Kada su konačno 1990-ih, nakon toliko godina čvrste izolacije, stranci počeli ulaziti u Albaniju, njihovom čuđenju nije bilo kraja. Našli su se u siromašnoj zemlji uplašenih ljudi, u krajoliku prošaranom golemim betonskim gljivama koje vire iz nabora zemlje, na plažama, pa čak i iznad grobalja. Bila je to impresivna mreža bunkera koju je podigao zagonetni i paranoični Enver Hoxha.

Više od pola miliona tih odbrambenih konstrukcija od betona i čelika bili su rezultat opsesije, straha od invazije koji je obilježio život najgrotesknijeg, usamljenog i najokrutnijeg komunističkog predsjednika hladnoratovskog vremena. Albanijom je vladao diktator marksističke ideologije koji se bez zadrške rješavao svakoga ko bi mu zasmetao. Tokom dugih četrdeset godina vlasti nad nešto više od tri miliona Albanaca, Hoxha je ostao vjeran najstrožim načelima komunističke ortodoksije.

Nije imao saveznika niti je priznavao saborce: raskinuo je sa svim svojim uzorima, od jugoslovenskog diktatora Tita do kineskog Mao Zedonga, uključujući i Nikitu Hruščova, kojeg je duboko mrzio i koji mu je tu mržnju prezirno uzvraćao nazivajući ga "psetom skitnicom". Hoxha je bio tvrdoglav u održavanju netaknutom partijske discipline, kako u idejama tako i u praksi, uvijek s patološkim strahom da će njegova zemlja biti predmetom okupacije, napada iz inozemstva ili pokušaja atentata.

Za razliku od drugih diktatora, ekstremno desnih ili ekstremno lijevih, Hoxha na prvi pogled nije nudio nikakve ekstravagantne karakteristike. Bio je obrazovan, pisao je dobro i mnogo, njegove brojne knjige su prevedene i štampane na nekoliko jezika i vladao je sigurno, bez razmetanja. Policija je razriješila najmanje dvije zavjere za njegovo ubstvo, što je pojačalo njegov strah.

Rođen je 1908. godine u gradiću Gjirokastra, tada još u sastavu Osmanskog Carstva, gdje mu je otac bio trgovac tkaninom. Nije pripadao bogatoj porodici, ali je za to vrijeme bio imućan i dobrostojeći. Enver je bio dobar učenik. Dobio je malu stipendiju koja mu je omogućila da ode na studij u Francusku, prvo na Univerzitet u Montpellieru, gdje je jedno vrijeme studirao prirodne nauke a zatim u Pariz, gdje je započeo studirati filozofiju i gdje je odmah stupio u kontakt s marksističkim organizacijama.

Godine 1936. pridružio se Francuskoj komunističkoj partiji i počeo sudjelovati u njezinim revolucionarnim inicijativama. Bile su to godine velikih političkih napetosti. Neki historičari kažu da je tih mjeseci bio dio Internacionalnih brigada u Španskom građanskom ratu, ali nema preciznih podataka koji bi to potvrdili.

Vrativši se u Albaniju, neko je vrijeme radio kao učitelj, a 1941. osnovao je Laburističku stranku (PPSH). Činio je to u zemlji u kojoj je marksizam bio neorganiziran i ubrzo se, s obzirom na njegov teret, otvorila niša na političkoj sceni. Uskoro je poveo revolucionarnu vojsku koja se borila protiv Talijana tokom okupacije Albanije i uz balkanske partizane koji su porazili Nijemce u susjednoj Jugoslaviji. Više se nije želio odreći vodstva i moći.

Godine 1944. ukinuo je monarhiju kralja Zoga I. koji je morao otići u egzil u Francusku, proglasio Narodnu Republiku i postao i premijer i predsjednik te zadržao kontrolu nad svim institucijama PPSH. Bila je to jedina stranka jer su sve ostale su bile zabranjene i progonjene. Kao i većina njegovih sunarodnjaka, Enver Hoxha bio je muslimanskog porijekla, ali jedna od njegovih prvih mjera bila je zabrana vjerskih običaja.

