Događaj u čijem su centru zbog veličanja presuđenog za genocid i ratne zločine Ratka Mladića bile dvije studentice (srpske nacionalnosti, Slađana Todić i Valentina Vujičić) Fakulteta kriminalistike, kriminologije i sigurnosnih studija Univerziteta u Sarajevu nije incident. Riječ je o događaju koji je još jedna u nizu potvrda da su bošnjačka i srpska kultura potpuno suprotne i da se bez dijaloga (uključujući i politički), za koji je preduslov ulazak srpske kulture u proces katarze, ili oružanog konflikta, u kojem će jedna strana izaći kao potpuni pobjednik, a druga kao gubitnik, nestabilnost i stres u kojem živimo preko tri decenije neće riješiti. S tim u vezi, nalazimo zanimljivim tekst Dejana Ilića “Nekome stipendija, nekome ni šator” na srbijanskom portalu Peščanik, a na koji se treba posebno osvrnuti.

Veličanje i slavljenje zločinaca nikada se ne bi trebalo opravda(va)ti, ali je potrebno razumjeti sociopsihološki i kulturni kontekst u kojem se oni javljaju. Che Guevara se, recimo, nekažnjivo slavi na internacionalnom nivou. Ovaj doktor, aristokratskog porijekla iz Argentine, stavio se u službu kubanskih revolucionara zbog iskrenog uvjerenja i vjerovanja da je moguće izgraditi svijet u kojem će “svako dobijati prema potrebama, a davati spram mogućnosti”. Bio je srčani borac za slobodu južnoameričkih naroda. Nemoguće je dovesti u pitanje njegovu iskrenost i pravednost, ali samo u slučaju njegove percepcije svijeta, u kojem svako “ko drukčije kaže kleveće i laže” pa je, shodno tome, njegova fizička eliminacija ne samo neupitna, što je Che i radio. I Che Guevara, kao i Josif Visarionovič Staljin, kao i svi politički lideri, uključujući i Josipa Broza, koji su vjerovali u mogućnost običnih ljudi da stvore raj na zemlji, vodili su se stavom – “Nema čovjeka, nema problema.”

U percepciji svih totalitarnih režima, a ponajviše u nacionalsocijalističkim i komunističkim, fizička likvidacija političkog oponenta i neistomišljenika sasvim je moralan akt jer se izvršava u ime višeg cilja. No, bez obzira na činjenicu da je bio zločinac i masovni ubica, dakle nemoralan iz perspektive pobornika slobode, Che je i dan-danas ikona mnoštva u čije dobre namjere i želje za slobodom i pravdom, na pojedinačnom nivou, nerijetko ne treba sumnjati.

Ali ne uzeti u obzir da je dobra namjera koju imamo dobra samo u našoj percepciji svijeta, te isključiti mogućnost da istovjetna dobrota može postojati i kod Drugog, koji percipira svijet na potpuno različit način od nas, više je nego opasno. Da bi se premostio taj jaz između različitih percepcija svijeta, različitih vrijednosnih sistema, Uzvišeni je dao moć govora i pozvao na učenje, razmišljanje, razgovaranje. Dao nam je mogućnost dijaloga. Razmjene informacija i osjećanja, zarad postizanja ciljeva koji odgovaraju i jednima i drugima.

Za dijalog, kako na individualnom, tako i na kolektivnom nivou, potrebna je dobra volja obiju strana koja podrazumijeva poštovanje Drugog bez obzira na to što on ima potpuno suprotno mišljenje. Poštovanje Drugačijosti nemoguće je bez razumijevanja konteksta i okolnosti u kojima se formira mišljenje i osjećanje Drugog, te uvrštavanja tog razumijevanja u mehanizam prema kojem formiramo naš odnos prema njemu.

