Mohač je pusto mjesto. Ne možete ga promašiti kada iz Bosne krenete ka Budimpešti ili dalje ka Beču. Nakon što kod Belog manastira pređete granicu Hrvatske i Mađarske, kod Udvara, brzo će vas kraj lošeg, izlokanog puta, usred nepregledne ravnice, dočekati smeđa tabla sa natpisom na mađarskom jeziku. Ona pokazuje da se skrene lijevo, ka mjestu koje se nalazi svega kilometar-dva dalje, na strani suprotnoj od gradića istog imena. Tabla pokazuje ka mitskom mjestu evropske historije. Tu je, usred ugarske pustahije, spomen-obilježje Bitke na Mohaču.

Na parkingu ispred spomenika nema niti jednog vozila u vrelim julskim mjesecima. Nikoga nema ni unutar parka, samo rojevi komaraca i drugih insekata koji nepogrešivo nanjuše rijetke posjetitelje i onda kidišu na njih u rojevima, ujedajući svaki komadić tijela turiste koji je naumio vidjeti mjesto na kojem je osmanska vojska satrala Ugare i njihove saveznike. Mjesto na kojem je haman pa nestalo osmanskom rukom posječeno hrvatsko plemstvo, mjesto na kojem je svoju slavu dodatno pojačao Gazi Husrev-beg.

Hoćete li ući unutra memorijala ili nećete nije briga sredovječnog portira kojem treba vječnost da vas primijeti na blagajni. Vruće je i pusto je, nije mu baš drago što ste baš sad stigli i tražite karte, preračunavajući koliko je to 2.000 mađarskih forinti u bosanskim markama, koliko po osobi košta ulaz u memorijal otvoren 1976. godine, u kojem je, kako se tvrdi, pokopano oko 1.700 tijela poginulih tokom bitke.

 

Centralni dio memorijala su zanimljive drvene statue koje predstavljaju ključne aktere bitke, ugarskog kralja Lajoša ili Ludovika, sultana Sulejmana, Pala Tomorija... Ostale instalacije trebaju asocirati na oružje ili konje, a u okviru memorijala još je i muzej sa različitim izložbama, vidikovac i lijepo uređen vrt. Ništa previše ni posebno nego malo i skromno, ali je dobar osjećaj biti na takvom mjestu koje je 2012. proglašeno mađarskim nacionalnim spomenikom. A onaj ko voli takvu vrstu turizma neka zna da se u muzeju u Tešnju nalazi originalna zastava Bošnjaka sa Mohača. Što je još jedan dobar razlog za posjetu tom krasnom gradu.

Tog 29. augusta 1526. Sulejman Veličanstveni pojavio se sa svojih 80.000 vojnika u Mohaču. Nepregledna mađarska ravnica bila je natopljena kišom. Ispred Sulejmana stajao je ugarski kralj Ludovik (Lajoš) II. Plemići koje je okupio skupili su mu oko 50.000 vojnika. Bitka je trajala samo dva sata. Bio je to debakl. Osmanska artiljerija i janjičari desetkovali su ugarske konjanike. Ludovik, star jedva 20 godina, ostao je mrtav ležati na polju. Mladi kralj utopio se u močvari, pod pozlaćenim oklopom.

 

 

Nakon što su Osmanlije zauzele Beograd 1521. godine, sljedeća meta Sulejmana Veličanstvenog bila je Mađarska. U početku želeći zadržati Mađarsku kao kneževinu pod svojom kontrolom, baš kao i Vlašku i Moldaviju, Osmansko carstvo je nakon političkih zbivanja u Evropi promijenilo svoju politiku prema Mađarskoj. Najvažniji politički događaj u Evropi bila je bitka kod Pavije između Svetog rimskog carstva i Francuske. U tom je ratu francuski kralj (Francois) Franjo bio zarobljen od strane Karla V. Nakon tog zarobljeništva Franjina je majka apelovala na Osmansko carstvo da oslobodi kralja; Sulejman Veličanstveni pozitivno je odgovorio na poziv u pomoć i tada su počele pripreme za pohod na Mađarsku.

