“Takmičenje se zove Srebrna lisica, a ne Srebrena malina; da ne bude zabune, molim vas… rado bismo mi primili donaciju i od Srebrene maline… Ah, ti Izetbegovići… a Malina, nisu nam ni ponudili… kažu, jedna mala familija… jedna, al’ aha... jedna od njih pet je danas tu… hej, jedna od tih pet porodica! Šta bismo tek da ih je više?”

Nije to bio najnoviji video snimak infantilnog jutjubera Omće. Tako je organizator skijaškog natjecanja na Bjelašnici, pompezno nazvanog Srebrna lisica, izvjesni Malik Hadžimešić, pred desetinama posjetitelja “u mikrofon” prozvao dijete Selme Akšamije-Gičević.

Nimalo duhovito i nimalo mangupski, što je valjda Hadžimešić pokušao biti. Djetetu koje je došlo skijati na Bjelašnicu, natjecati se s drugovima i pokazati šta zna na skijama Hadžimešić je stavio metu na leđa a njegove roditelje doveo u iznimno neugodnu situaciju.

Zašto je to uradio, to valjda samo Hadžimešić zna. Njemu je valjda jedinom jasno kakve veze maksum na skijama ima sa Srebrenom malinom? Da li je, po Hadžimešiću, grijeh što je to dijete praunuče rahmetli Alije Izetbegovića, pa ga zbog toga treba prozivati? I otkud uopće nekome pravo da bilo čije dijete, ma kako se zvalo, proziva samo zbog prezimena? Bilo ono praunuče Alije Izetbegovića ili dijete nekog javnosti potpuno nepoznatog drugog Alije?

Zbog takvog je Hadžimešićevog idiotskog postupka reagirala majka djeteta, najstarija unuka Alije Izetbegovića, Selma Akšamija-Gičević, koja se Hadžimešiću, organizatorima i sponzorima natjecanja obratila otvorenim pismom.

“Ubacivanje bilo kakve političke teme na ovakav javni skup predstavlja neprofesionalno, nesportsko ponašanje kome nema mjesta na ovakvom skupu. Drugo, stavili ste u istu misao kompaniju protiv koje se vodi krivični postupak sa mojom porodicom, praveći ‘normalnim’ i ‘općeprihvaćenim’ medijski spin da njeno poslovanje ima ikakve veze sa članovima porodice Izetbegović. Treće, Vaš komentar o broju članova moje porodice sugerira da imate problem s našom “porodičnom brojnošću’ i prisustvom na skupu”, napisala je Akšamija-Gičević, nastavljajući:

“Ovo je javni poziv na hajku. Vi ste iskoristili javni prostor, javna sredstva i javno dešavanje za širenje govora mržnje. Vi ste se diskriminatorno ponijeli prema dvojici Vaših takmičara i njihovim roditeljima koji su Vam ukazali svoje povjerenje, i poslali im poruku da su nepoželjni na ovom takmičenju. Vi kao odgajatelji mladih generacija ovim putem učite naše takmičare da je huškačko ophođenje u javnom prostoru prihvatljivo, čak i poželjno.

Moj stariji sin već godinama učestvuje u trci ‘Srebrna lisica’, kao i na mnogim drugim ski-takmičenjima, kako širom Bosne i Hercegovine, tako i u inozemstvu. Nikada nismo doživjeli ništa slično. Do momenta kada se dogodio opisani incident, uživali smo u najavama klubova i družili se sa poznanicima sa Jahorine, iz Travnika, Pala, Ilidže i Sarajeva. Ovo su dešavanja na kojima su se do sada njegovali sportski duh, prijateljstvo, tolerancija i multikulturalnost. Imperativ je da i dalje razvijamo te vrijednosti i da ne dopustimo da jalijaški, huškački vidovi ophođenja prema bilo kome zavladaju ovakvim dešavanjima.”

Bio je ovo vjerovatno prvi javni istup Selme Akšamije-Gičević, najstarije unuke rahmetli Alije Izetbegovića. Svako ko je poznaje zna kolikom su onda poniženju bili podvrgnuti ona i njeno dijete kada je odlučila javno reagirati iako to nikada nije činila u ovih tridesetak godina otkako je njena porodica u središtu političkog i društvenog života Bosne i Hercegovine.

