Kulturna, identitarna, politička emancipacija naroda, čiji je identitet u socijalističkoj Jugoslaviji deklarativno bio priznat, ali sistemski bio marginaliziran i negiran, proces je koji se ne može brzo završiti, posebno ne poslije teških devedesetih godina, danas u vremenu digitalne revolucije, koja, opet, otvara prostor raznim mešetarima da izvrću istinu, promoviraju poluistine, proizvode nemir, haos... Dešavanja u Crnoj Gori nakon parlamentarnih izbora 2020. godine i u Bosni i Hercegovini poslije oktobra 2022. godine ništa su drugo do jasan znak da ne postoji brzo i konačno rješenje za zatvaranje otvorenih identitarnih i političkih pitanja, odnosno da se treba naviknuti na proces i u njemu participirati racionalno i odgovorno.
Iz takve pozicije trebalo bi percipirati predstojeće predsjedničke izbore u Crnoj Gori zakazane za 19. mart ove godine. S rezervom treba primati mišljenja da će odrediti dalju sudbinu te države, pa i Zapadnog Balkana. Nesumnjivo je da će rezultati utjecati na buduće stanje u toj zemlji, pa i šire, ali priča o povratku malobrojnih naroda samima sebi neće se završiti, ma kakvi rezultati bili. Zato predsjedničke izbore u Crnoj Gori treba posmatrati kontekstualno, uzeti u obzir kako uzroke iz prošlosti, tako i recentno kolektivno stanje Crnogoraca.
Crna Gora i Crnogorci danas trpe posljedice odluka njihovih predaka iz prošlosti: od uvođenja pojma „srpstvo“ u crnogorski kulturni kod sredinom 19. stoljeća (Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša), preko koketiranja posljednjeg Kralja Gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića s dinastijom Karađorđevića, a zbog njegovih ambicija da dinastija Petrović bude na jugoslavenskom tronu, odanosti drugoj Jugoslaviji i radikalnoj i sistemskoj ateizaciji crnogorskih muškaraca i žena, pa sve do klijentelizma Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića. Nestabilnost i politički nemiri u Crnoj Gori sasvim su logična posljedica dešavanja iz prošlosti te izgovorenih riječi i urađenih djela u sadašnjosti.
Teško je svjedočiti kako jedan narod, koji od svih južnoslavenskih naroda ima najviše materijalnih spomenika koji dokazuju njihovu državotvornu svijest, te autentičnost njihove kulture, danas postaje meta za potkusurivanje velikosrpskih, ali i nekolicine velikoalbanskih nacionalista. Frustrira prepoznavanje da crnogorska intelektualna elita, kojoj se otvara javni prostor, nije osvijestila da je Berlinski zid pao, a možda i žali što je pao, što nema više SSSR-a, koji je oponent „mrskom kapitalizmu“ i „bezdušnom Zapadu“.
A sigurno ti korifeji crnogorskog suverenizma, poput Igora Stojanovića iz našeg SDP-a, žale što nema Golog otoka, na koji bi rado poslali „lizače kašika“, kako atribuiraju pravoslavne vjernike u javnom prostoru, što nema Brozove Jugoslavije, koja je popove bila gurnula u „mišije rupe“... Sasvim opravdan otpor zlodjelima Srpske pravoslavne crkve u javnom prostoru Crne Gore nerijetko se transponira u otpor religiji kao takvoj. Religiji, koja je glavni stub svakoj kulturi, pa i crnogorskoj, koja je danas dovedena na ivicu ponora. A ništa nije slučajno...
Crnogorska prošlost od 1918. do 2006, kada je ta država povratila neovisnost, uzrokom je percipiranju Crnogoraca kao Srba, a Crne Gore kao „obale srpskog mora“. Recimo, skoro do jučer, Bošnjacima su Crnogorci bili sinonim za Srbe. Tek poslije destabiliziranja Crne Gore, procesa koji je u toku, a počeo je poznatim litijama u organizaciji Crkve Srbije, kada su crnogorski suverenisti konzervativnog opredjeljenja spontano, a ne svjesno i organizirano s jasnim ciljem, javno promovirali stvarne simbole Crne Gore i crnogorstva (gaetuše – zelene zastave, krstaše bajrake, slike svetog Petra Cetinjskog i Krsta Zrnova Popovića, crnogorske nacionalne pjesme...), u našoj javnosti počela se prihvatiti povijesna činjenica da Crnogorci ne samo da nisu Srbi nego su od njih od 1918. godine trpjeli skoro pa ista zlostavljanja kao i Bošnjaci, i u biološkom i u kulturno-identitarnom smislu. Onome ko ovlaš prati dešavanja u Crnoj Gori Milo Đukanović i njegov DPS još važe kao jedini politički zaštitnici crnogorske suverenosti. A suština crnogorskog problema jeste u tome što to i jeste tako.
