I desetak dana nakon nemilog događaja u Crnoj Gori koji se zbio s istaknutim bosanskohercegovačkim novinarom i autorom Sanadinom Voloderom još uvijek prebiram po glavi što se to dešava s mojom zemljom?
Đe nestade ona mitska (izgleda da je zato samo i mitska) navika da gosta bolje dočekuješ od rođaka? Još uvijek razmišljam jesmo li San Salvador ili predvodnik "evropskih integracija"? Kakav je to kandidat za EU u kome lica od ranije poznata policiji, znači s dosijeom, komotno otimaju novinara, maltretiraju i ugrožavaju njegov život pritom mu uništavajući pokretnu imovinu.
Zgrožen sam, tim prije što sam upravo istu noć kad je Sanadin Voloder postao žrtva napada i maltretiranja, samo nekoliko sati ranije, imao čast da zajedno s mojim sugrađaninom Božidarom Proročićem, promovišem Voloderovu knjigu "Priče iz Hercegovine", biser savremenog bosanskohercegovačkog izdavaštva i novinarske hronike. Zato mu se u ime cijele normalne Crne Gore izvinjavam, što kažu stari - stidim se tuđe sramote.
No, kakva je Crna Gora danas pokazuje najnoviji primjer s Andrejem Nikolaidisom. Ovđe se izgleda ne pale samo automobili novinarima, ovđe se pale i lutke s likom najboljih pisaca, i to sve pod krinkom vladajućih struktura. Ne viđeh nijednoga predstavnika crnogorskih vlasti, a pogotovo ne četničkih prvaka koji iste kontrolišu, da su ijednom pomenuli slučaj Volodera, a kamoli Nikolaidisa. No, takvi njih ne trebaju braniti, protiv takvih se njih dvojica i bore.
Zato će od mene i mojih kolega s Fakulteta za crnogorski jezik i književnost uvijek imati podršku!