Kad bi katolika vidi neki doušnik Sigurimija, političke policije da se križa dok prolazi pokraj crkve, bio je zatvoren i mučen. Halal hrana, brade i simbole bilo kojeg vjerovanja bili su zabranjeni. Srušeno je na hiljade hramova, džamija, sinagoga, crkava (katoličkih i pravoslavnih) i samostana. I u javnom životu i u nastavi država je promicala ateizam. Ustav, stvoren po mjeri onoga što bi se moglo nazvati "hoxhizam", to je predvidio u jednom od svojih aneska u kojem je stajalo: "Država ne priznaje nijednu religiju i biće odgovorna za promociju ateizma." Nije to, naravno, bilo jedino zadiranje u privatnost ljudi.

Također je sistem kontrolirao brakove. "Brak i porodica biće pod brigom i zaštitom države." Da bi to učinio, počeo je prisiljavajući porodice da žive u kući koja im je dodijeljena, u boljim ili lošijim uslovima, ovisno o njihovom političkom ponašanju. Nametanje marksističkih načela bilo je već u osnovnoj školi. “Država će provoditi široku kulturno-ideološku djelatnost za komunistički odgoj.” Hoxha je pokazivao stalnu budnost protiv svakog devijacionizma, pribjegavajući svim metodama da ga spriječi i kazni. Tvrdio je: “Morate pogoditi svoje neprijatelje, ne samo riječima; također, ako treba, i metkom u glavu”. I to su i činili. Bilo je mnogo Albanaca koji su tokom četiri desetljeća životom ili slobodom plaćali bilo kakav nesklad, sumnju ili pritužbu da su odstupili od službene doktrine.

U ranim danima Hoxhina se politika temeljila na dva modela: modelu predsjednika Tita u Jugoslaviji i, iznad svega, modelu Staljina u Sovjetskom Savezu. Albanac je 1946. u zemlju uveo plansku i centraliziranu staljinističku ekonomiju, sa samodostatnošću koja će karakterizirati njegov režim kao cilj. Što se Tita tiče, sve se počelo mijenjati 1948. godine, kada je u jugoslovenski vođa u Informbirou osuđen za izdaju i nakon toga raskinuo veze sa Sovjetskim Savezom.

Hoxha je potvrdio svoju odanost marksističko-lenjinističkoj ortodoksiji oštrim političkim i diplomatskim odnosima sa susjednom Jugoslavijom. Dotadašnje komunističko bratstvo s Titom pretvorilo se u pravo neprijateljstvo. Hoxha je uvijek dijelio zajednički cilj sa Staljinom, kojem je bio apsolutno vjeran do smrti i kojeg je štovao i oponašao u njegovoj okrutnosti do kraja. Po njemu, bio je nepogrešivi komunist, besprijekorni vladar, savršeni marksist-lenjinist.

Za Moskvu je Hoxha bio primjer izvan SSSR-a, nositelj esencije protiv devijacionista poput Tita ili drugih vođa koji su se počeli pojavljivati ​​s idejama poput onih koje su kasnije dovele do evrokomunizma. Jugoslovenski predsjednik je za službenu propagandu i medije bio infiltrator kapitalizma, najgori revizionist.

Kad je Staljin umro, Nikita Hruščov iskoristio je XX. kongres KPSS-a 1956. da iznese prve kritike i optužbe protiv represivnog režima svog prethodnika. I Hoxha je postao glavni i gotovo jedini branitelj sjećanja na Staljina. Od tog trenutka postao je stalni disident sovjetske politike.

Njegovo strpljenje iscrpljeno je pregovorima između Hruščova i Kennedyja o okončanju kubanske raketne krize, a 1966. napustio je Varšavski pakt, raskinuvši sa Sovjetskim Savezom i njegovim satelitskim zemljama. Za odmazdu se okrenuo Kini, koja je također bila u sukobu sa Moskvom. Hoxha je posjetio Peking i susreo se s Maom, koji je njegovu ponudu bratskog prijateljstva dočekao raširenih ruku.

Idila s Kinom također je bila kratkog vijeka. Posjeta Richarda Nixona Pekingu 1972. i otopljavanje koje će dovesti do uspostave odnosa između Kine i Sjedinjenih Država jednako je razljutilo Hoxhu. Optužio je Maoa da nije komunista i prekinuo veze s Komunističkom partijom Kine. Skidanjem posljednje veze koju je održavao s ostalim komunističkim zemljama, njegov režim, kojeg je smatrao jedinim autentično marksističko-lenjinističkim, pao je u najapsolutniju izolaciju.