Posljedice srpske okupacije Crne Gore 1918. godine donekle su sanirane pobjedom Brozovih komunista u građanskom ratu na prostorima srušene Kraljevine Jugoslavije. (Za očuvanje Jugoslavije borili su se i četnici Draže Mihailovića, pa slobodno možemo reći da je narodnooslobodilačka borba protiv nacional-socijalizma i fašizma u Drugom svjetskom ratu bila i borba protiv onih (četnika) koji su također htjeli Jugoslaviju, ali ne i u formi u kojoj su je zamislili Brozovi komunisti.) Crnoj Gori komunisti su vratili državnost dajući joj pravo na status republike u socijalističkoj Jugoslaviji. Ali samo to. Dali su joj formu bez sadržaja. Upravo je to ključni uzrok jedinstvene pojave u političkoj povijesti da se za nacionalni identitet danas bore sljedbenici ideologije u kojoj kolektivni identitet ima sasvim sporednu ulogu.
Politički zastupnici neovisne i suverene Crne Gore, okrenute Zapadu, mijenjaju teze: naraciju o građanskoj i sekularnoj državi pretpostavljaju kolektivnom identitetu, kao da je građansku i sekularnu državu, kojom vladaju zakoni, a ne ljudi, moguće izgraditi ako njen stožerni narod nema stabilnim institucijama zaštićen kulturni/nacionalni identitet. Podsjetimo, Crnogorci nemaju dvije ključne institucije: političku partiju koja štiti njihove nacionalne interese i jaku vjersku zajednicu, a zašto? Odgovor je vrlo jednostavan.
Nasljednici Saveza komunista Crne Gore, nakon što su se emancipirali od krila koji je ostao odan režimu Slobodana Miloševića (poznati razlaz Mila Đukanovića i Momira Bulatovića iz 1997. godine) jesu promijenili vanjsko-političku orijentaciju, ali ne i duhovni i mentalni sklop, koji je ostao zarobljen u jugosocijalističkoj paradigmi. Zato i ne čudi što ćete čuti izjave poput: „Ne mogu oni (profesori s FCJK, prim. A. H. P.) biti nacionalisti jer su rođeni u Jugoslaviji“, koju je ne trepnuvši izgovorila Aleksandra Vuković, poslanica DPS-a u Skupštini Crne Gore. Ili Ranka Krivokapića, lidera crnogorskog SDP-a, koji je javno rekao da se bori za „neovisnu Crnu Goru zato što nema Jugoslavije“... Podizanje spomenika Josipu Brozu u režiji Ivana Vukovića, mogućeg nasljednika Mila Đukanovića i parole iz Drugog svjetskog rata koje prate suverenističke skupove, stvaraju dojam da se u Crnoj Gori vodi rat između partizana i četnika, a ne borba Crnogoraca protiv (veliko)srpske političke i kulturne agresije.
Trenutni status Crnogorske pravoslavne crkve ništa je drugo do posljedica diviniziranja ateističkog svjetonazora koji promovira veći dio elite crnogorskog suverenizma. Otpor monoteističkoj religiji, kao takvoj, građen sistemski u socijalističkoj Jugoslaviji u Crnoj Gori je nastavljen nakon njenog raspada. Time su otvorena vrata Srpskoj pravoslavnoj crkvi da bazične ljudske potrebe za duhovnošću Crnogorci zadovolje u njenim, a ne u svojim crkvama. Vješto je to iskoristila velikosrpska mašinerija. Otvarajući vrata (1920. godine otetih) crnogorskih bogomolja samim Crnogorcima, Amfilohije Radović im je sa svojom svešteničkom vojskom dao ono što im je bilo oduzeto u socijalizmu, pravoslavnu religiju, ali uz nju i ono što sami nisu tražili – srpstvo, u etničkom, ne religijskom smislu, kako je bilo označeno kod Njegoša.