Bitka koja je 29. augusta 1526. sučelila dvije vojske na Mohačkom polju rezultirala je apsolutnom pobjedom Osmanskog carstva. Mohačka ratna taktika Osmanskog carstva također je bila odlučujuća za pobjedu u ovom ratu. Ovaj vojni plan, nazvan taktika Turana ili polumjeseca, temelji se na lažnom povlačenju i uništavanju neprijatelja njegovim okruživanjem. Mohačka bitka bila je jedan od onih trenutaka koji mijenjaju tok historije. Nakon bitke pogubljeni su svi mađarski plemići zarobljeni u ratu. Ta dva sata potpuno su promijenila historiju Mađarske, jedne od najmoćnijih država u Evropi. Od tog dana više ništa nije bilo isto. Mađari su došli pod osmansku vlast, koja je trajala 150 godina. Među sobom su se podijelili, za njih je to i danas „najmračniji dan u historiji“.

Šta je prethodilo sudaru na Mohaču? Svijet je u to doba bio obilježen polarizacijom, s jedne strane bili su Osmansko carstvo i Krimski kanat, koji je bio vazal Osmanske države, a s druge strane vjerski i interesni savez, ogromna vojska koju su činili Kraljevina Ugarska, Kraljevina Hrvatska, Sveto rimsko njemačko carstvo, Kneževina Češka, Kneževina Bavarska, Papinska država i Kraljevina Poljska. Njima nasuprot stajalo je Osmansko carstvo, predmoderna država, sa modernom i moćnom vojskom, brojnim inovacijama i novom organizacijom kakvu je započeo sultan Selim I.

Sulejman Veličanstveni, čija je moć u to doba bila bez premca u cijelom svijetu, ka Mohaču je krenuo 23. aprila 1526. godine, nakon što je prvo posjetio mezare svojih predaka, a zatim krenuo predvodeći vojsku koja je brojala između 80 i 100 hiljada ljudi, uz 300 modernih topova. Uz njega su bili Pargalı İbrahim paša, Malkoč Bali-beg, Behram-paša... Procjenjuje se da je Osmansko carstvo imalo između 100 i 500 žrtava, dok je protivnik izgubio između 14.000 i 20.000 ljudi. Već je ta informacija dovoljna da se shvati kako je izgledala Mohačka bitka.

Mohač je mjesto na zapadnoj obali Dunava, na sjeveroistoku trokuta gdje se Drava odvaja od Dunava. To je početak velike mađarske ravnice, 180 kilometara od Beograda i 170 kilometara od Budimpešte. Mađarski kralj tražio je podršku od njemačke, ruske, poljske, češke, španske, sicilijanske, portugalske i vlasti iz Đenove i Ankone da zaštiti svoju zemlju od osmanske opasnosti. Osmanska vojska je za četiri mjeseca prešla put od Istanbula do Mohača. Prešli su preko Save i Drave, marširali neprijateljskim teritorijem oko 1.500 kilometara. Mađarska vojska je, s druge strane, put od 170 kilometara između Budimpešte i Mohača prešla za 38 dana. Po svojoj zemlji i po ugarskoj ravnici. Ova snaga u maršu dovoljna je da pokaže razliku između dviju vojske.

 

 

Prije dolaska osmanske vojske na bojište, na zahtjev sultana Sulejmana, osnovano je ratno vijeće. Taktiku za bitku protiv Ugara, prema nekim historičarima, osmislio je i predložio bosanski namjesnik Gazi Husrev-beg. Kiša, koja je mjesecima obilno padala i zemlju mjestimice pretvarala u močvaru, smanjila se, ali je nastavila sitno padati. Sultan Sulejman je 29. augusta klanjao sabah-namaz i održao motivacioni govor svojim vojnicima. Onda se prešlo na provedbu plana. Mađarska je vojska bila teška pa je odlučeno da se otvore dva krila dviju armija, uhvate mađarske oklopne snage, povuku ih pred topove i okruže ih s leđa i sa strane. Janjičari su bili u sredini sa sultanom, rumelijskim begler-begom i vezirom Ibrahim-pašom, dok je Behram-paša bio na desnoj strani. Glavninu snage vodio je Bali-beg, a u pozadini je s konjicom bio Husrev-beg. Nijedna vojska nije napadala od jutra do kasnog poslijepodneva.

Vidjevši da se osmanska vojska ne miče, Mađari su napali. Ugarski zapovjednici Pierre Pereney i svećenik Pal Tomori svim su snagama napali rumelijske vojnike pod zapovjedništvom velikog vezira Ibrahim-paše. Osmanske snage su se povukle prema planu i pustile neprijatelja unutra. Mađarske su snage dovedene pred topove. Iznenadna paljba iz 300 topova, koji nisu prekidali vatru, raspršila je teško oklopljene mađarske snage.