I uradila je to s punim pravom, kao majka koja je stala u odbranu svog djeteta. Ne praunučeta bivšeg predsjednika, nego djeteta. Kako bi to svako uradio da se našao na njenom mjestu. Jer čak i da Selma Akšamija-Gičević ima ikakve veze sa Srebrenom malinom, djecu se ne dira niti spominje u bilo kakvom kontekstu. To je, jednostavno, odvratno i nedopustivo.

Ne volim pisati u prvom licu, no nekada se mora i to. Mora se biti i subjektivan i veoma ličan da bi shvatili narav reakcije Selme Akšamija-Gičević. Poznajemo se već četvrt stoljeća. Studirali smo zajedno, od prvih postdejtonskih dana na sarajevskom Fakultetu političkih nauka. Nismo imali grijanje, nismo imali stakla na prozorima, još su na njima klepetali UNHCR-najloni. Nismo imali knjige. Nismo počesto imali ni novaca. Ali nam je bilo lijepo.

Nas dvadesetak “sa žurnalistike” držali smo se skupa od prvog do posljednjeg dana studija, vukli jedni druge kako bi polagali ispite na vrijeme. Postali smo nakon toga ministri, urednici državne televizije, savjetnici predsjednika, profesori, neki čak i na inozemnim fakultetima, šefovi kabineta, privatni poduzetnici. A ima nas koji smo i dalje novinari.

Da je Selma Alijina unuka saznali smo tek negdje na kraju druge ili na početku treće godine, kada nas je jedan od profesora pitao što je ne pošaljemo da potraži nekog od njegovih kolega kojeg smo čekali beskonačno pred kabinetom. Alijina se unuka, a godina je dvije nakon rata, time nikada nije pohvalila, niti je to ikad spomenula “na kafama”.

Znala je s nama satima sjediti ne stepenicama i čekati ne nekog od profesora koji su u isto vrijeme bili ministri, nikada ih nije bilo na fakultetu, ali su nam zakazivali ispite u devet ujutro pa nas puštali da čekamo do četiri popodne. I onda bi nam neko od njihovih asistenata javio da je ispit odgođen.

“Nek’ ga Alijina unuka zovne u Kanton, doći će vam on odmah”, rekao nam je jedan od profesora, provlačeći se između nas, natiskanih na stepenicama fakulteta dok smo čekali ispit. Tada smo, zapravo, i saznali ko je Selmin dedo. Tek ju je nekoliko Krajišnika pogledalo otvorenih usta, njima je did mnogo više značio nego nama ostalima, ali i to je kratko trajalo. Svima nam je to bilo ok i normalno, jer Selma je, jednostavno bila raja i bio joj je samo plus to čija je unuka. 

Nakon što smo diplomirali, otišli smo skupa na ekskurziju, zajedno skupljali novac da to sve platimo. Truckali smo se cijeli dan Grasovim autobusom do Italije, spavali u hotelu koji više priliči migrantima no nije nas previše ni bilo briga. Bilo nam je lijepo.

Onda nas je život rasuo na sve strane, ali i danas, iako se ne družimo previše, znamo uglavnom sve o svima. Znamo ko je raja a ko je to prestao biti. Selma je i danas raja. To čija je unuka Selma Akšamija nije nikada naplatila niti bilo kome fakturisala.

Neko bi trebao pokušati objasniti kako smo to postali društvo u kojem je uredu da glasamo za presuđenog dilera kod kojeg je gram bio gram, a da se gnušamo unučeta Alije Izetbegovića? Kako smo svi zabrinuti zbog životne drame srbijanske glumice dok nas u isto vrijeme nimalo nije briga što jednu ženu među nama javno danima čereči banjalučki kabadahija samo zbog toga za koga se udala. Kako je uopće postalo normalno na javnom mjestu, na skijalištu ili ulici, svejedno je, pozvati na linč djeteta zbog prezimena koje čak i ne nosi.

Oni koji su se motali oko Alijinih nogu profitirali su mnogo više u životu od Selme Akšamije-Gičević i danas, nakon što su se najeli, stavljaju metu na leđa njezinog djeteta. Jer je to novo normalno.

Selma Akšamija-Gičević vodi miran, povučen i porodičan život. Ni ona a pogotovo njeno dijete nemaju nikakve veze s malinama niti postoji ijedan razlog zbog kojeg su zaslužili da ih iko proziva na javnom mjestu. Pogotovo ne zbog porodičnog backgrounda.

Na kojeg itekako imaju razloga biti ponosni.