Na primjeru Che Guevare, u dijalog s njegovim obožavateljima, pobornici liberalno-demokratskog poretka morali bi uzeti u obzir kulturni i politički kontekst (sloboda govora brutalno zloupotrijebljena od ideologa i mislilaca nove ljevice) u kojem je ubica uopće mogao postati simbol pravde. S druge strane, pristalice totalitarizma, komunizma, morali bi uzeti u obzir činjenicu da je Che bio ubica i, ako ne odustati od vlastite ideologije, a ono makar prestati nositi majice s njegovim likom.

Ako isti model primijenimo na odnos bivših sarajevskih studentica prema presuđenom za ratne zločine Ratku Mladiću, naći ćemo da bismo, zarad poštivanje principa dijaloga, morali razumjeti kontekst u kojem su odgojene, a rečenicu “E, neka smo vas pobili” shvatiti kao nepromišljeni iskaz osobe koja reagira u afektu. No, o kakvom kontekstu govorimo; da li je riječ o nepromišljenosti i afektu...

U tekstu o ovom događaju, “Nekome stipendija, nekome ni šator” autor (Dejan Ilić) precizno primjećuje apsurde srpskog društva. Oštro kritizira odluku vlasti u Srbiji da studenticama obezbijede stipendiju i smještaj za nastavak školovanja u Beogradu, a kao primjer sve nesuvislosti srpske politike navodi studenta iz Niša koji je u Beogradu odlučio štrajkovati glađu dok se ne ispune zahtjevi demonstranata protiv nasilja u Srbiji. Doslovno, student koji se bori protiv nasilja nema podršku ni od koga, čak ni od opozicije, a promotorice zločina i nasilja, studentice, dobijaju institucija sistema države. Ovaj primjer dovoljno govori u kakvom moralnom posrnuću žive Srbi, neovisno o odnosima s drugim nacijama.

Dejan Ilić slučaju studentica prilazi na ispravan način, pokušava prepoznati kontekst u kojem su odgojene: Kurikulume kod nas prave službe. Jeste, jedna od njih je i Bezbjednosno informativna agencija (BIA). Ovdje su škole kasarne, a iz njih treba da izađu ubice za srpsku stvar. Kao Ratko Mladić, da. Međutim, zanemaruje dijahroniju – “BIA-e” prave kurikulume za srpske škole još od ubistva kralja Aleksandra Obrenovića, od “Crne ruke”, preko UDBA-e do BIA-e. Pa nam se samo od sebe nameće pitanje: Da li “bezbjedonosno-informativne agencije” prave “kurikulume za školu” ili su “bezbjedonosno-informativne agencije” rezultat dubljih procesa unutar srpske kulture, koje kontroliraju Srpska pravoslavna crkva i Srpska akademija nauka i umjetnosti?

I kad kažemo “kultura”, pod tim pojmom podrazumijevamo njenu, u ovosvjetskim razmjerama, povijesno dokazivu omnipotentnost. Pod pojmom “kultura” razumijevamo sistem za čiju izgradnju su najzaslužnije interpretativna religija, usmena predaja, pisana književnost i jezik, a zatim historija, teritorij (klimatsko i geografsko okruženje), te dominantni, ali i njima opozitni ideološki i politički narativi koji iz dubine upravljaju vidljivim procesima jednog naroda. Kompleksne su, teško prepoznatljive i, nažalost, kada se otkriju, podložne zloupotrebi te dubine, ali to nas ne abolira od obaveze da je osvještavamo i prepoznajemo – razumijemo je, pa ako treba i promijenimo. Kultura jeste čvrst sistem, ali ne i nepromjenjiv. Kao i pojedinac, tako i kolektiv, ima mogućnost promjene. Na taj način mogli bismo razumjeti Riječi Gospodara svjetova da On neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni samoga sebe. I pojedincu i kolektivu je data mogućnost – promjene.