Sa njim na čelu Albanija je ušla u fazu potpune autarhije, neobuzdanog osiromašenja i vladavine istinske paranoje, s jednim jedinim ciljem: pripremiti samoodbranu. Uz izgradnju bunkera na svaka četiri stanovnika i svakih šest kvadratnih kilometara, utvrđene su granice i postavljene barikade na mnogim dijelovima teritorije. S druge strane, kako bi se izbjegli da pomažu potencijalnim osvajačima, nkisu građene nove ceste niti su na drugima izvedeni ikakvi radovi na popravci.

Hoxha se bojao jugoslovenske okupacije, sovjetske invazije slične onoj na Čehoslovačku 1968. godine, napada NATO-a i, naravno, unutarnje zavjere, čija ga je mogućnost držala paranoičnim tokom njegovog dugog mandata. Međutim, njegova nastojanja da Albaniju održi izoliranom od ostatka svijeta nisu ga spriječila da se pokuša miješati u unutarnje stvari drugih zemalja.

Podržavao je borce protiv Francovog režima u Španiji sredstvima i azilom. Jugoslovensku federaciju je pokušavao destabilizirati poticanjem Kosovara da postanu nezavisni o Srbiji. Njegova glavna tvrdnja bila je da Albaniju učini središtem svjetske komunističke države. Mnogi kritičari, uključujući marksističke vođe i mislioce, vidjeli su njegovu politiku kao slabljenje komunističkog pokreta.

Svi ti usponi i padovi u međunarodnim odnosima doveli su do čistki unutar stranke i vlade. Slučajevi koji nisu riješeni pogubljenjima zbog izdaje ili neslaganja bili su zapečaćeni zatvorskim kaznama i životima osuđenim na oskudicu: ni osramoćeni ni njihovi rođaci neće dobiti posao u sistemu koji se hvalio da je egalitaran, unatoč činjenici da klase nikada nisu nestale.

Hoxha i njegovi ljudi od povjerenja boravili su u Blloku, centralnom dijelu Tirane zatvorenom za saobraćaj i uz jake sigurnosne mjere. Živio je sa svojom suprugom Nexhmije i djecom Ilirom i Pranverom u dvokatnoj vili s vrtom poznatoj kao “Kuća od lišća”. Danas se u njoj nalazi muzej o aktivnosti Sigurimija. I to u naselju čija opuštena atmosfera najbolje odražava promjenu koja je nastala nakon nestanka diktature.

Na fotografijama Hoxha izgleda uvijek nasmijan, iako su ga se i u porodici bojali. Među rođacima kojih se riješio izdvaja se ime njegovog šure Bahrija Omarija, bivšeg ministra vanjskih poslova, osuđenog na smrt. Legenda u Tirani kaže da je Hoxhu ponekad u javnosti zamjenjivao dvojnik, u slučaju da dođe do napada.

Ne postoje precizni podaci o broju žrtava koje je režim ostavio za sobom. Prema nekim procjenama broj službenih pogubljenja iznosi 5.000, ne uključujući izazvana ili inducirana samoubista, uz 12.000 zatvorenih i oko 21.000 deportiranih u radne logore. Politička policija bila je neumoljiva, a mreža saradnika i doušnika koju su imali bila je razvučena po cijeloj zemlji.

Među višestrukim izvršenim smaknućima, posebno značenje poprimilo je ono Koçija Xoxea, revolucionarnog vođe, saradnika i bliskog Hoxhinog prijatelja od najranijih vremena. Bio je jedna od najistaknutijih osoba diktature, sve dok nije pao u nemilost. Xoxe je smaknut pod optužbom da je branio balkansko jedinstvo i odmah ubijen. Još jedan značajan slučaj bio je slučaj Beqira Ballukua, još jednog osnivača stranke, člana Politbiroa i ministra obrane. Pogubljen je 1974. pod optužbom da je bio agent u Kini.

Mehmet Shehu, bivši član brigade i rani komunista, bivši šef Sigurimija i jedno vrijeme predsjednik Vijeća ministara, očišćen je 1981. Nakon optužbi da je špijunirao za KGB, Jugoslaviju i Kinu u isto vrijeme, ubijen je u atentatu u njegovom domu. Popis značajnih imena žrtava samog režima je beskrajan.