Upravo je to odgovor na pitanje kako i zašto su Crnogorci, koji su se na popisu stanovništva iz 1991. godine, u više od 60 posto slučajeva izjasnili kao Crnogorci, dvanaest godina poslije pali na 43 posto, s izgledima da ih na sljedećem popisu bude još manje. DPS nije organizirao otpor supstancijalnom posrbljavanju Crnogoraca devedesetih godina, pa ni poslije. Taj neophodan proces počeo je isuviše kasno, tek 30. decembra 2019. godine, kada je usvojio u Skupštini Zakon o slobodi vjeroispovijesti, koji će nova parlamentarna većina (prosrpske partije potpomognute GPURA-om) povući, a kasnije potpisivanjem tzv. Temeljnog ugovora Vlada Dritana Abazovića predati Crkvi Srbije crnogorsko kulturno-religijsko nasljeđe.
Riječju, nezainteresirana za religiju, crnogorska politička elita prepustila je srpskim političkim partijama i Crkvi Srbije da u Crnoj Gori koristi najvažniji identitarni resurs – religiju, preciznije crnogorsko-pravoslavnu interpretaciju hrišćanstva, koja je suštinski drugačija od srpsko-pravoslavne, što široj javnosti nije poznato, ali boljim poznavaocima povijesti Crne Gore jeste. Crnogorska pravoslavna crkva, dakle, nije slaba zato što je Crkva Srbije jaka, nego zato što je politika crnogorskog suverenizma nezainteresirana za religiju. Zato i ne čudi što Crnogorci samo de jure imaju svoju Crkvu, Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je de facto nemoćna, osim za medijsku promociju ideja crnogorskog suverenizma i dokaza da još postoji nešto što je postojalo cijeli milenij, ali danas dovedeno do nestanka, a zove se crnogorska kultura.
Ali, ako s pravom socijalistima fakturiramo odgovornost za nemar spram bogatog kulturnog identiteta Crnogoraca, onda treba biti pošten i reći da je i među crnogorskim komunistima bilo svjesnih i racionalnih ljudi. Jedan od njih jeste pokojni Marko Orlandić, nekad član Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore. Prepoznajući sve nevolje koje je ideologija socijalizma donijela crnogorskom identitetu, u svojoj knjizi Vrtlozi iz 1997. godine piše: „Poziciji i aktivnosti Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori najneposrednije je doprinio Savez komunista Crne Gore. Svom ateizmu on je gotovo u čitavom periodu od 1945. godine podredio i sve duhovne, kulturne i istorijske tradicije pravoslavnih Crnogoraca. Nije našao za potrebno ni da pokrene inicijativu za anuliranje Ukaza Aleksandra Karađorđevića od 30. avgusta 1920. godine o ukidanju Crnogorske autokefalne crkve. To je možda jedini njegov ukaz koji je pod našom komunističkom vlašću ostao na snazi, na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. I zato svi, sa manjim ili većim razlikama, snosimo za to odgovornost. Cijena naše kratkovidosti morala se platiti.“
Marko Orlandić, njegove riječi, samo su jedan od dokaza da je kulturni identitet utkan u naše biće i da ga je, neovisno o našem ideološkom opredjeljenju, nemoguće uništiti. Isuviše je jak. Zato bi bilo nepošteno reći da su crnogorski suverenisti, što je samo (pogrešan) sinonim za crnogorske socijaliste (DPS, SDP, SD), manje Crnogorci od onih konzervativnih, Crnogoraca svjesnih važnosti identiteta. S druge strane, treba reći da ovo ili ono ideološko opredjeljenje ima manje ili više resursa za izgradnju političkog i institucionalnog poretka. Ne treba imati dileme da bi danas Crna Gora bila jedna od najstabilnijih država da je umjesto nasljednika socijalističke paradigme politički vode konzervativne partije, političke grupacije desnog centra, crnogorske nacionalne partije, koje bi prije ulaska u NATO-savez spremile teren za ispravljanje nepravde nanesene Crnogorcima ukidanjem autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.