Kultura jednog naroda, taj nevidljivi dublji sistem, spram vidljivih institucija sistema koji je predstavljaju ima isti odnos koji prema standardnom jeziku ima narodni govor. Standardni jezik gradi se na najmanjem zajedničkom sadržiocu narodnih govora (dijalekata) i ulazi u zvaničnu upotrebu kod svih govornika jednog jezika. Pa, iako je narodni govor majka standardnom jeziku, to ne znači da se pod njegovim utjecajem, jer je ovaj obavezan u javnoj komunikaciji (mediji, obrazovne institucije, službena korespondencija...), s vremenom neće mijenjati, pa se javiti potreba za novim standardom. To znači da niti narodni niti standardni jezik nisu vječni i nepromjenjivi, nego da su u stalnoj mijeni. Isto bismo mogli reći i za kulturu jednoga naroda i njene institucije.

Da je kulturu jednoga naroda mnogo teže mijenjati nego institucije sistema dokazuje i tekst Dejana Ilića. Ukratko, čak i u narativima dobronamjernog dijela srpske javnosti, koji nema problem s uvažavanjem činjenica i oštro kritizira autoritarnost srpskog režima te njegovih ključnih institucija, razvidan je uzrok svih problema zbog kojih je danas nemoguć konstruktivan dijalog bošnjačke i srpske kulture. Radi se o potpunom ignoriranju kulture kao omnipotentne sile koja pokreće vidljive procese institucija, odnosno potrebi da se umjesto introspekcije (“ulazak u dubine”), koja je conditio sine qua non nužne i istinske promjene, misaoni i emocionalni procesi usmjere vani (ka institucijama) i vjeri da će promjenom institucija (“dolaskom pravih ljudi na vlast”), promjenom vanjštine, svijet postati bolji.

Naravno, kako smo rekli, i standardni jezik/institucije utječe na narodni govor/kulturu, i institucionalne promjene jesu važne, ali mnogo je teže profesoru bosanskoga jezika u svakodnevnom govoru izgovarati “rekao”, nego kada je u učionici, kad mora izgovarati glagol “reći” u obliku perfekta propisanim pravopisom bosanskoga jezika. U svakodnevnoj komunikaciji, profesor će prije izgovarati “rek’o” nego “rekao”, jer je narodni govor, budući nekontroliran, spontan, time i bliži realnosti, odnosno stabilniji i teže promjenjiv (ne i apsolutno nepromjenjiv!) od standardnog jezika. Tako i univerzitetski profesor, političar, diplomata, novinar... Ma koliko, primjera radi, bio odan principima liberalne demokratije, protiv šovinizma, prije za razgovor nego za oružani sukob, kultura kojoj pripada može usloviti njegove postupke, njegov govor na način potpuno suprotan svjesnim opredjeljenjem za ovaj ili onaj svjetopogled.

Srpska kultura još nije sposobna da Bošnjake percipira kao ravnopravan kulturni i politički subjekt. Zato njeni pripadnici (manjinski), budući ideološki opredijeljeni za prihvatanje Drugih (Bošnjaka) kao ravnopravnih subjekata, teško prihvataju mogućnost da u nekim slučajevima stvari mogu biti crno-bijele (kakav je slučaj sa studenticama), pa ako Drugog ne mogu eksplicitno optužiti za nevolju, onda će makar dio odgovornosti prenijeti i na njega, iako osnova za to nema. Tako Dejan Ilić, iako u tekstu negativnu kritiku usmjerava ka srpskim institucijama, sasvim pogrešno odgovornost nastoji makar dijelom prebaciti i “s ove strane Drine”:

Da je bilo pameti, neko bi odmah u Sarajevu sjeo da razgovara s tim djevojkama. Mogao je da ih pita zašto su napisale to o Mladiću; na šta su mislile dok su to pisale; da li je i inače u redu ubijati nevine ljude, rušiti im kuće i tjerati ih iz njih, ili se njima dopada samo kada Srbi ubijaju i protjeruju Bošnjake i ruše im kuće. Možda sam naivan, ali vjerujem da je te dvije duše bilo (a možda je i još) moguće spasiti.

