojnog ogranka OUN-a.

Kako god, nacistička Njemačka i OUN počele su sarađivati. Poznato je da su Stepan Bandera i OUN prošli vojnu obuku na poljskoj teritoriji pod kontrolom Hitlera. Također su dobili snažnu ideološku indoktrinaciju, posebno u ultranacionalizmu, antikomunizmu i antisemitizmu.

Do ljeta 1941. OUN je imala 3300 aktivnih ćelija s oko 20.000 ljudi, kako Bandera piše u svojim memoarima. Isto tako, njemačka vlada organizirala je nekoliko vojnih jedinica u koje su se integrirali pripadnici OUN i takvo stanje trajalo je do kraja Drugog svjetskog rata.

Istovremeno, Bandera je u teze organizacije unosio sve vrste elemenata nacizma, poput antisemitizma, pod izgovorom da podržavaju boljševike. Što se tiče nacističke Njemačke, štoviše, utvrđeno je da njemačke trupe treba smatrati savezničkim postrojbama, te da dio organizacijske imovine OUN-a treba biti uključen u njemačke trupe.

Tako je u godinama prije invazije nacističke Njemačke na SSSR uspostavljena suradnja između OUN-a i njemačkih vlasti, a tajna organizacija je dovršena kao ekstremno desničarska skupina naklonjena nacizmu i fašizmu.

S njemačkom invazijom na SSSR, OUN je koordinirao s njemačkim postrojbama za koordinaciju oružanog ustanka protiv sovjetskih trupa, pozivajući stanovništvo da ne pomaže Crvenoj armiji i organizirajući ćelije samouprave na teritoriju koji su osvojili nacisti. Kako je njemačka vojska napredovala, OUN je postupno preuzimala osvojeni teren.

Ukrajinu je brzo okupirala njemačka vojska, pa je Bandera krenuo u organizaciju potrebnih sredstava za stvaranje samostalne države u Ukrajini, u stilu Ante Pavelića i njegove ustaške NDH.

Njemačka se isprva nije protivila stvaranju administrativnih i vladinih jedinica sastavljenih od Ukrajinaca, ali je naposljetku odbila ideju da Ukrajina bude nezavisna država.

U prvim mjesecima okupacije pripadnici OUN-a sudjelovali su zajedno s nacističkim jedinicama u antisemitskim i rasističkim akcijama pod idejom „ukrajinske nacionalne revolucije“ Stepana Bandere, iako je istina da nema dokaza da je ikad izdao takvu naredbu.

Odbijanje nacista da dopuste nezavisnu ukrajinsku državu rezultiralo je sukobom, represijom i zločinima između njemačkih trupa i milicija koje su u početku podržavale nacističku invaziju. Početkom 1942. Bandera i njegova ukrajinska vlada bili su internirani u koncentracijski logor. Tamo su držali i njegovu porodicu.

U to vrijeme, u oktobru 1942. godine, nastala je Ukrajinska ustanička armija (UPA), vojni ogranak organizacije, s ciljem da se riješi nacističke i sovjetske okupacije i ostvari potpunu nezavisnost Ukrajine. Nije jasno je li Bandera sudjelovao u njenom stvaranju, jer se vjeruje da je mogao biti uklonjen zbog njegove vlastite sigurnosti, kako mu nacisti ne bi naudili. Zapravo, njemačke su trupe počele snažnu propagandu protiv njega optužujući ga da je tajni agent SSSR-a. Zanimljivo je da je SSSR učinio isto, ali obrnuto.

Prve pobjede protiv nacističke okupacije došle su 1943. godine, kada su preuzeli kontrolu nad Volinjskim područjem u zapadnoj Ukrajini i borili se protiv Wehrmachta i Poljske domobranske vojske, koja je nastojala povratiti svoje bivše teritorije. Godine 1943., na Kongresu OUN-a, ustanovljeno je da je prioritet zaustaviti Crvenu armiju, jer se tada činilo jasnim da će SSSR dobiti rat, što će Ukrajinu dovesti do novog sukoba s Sovjetima.

Između 1943. i 1944. UPA i Wehrmacht ponovno su povremeno sarađivali kako je SSSR osvajao teritoriju Ukrajine. Tada nije bilo neuobičajeno pronaći Nijemce u redovima Ukrajinske pobunjeničke armije. Osim toga, u regijama koje je kontrolirala UPA, izvršeni su zločini "etničkog čišćenja" u kojima je ubijeno između 35.000 i 75.000 poljskih civila a više od 400.000 raseljeno, iako nema dokaza da je to Bandera naredio.

U regiji Volhynia, u sukobima između UPA-e i Poljske domobranske vojske poginulo je 20.000 ukrajinskih civila i između 35.000 i 60.000 Poljaka.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Stepan Bandera i drugi članovi OUN-a bježali su iz grada u grad, završavajući konačno u zapadnom dijelu Njemačke koji su okupirale SAD. Konačno, kao rezultat njemačkog poraza, Ukrajina je ponovno uključena u SSSR, a i OUN i UPA su gotovo nestale.

Stepan Bandera je izbjegao suđenje u Nürnbergu zbog nekoliko dokumenata u kojima je navodno demonstrirano njegovo neprijateljstvo i njegovi planovi protiv nacističke Njemačke, te od tog trenutka odlazi u pozadinu živeći skriven i osjetljivog zdravlja, iako je u tom razdoblju sarađivao sa tajnim službama Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva.

Godine 1950. nastanio se u Münchenu, odakle je održavao kontakte s drugim zemljama i s organizacijama ekstremne desnice, uključujući španskog diktatora Francisca Franca.

Međutim, od 1953. sve je više bio sam, jedva održavajući vezu s tajnim službama Savezne Republike Njemačke, u koje se infiltrirao KGB, zahvaljujući čemu su ga uspjeli locirati i ubiti ga. Otrovan je cijanidom 15. oktobra 1959. godine. Bogdán Stashynsky, agent odgovoran za njegovo ubistvo, na kraju je sve priznao njemačkim policijskim vlastima. Godine 2005. tadašnji šef KGB-a potvrdio je da je atentat doista izvršen po direktnom nalogu sovjetske tajne službe.

Unatoč svim kontroverzama koje ga okružuju, dijelovi ukrajinskog stanovništva u njemu vide odlučnost i borbu ukrajinskog naroda za nezavisnost. Zapravo, ukrajinski nacionalizam historijski je vezan uz njegovo ime.

S nezavisnošću Ukrajine 1991. godine, osnovane su različite političke stranke koje su tvrdile da vraćaju naslijeđe OUN-a. Kongres ukrajinskih nacionalista (KUN) bio je jedan od njih, čak je koristio isti logo i smatrao se nastavkom OUN-a. Ova se formacija na kraju pridružila Našoj Ukrajini, koaliciji Viktora Juščenka, koji ga je proglasio nacionalnim herojem dok je bio predsjednik i izdavo poštanske marke s njegovim likom.

Stranka Svoboda (prije 2004. zvala se Socijalno-nacionalna partija Ukrajine), čiji je paravojni ogranak do 2007. bila udruga Patrioti Ukrajine, koristila je vučjaka, nacistički simbol. Prema nekim izvorima, iz tih formacija i drugih skupina kasnije, 2014. godine, nastaje danas poznati bataljon Azov.