Sultan Sulejman imao je potpunu kontrolu nad svojom vojskom. Međutim, to nije vrijedilo za ugarskog kralja. Po naredbi sultana Sulejmana, Bali-beg s jedne i Husrev-beg s druge strane opkolili su neprijatelja s leđa. U međuvremenu, vojnici pod zapovjedništvom čovjeka po imenu Markazili, koji se zakleo da će ubiti sultana, zasuli su sultana kišom strijela, a neke od strijela čak su pogodile sultanov oklop, a tri mađarska vojnika uspjela su doći do sultana. Međutim, sam sultan ih je ubio, u drugom dijelu bitke.

Osmanske snage ostavile su otvorenu samo jednu stranu močvare. Oni koji su pobjegli pred osmanskim vojnicima utopili su se u močvari koju su Osmanlije nazvale Karasu, a među njima i mladi ugarski kralj. Dva sata nakon početka bitke više nije postojala mađarska vojska. Za dva sata uništeno je 600 godina staro mađarsko kraljevstvo.

 

 

Mada najvažniji i svakako najpoznatiji, Gazi Husrev-beg nije bio jedini Bošnjak koji je učestvovao u boju na Mohaču, iz Bosne je vojevalo 3.116 vojnika. Među njima je bio i Bali-beg Jahjapašić. Kako piše Adnan Kadrić u svom radu „Opis Husrev-bega i njegove uloge u osvajanju Beograda 1521. i Boju na Mohaču 1526. u jednoj Matrakčijinoj Sulejmannami i Pečevijinoj Historiji“, Gazi Husrev-beg u junu 1526. šalje obavijest osmanskoj vojsci da je izvjesni ugarski zapovjednik Erik predao nekoliko utvrda u Srijemu, što je svakako bilo od značaja za sam sultanski pohod. Malo kasnije sam Husrev-beg, kao bosanski sandžakbeg, zajedno sa zvorničkim sandžakbegom Ahmedbegom kreće prema spomenutim utvrdama u Srijemu, koje je trebalo “preuzeti”. Utvrda Petrovaradin osvojena je 27. jula 1526.

Matrakčija prilikom opisa bitke na Mohaču posebno spominje Husrev-bega u poetskoj formi. Naime, opis bitke u prozi daje se uz puno detalja, dok se u stihu radnja odvija kroz poznate osmanske metafore o onovremenom viteštvu i junaštvu u boju protiv neprijatelja, kako to Matrakčija nastoji poetski dočarati: ... „I kada se s morem vojske lijevo zaustavi, u kakvu se tek more željeznu utvrdu pretvori! Kad to vidje serdar što zastavu nosi, more vatreno kretnjom nagovijesti. Iz puške su vatru na bezbožnike uputili, na bojno polje komadići mora od vatre pali. Planuše i more od vatre i bezbožnici. Svi koji more krvi prosipahu, tu vatru gledajući, krenuše, u osvetnike se pretvarajući. Glas i ratna melodija do Kine su stigli.“

Opis velikih bitaka, objašnjava Kadrić, u osmanskim carskim hronikama ima za cilj podsticanje na junaštvo i građenje duha pobjede i ponosa na “pobjedničku osmansku vojsku”. S obzirom na formalno Matrakčijino obrazovanje i zanimanje na Dvoru, sasvim je razumljiv način opisa Husrev-bega u njegovim stihovima. Naprosto je iskoristio poetsku formu da Husrev-bega uvede u vrlo popularni opus junačke, viteške poezije u osmanskoj literarnoj tradiciji 16. stoljeća, i to koristeći kao povod jednu od tada najznačajnijih bitaka za Osmanlije – bitku na Mohaču.

S druge strane, Ibrahim Alajbegović Pečevija vlastitim opisima i komentarima unosi i drugačije aspekte promatranja određenih događaja, donoseći povremeno i “predaje učenih ljudi” o određenom događaju. On usput napominje da je pročitao šest-sedam historija koje različito opisuju boj na Mohačkom polju. Pečevija, naime, tok bitke na Mohačkom polju prvo sažeto prepričava i pritom koristi priliku da upravo taj povod iskoristi da nešto više kaže o svojim precima iz Bosne koji su se proslavili u boju na Mohačkom polju, ali i u ranijim bitkama.