Nećemo reći da je Ilić naivan, jer vjera u promjene nije znak naivnosti, nego dobre volje, dobre namjere... Koja je nerijetko “put za ovosvjetski pakao”. Bez obzira na što u dobroj volji možemo potpisati citirano stajalište autora, odbijamo to uraditi zbog konteksta u kojem je izrečen:

S obje strane Drine incident je iskorišten da se mladi ljudi ponovo postroje, da zategnu i dotjeraju uniforme. Valjda će neko u Sarajevu makar naknadno razmisliti o svemu, izvući pouku i sljedeći put, a neminovno je da se desi ponovo, postupiti makar sporije, ako ne i sasvim drugačije.

Kako vidimo, i za Ilića je borba naroda za pravo, čast i slobodu “zatezanje uniformi”, a u bošnjačkom slučaju nije. Svejedno, politički nekorektno i blago ironično pitanje koje bismo postavili Dejanu Iliću jeste sljedeće: “Zar stvarno mislite da se Bošnjaci ne bi trebali prebrojavati, postrojavati, zatezati i dotjerivati uniforme?”

Da li je moralno poslije Genocida, skoro trodecenijskog negiranja Genocida, u posljednjih nekoliko godina i otvorenog slavljenja presuđenih za Genocid i ratne zločine, kako od tzv. običnih građana, tako i od zvaničnih predstavnika Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umjetnosti, većine srpskih medija, dobrog dijela srpskih političara, svih tih vidljivih označitelja nevidljive srpske kulture... Poslije eksplicitnih uvreda, kršenja bazičnih moralnih načela, poslije neumornog pokušavanja da se izvrne stvarnost, zločinac pretvori u heroja, a žrtva u zločinca koja je pravedno kažnjena... Da li je moralno sve to staviti ad acta te, zbog minornog broja Srba koji u javnosti promiču politički korektne, ali dubinski novoljevičarskom ideologemom i briselskim novogovorom opterećene stavove, očekivati od Bošnjaka da, kad se pojavi neka nova Slađana i Valentina, “postupi drugačije”? Ne bismo rekli.

Ohrabruje reakcija javnosti na slučaj bivših sarajevskih studentica. Dobro je što ih nema više u Bosni i Hercegovini, njihovo prirodno okruženje jeste upravo današnja Srbija. Nije čak ni Republika srpska, jer je Bosna i Hercegovina i s ovakvim manjim bh. entitetom moralno zdravija od Srbije. Njihovo “E, nek smo vas pobili” novu moralnu ništavnost dobilo je bijegom iz vlastite države u tuđu i niti jednim znakom koji bi nagovještavao eventualno pokajanje, izvinjenje. Naprotiv! One su ponosne što im je arhetip komuniste, bolje reći srpskog nacionalsocijaliste, Aleksandar Vulin, omogućio nastavak studija u Srbiji.

Postoje crvene linije preko kojih je nemoguće uživati blagodati mira, ljepotu dijaloga, izazovima u traženju rješenja za probleme, a neophodno biti spreman na, čerčilovski rečeno, “krv, znoj i suze”. Bojimo se da smo ih odavno prešli, ne zato što smo htjeli, jer nismo mazohisti, nego zato što srpska kultura ne šalje signale da je spremna na bolan proces introspekcije. Dugoročni mir na Zapadnom Balkanu moguć je samo u dva slučaja. Prvi je potpuni vojni poraz Srbije i “srpskih politika” u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, pa i Kosovu. Drugi je katarza srpskog naroda. Zato se možemo pridružiti prijedlogu jednog hirurga iz Tuzle koji je došao na ideju da možda ne bilo loše da, zvanično, na nivou Islamske zajednice, uputimo dovu Uzvišenom Stvoritelju, da pomogne i uputi srpski narod. Jer, ne bismo “krv, znoj i suze”, radije bismo se umarali tražeći rješenja mirnim putem. Ali ne po svaku cijenu.