Vjerskim programom Medžlisa Islamske zajednice Vlasenica i Žepa te historijskim časom danas je na lokalitetu Radave obilježena 31. godišnjica od pogibije Fadila Turkovića i Adila Zimića, pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, koji su dali svoje živote prilikom zaustavljanja najveće agresorske ofanzive iz područja Han Pijeska, Milića i Vlasenice u pravcu Žepe.
Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona danas su položili cvijeće na spomen-obilježje i odali su počast Turkoviću, koji im je bio predratni kolega. Saborci i mještani okolnih sela također su prisustvovali obilježavanju godišnjice.
Rahmetli Turković je od 1990. godine bio komandir u Policijskoj stanici u Vlasenici, a kada je Novosadski korpus tadašnje JNA okupirao ovu čaršiju u aprilu 1992, odvezao je suprugu Azu, kćerku Fahzetu i sinove Seada i Senada kod supruginih roditelja u Podžeplje, na teritoriji Han-Pijeska. On se vratio na područje Vlasenice gdje je okupljao Bošnjake s namjerom da agresoru pruže otpor, a vremenom su mu se u organizaciji pridružili i ostali.
˝Otac je s nekoliko mladića krenuo prema Žepi, dok su se drugi pridružili Tursunovićevoj ili Orićevoj jedinici. Otac i ti mladići su bili sami, nisu se pridružili nikome. Kada bi otac vidio da neprijatelji pale neko selo, kada bi vidio dim, odlazio je i obračunavao se s njima. Drugim riječima, ubijao je neprijatelje. Na području Krivače, Podžepe i Rijeke pružao je otpor i neprijateljima je pravio velike probleme. Govorio je da ‘svi stanu i povlače se kada im pogodiš jednog čovjeka’. Tako ih je zaustavljao. Danas jednog, sutra dvojicu… Kada se pročulo da ima neki brko koji ubija četnike, pridružili su mu se momčići željni dokazivanja. Čuli su da je nekog razoružao pa dijelio puške po selu, dovukao kamion municije… I ti mladići su željeli isto, da odbrane svoje porodice i sela”, ispričao je ranije u razgovoru za Stav Senad Turković, sin rahmetli Fadila Turkovića.
Tokom akcije 15. septembra 1992. godine, u kojoj su obje strane bilježile ljudske gubitke, prvo je pogođen petnaestogodišnji Zimić, a kada je Turković potrčao ka njemu i on je pogođen u stomak i u ruku. Ni Zimiću, ni Turkoviću nije bilo spasa, a borba je ubrzo stala i neprijateljski vojnici su se povukli. Saborci su dan poslije, jednog pored drugog, ukopali Zimića i Turkovića i klanjali su im dženazu na lokalitetu Igrišnik.
Godine 2001. njihovi su posmrtni ostaci ekshumirani i Turković je prenesen u Tuzlu, a Zimić u rodne Purtiće.
Turković je posthumno dobio nekoliko priznanja. Između ostalih, Ministarstvo unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona odlikovalo ga je Zlatnom policijskom značkom, koja se vrednuje kao najveće priznanje, “Zlatni ljiljan”. Odlikovan je kada i rahmetli Hajrudin Mešić, heroj oslobodilačkog rata. Fadil Turković dobio je i uvjerenje od Žepske brigade, kao i plaketu da je bio pokretač otpora te Policijsku medalju za hrabrost.