Neki su imali više sreće i poslani su u radne logore ili logore za preodgoj kao narodni neprijatelji: Sejfulla Malëshova, ministar kulture i propagande, očišćen 1946.; Abedin Shehu, ministar industrije, 1950.; Niazi Islami, zamjenik ministra komunikacija, iste godine; Tuk Jakova, potpredsjednik vlade...

U prvim danima režima progonjeni su bili saradnici talijanskog fašizma i monarhisti koji nisu uspjeli pobjeći, ali se ubrzo proširilo i na sve one koji nisu pokazivali poseban komunistički entuzijazam. Nikada u moderno doba neka zemlja nije pretrpjela tako drastičnu izolaciju.

Odsutnost međunarodnih odnosa – u praksi su se održavali odnosi samo s nekom afričkom državom – zajedno s stalnim strahom od invazije ili da će ljudi biti kontaminirani stranim modernističkim strujama, naveli su Envera Hoxhu da također zatvori granice za bilo kakav strani kulturni uticaj i ekonomsku razmjenu. Generalni direktor televizije, čovjek osvjedočene sistemske privrženosti, smijenjen je iznenada kada se, promašajem, na ekranu pojavila avangardna muzička izvedba.

Sva imovina je nacionalizirana. Nemogućnost uvoza strojeva i rezervnih dijelova oslabila je industriju. Vlada je pasivno pomagala autarhiju najsiromašnije zemlje u Evropi, koja se mogla održati samo uz širenje primitivne poljoprivrede i ograničeni stočni fond koji je zemlja dopuštala.

Unatoč kilometrima obale i plaža, ni turizam ni ribarstvo nisu se razvili, zbog Hoxhinog straha da će Mediteran ljudima otvoriti nove horizonte. Siromaštvo, koje je oduvijek mučilo Albaniju, raslo je iz minute u minutu. Samo je obrazovanje tokom svih tih željeznih godina održalo prihvatljiv nivo.

U međuvremenu, opsjednutost odbranom teritorija natjerala je sve Albance i Albanke mlađe od sedamdeset godina da pohađaju kurseve za rukovanje ručno izrađenim ili sve zastarjelijim oružjem. U zemlji od 28.700 kvadratnih kilometara i sa nešto više od tri miliona stanovnika Oružane snage imale su više od 100.000 vojnika i 700.000 rezervista.

Obolio od dijabetesa, ali još uvijek čvrst u svojim načelima, Hoxha je 1981. prenio vodstvo vlade na svog intimusa Ramiza Aliju, ali je iz Generalnog sekretarijata partije nastavio kontrolirati politički život do najsitnijih detalja. Umro je od cerebralne ishemije 11. aprila 1985. godine.

Pokopan je uz sve počasti a njegovo je tijelo 1992. godine, prebačeno u diskretni panteon u Sharri. Ubrzo nakon njegove smrti, Alijina vlada, koja je obećala da će biti vjerna hoxhističkom naslijeđu, promovirala je podizanje ogromne piramide u središtu Tirane koja bi ovjekovječila sjećanje na diktatora. Izgradnjom, u koju je uloženo tadašnjih tri miliona dolara,m rukovodila je Hoxhina kći Pranvera, arhitektica.

Alija je vukao komunistički režim još nekoliko godina suočen s čestim i ozbiljnim demonstracijama. Naslijeđena staljinistička ortodoksija ubrzo je ustupila mjesto, najprije privatnoj ekonomiji, a zatim demokratiji. Godine 1991., kada su Albanci ponovno stekli slobodu, na ulicama je izbila na vidjelo do tada prigušena mržnja prema Hoxhi. Prvo što su učinili bilo je srušiti njegov kip na Skenderbegovom trgu. Alija je pobijedio na prvim slobodnim izborima, ali ga je reakcija javnosti natjerala da podnese ostavku nekoliko mjeseci kasnije.

Faraonska i neukusna piramida u Tirani nije dočekala da u njoj b ude smješten diktatorov muzej. Demokratske vlade koje su se redale jedna za drugom nisu znale šta bi sa njom. Napuštena, oronula i bez sredstava za održavanje, najbolji je odraz zaborava tog režima i surove neimaštine koju je ostavio u nasljeđe svom narodu.