Pečevija se ponajprije fokusira na učesnike s kojima je njegov djed bio izravno povezan s pohodom na Mohač. To je podatak da je u pratnji Kučuk Bali-bega Jahjapašića i njegovog (Pečevijinog) oca bilo 1.000 ratnika te da je pod Bali-begovom komandom bilo i 4.000 dobro opremljenih konjanika. Pred vojsku je, kako navodi, izašao i Husrev-beg, sandžakbeg Bosne, koji je predvodio bosansku vojsku “sastavljenu od očevih slugu, vlastitih ljudi i još mnogo junaka”. Iza bosanske vojske išli su rumelijski vojnici, među kojima je bio veliki vezir, te anadolski junaci na čelu sa Behram-pašom. Iza njih, u pratnji janjičara i konjice, išao je sultan. Pečevija navodi da je prilikom predaha, tokom pohoda, sultan zastao na vrhu jednog brežuljka i da je tu sjeo.

Opis mjesta gdje je sultan sjedio prije bitke na Mohačkom polju povezuje sa svojim boravkom u kasnijem periodu na istom mjestu kako bi hronici dao dodatno svojstvo uvjerljivosti i autentičnosti, a posebno onoga što slijedi u narativnom opisu bitke na Mohaču. Naime, Pečevija donosi novu informaciju koju teško na tako eksplicitan način možemo pronaći u drugim izvorima, a odnosi se na izravno učešće Ali Dedea Mostarca u boju na Mohaču i njegovo prisustvo u blizini sultana Sulejmana. Pečevija navodi da je lično slušao “iz usta rahmetli Ali Dede, šejha sigetvarskog turbeta”, o događaju kada je sultan Sulejman pozvao krajiške begove.

Prvi je stigao bosanski sandžakbeg Husrev-beg te mu je naređeno da se popne na brežuljak kod sultana. U prisustvu sultana Ibrahim-paša je zajedno s ostalim vezirima pitao zašto nema neprijateljske vojske, a Husrevbeg je pozvao stare krajiške junake, kao što su Kodža Alajbeg, Kara Osman, Mehmed Subaša, Adil Tavica i ceribaša Balaban. Prvi se pojavio Adil Tavica, koji je prenio informacije o iznenadnom napadu neprijatelja iz pravca klanca i okolnih brežuljaka.

Nakon toga Pečevija opisuje detalje sukoba između osmanske i ugarske vojske. daje dosta podataka i o drugim bitkama u vrijeme dok je Husrev-beg bio bosanski sandžakbeg, osobito u vrijeme osvajanja utvrde Jajce, ali i ostalih krajeva na zapadu i sjeveru Bosanskog sandžaka, kao i njegovu ulogu u osnivanju Kliškog sandžaka 1537. godine. Zbog junaštva, kako navodi Pečevija, sultan mu je osobno dodijelio skupocjeni kaftan kojim ga je ogrnuo.

POSLJEDICE BITKE

Kakve su bile posljedice bitke kod Mohača za Osmanlije i Evropu? Najvažnija je činjenica da je Ugarsko kraljevstvo došlo pod osmansku vlast. Osmanlije postaju susjed Austrije, a granice Osmanskog carstva dosežu do Srednje Evrope. Budimpešta, glavni grad Mađarske, pala je u osmanske ruke. Mađarska, koju su Evropa i papinstvo koristili kao štit protiv Osmanskog carstva, dolazi pod osmansku vlast.

Pobjedom na Mohaču Osmansko je carstvo slomilo najjaču crtu odbrane kršćanstva od islama u Evropi. Istodobno je učinilo prvi korak prema zauzimanju ugarskih zemalja, pohodima koji će postupno dovesti do aneksije cijele Ugarske. Međutim, iako su osmanske snage ušle u Budim, nisu Ugarsku stavili direktno pod svoju vlast, na prijestolje su instalirali Janoša Zapolja, a direktno su vladali samo Srijemom jer je ta regija bila strateški važna kada je u pitanju bila odbrana Beograda. Osmanlije su od Ugarske stvorili tampon-državu između njih i Evrope.

Bitka kod Mohača imala je ključni utjecaj na historiju Srednje i Istočne Evrope. Prije Mohača, 1444. godine, ugarski kralj Vladislav I poginuo je u borbi protiv Osmanlija. Nakon toga 1525. godine nastaje dinastija Habsburgovaca, a Jagelonci gube prijestolje Češke i Ugarske. Nakon Mohača, zbog borbe između Austrijanaca i Osmanlija za dominaciju ovim područjem Ugarske, pola ugarske pripalo je Austrijancima, a pola muslimanima, dok je cijeli pojas bio ratna zona narednih 150 godina. Također, neprekidni ratovi i pohodi uzrokovali su ogromne demografske promjene ovog dijela Evrope.