Bošnjaci prolaze probleme koje već dvije godine muče Crnogorce, ali Bošnjaci će ih znatno lakše prevladati jer imaju stabilnu i jaku Islamsku zajednicu. Bošnjaci imaju svoje hodže, Crnogorci vrlo malo svojih sveštenika. (U tom svjetlu treba tumačiti i nedavne napade srpskohrvatsko-socijalističke osovine u Bosni i Hercegovini na uvaženog reisul-ulemu dr. Husein-efendiju Kavazovića zbog njegove sasvim racionalne izjave da ćemo se braniti i oružjem ako bude potrebno.)
Srbe se ne može abolirati za politički i psihološko-propagandni atak na crnogorski identitet i državu, ali i crnogorske građanske, lijeve partije snose veliku odgovornost za nestabilnost u kojoj se danas nalazi Crna Gora. Pogrešno vjerujući da kulturni identitet stožernog naroda nije važan za organiziranje države zapadnog tipa, a osokoljeni podrškom Zapada poslije referenduma za nezavisnost iz 2006. godine, DPS je srpsko-crnogorski problem, koji suštinski uznemiruje crnogorsko društvo u cijelosti, pokušao riješiti potpuno pogrešno – otvarajući vrata i DPS-a i državnih institucija Srbima, ne bi li im dao do znanja da ih Crna Gora neće ugroziti. Ovi su to vješto iskoristili i praktično kroz crnogorske institucije rušili crnogorski identitet.
Također, klijentelizam DPS-a, njihova osionost, nepotizam, korupcija, išli su naruku velikosrpskoj agendi koja je nezadovoljstvo prosječnih građana uspjela kanalisati kroz satelitske partije deklarativno građanskog, a suštinski srpskog političkog opredjeljenja (GP URA, Demokratska Crna Gora, Evropa sad), koje su uspjele zavesti Crnogorce da im daju glasove na izborima i tako pomognu stožernoj srpskoj stranci, bolje reći rusko-srpskom Demokratskom frontu Andrije Mandića, da učestvuje u formiranju vlasti i u kadroviranju u institucijama.
Zato i ne treba čuditi što je, primjera radi, rektor Univerziteta Crne Gore Vladimir Božović osoba koja je javno govorila kako treba jačati rusku mehku moć u Crnoj Gori. Pa i to što su danas kandidati za predsjednika Crne Gore Andrija Mandić, četnički vojvoda i jedan od organizatora pokušaja državnog udara u Crnoj Gori Jakov Milatović, koji je, govoreći o protestima na Belvederu 4. i 5. septembra 2021. godine, rekao da „nije šteta ako pogine deset Crnogoraca“.
Opet, iako su najodgovornije za trenutno stanje u Crnoj Gori, jedine adekvatno organizirane političke grupacije kapacitirane da pruže politički i institucionalni otpor velikosrpskoj hegemoniji jesu partije ljevice, DPS, SDP i SD (uz Bošnjačku stranku i neke albanske partije). Zato iz bosanskohercegovačke perspektive treba priželjkivati pobjedu Mila Đukanovića na predstojećim izborima. Njegovom pobjedom neće se riješiti crnogorsko pitanje, ali će se makar dokazati Srbima da je otpor njihovim planovima dovoljno jak i da neće lahko pokoriti Crnogorce i Crnu Goru, jer je Srbima Milo Đukanović problem zbog onoga dobroga što je uradio, a ne onoga lošeg u njegovoj i politici DPS-a.
Što god da se desi u Crnoj Gori 19. marta ove godine, pobijedio Milo Đukanović ili četnički vojvoda Andrija Mandić, ili, čak, Jakov Milatović, život će ići dalje. Crnogorci i ostali građani koji njihovu državu ćute i svojim domom, posebice Bošnjaci i Albanci, žele li otkloniti opasnost za svoje kolektivne i individualne identitete, ma ko pobijedio na izborima, morat će tražiti načine da nađu svoje mjesto pod suncem. To je tako. Sve što nam se dešava ili je posljedica naših odluka iz prošlosti ili Božije iskušenje. I s jednim i s drugim racionalna osoba će se pomiriti i tražiti način da u novim okolnostima iznađe nova rješenja. Biblijskim jezikom rečeno, „novo vino u nove mješine“. Crnogorci, žele li sačuvati identitet i svoju državu, moraju ih naći poslije izbora, ma ko na njima pobijedio.
