Metatekst jugosocijalističke masovne kulture tlo je na kojem je izgrađena velikosrpska agresija, a njene bosanske žrtve eutanazirane za njeno blagovremeno prepoznavanje. Iako ne postoje zbiljski razlozi koje legitimiziraju njeno postojanje, vitalna je i promiče se kroz zabavu. Masovna zabava, kao i svaki oblik masovnih aktivnosti, prostor je u kojem se simbolima ostvaruje konkretan ideološki i politički cilj. Simbolima smo bili eutanazirani pred samu agresiju, simbolima nas se nastoji eutanazirati za izazove koji su pred nama.
Osim srpske i dobrim dijelom hrvatske agresije na bošnjački politički i kulturni subjektivitet i bosanskohercegovačku državnost, najveću odgovornost za anomalije u našem društvu imaju građani koji bosansku državu i bošnjačku kulturu doživljavaju kao povijesni incident, problem koji će se nekako riješiti, a poslije čega će procvjetati ruže cijelom “regijom” i “bivšom nam domovinom”. Riječ je o podsvjesnim procesima u ljudima iz urbanih sredina, formalno obrazovanim, utjecajnim i na nacionalnom i na lokalnim nivoima; generaciji rođenoj ‘60-ih i ‘70-ih godina prošlog stoljeća, koja je, mahom, imala ugodan i bezbrižan život u bivšoj Jugoslaviji.
Emocionalni registar bitno joj je određen simbolima pripadnim spomenutoj političkoj tvorevini i ideologiji (socijalističkoj) čiji su sljedbenici investirali enormna finansijska sredstva, uložili ogromnu energiju u kreiranje simboličkog poretka koji bi od jugoslavenskog socijalizma napravio kulturu. Projekt, naravno, nije uspio. Utopio se u bošnjačkoj krvi, “počiva” ispod ruševina gradova i sela u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Jugoslavenski socijalizam, koji je htio postati kulturom, ništa je drugo do metatekst genocidnom projektu velikosrpske svetosavske ideologije. On to, mišljenja smo, nije trebao biti, bar ne kada su u pitanju namjere zagriženih komunista, iskrenih poklonika Marxove ideje, ali je to postao.
Zbog toga za bošnjački i bosanski identitet u hemisferi nerealne moći ništa nije opasno kao ideologija jugoslavenskog socijalizma, koja formalno ne postoji, ali je vitalna. Na racionalnom nivou, vežu nas za ideje socijalizma, regulacije, ideju jake države koja sve drži pod kontrolom i rješava sve probleme svakoga od nas. Posljedično, na emocionalnom nivou održava vezu s “bratstvom i jedinstvom”, bezbrižnim životom, dobrom zabavom, rahatlukom koji se (samo)razumijeva(o) kao raison d’etre ovosvjetskog postojanja. Za bezbrižnost i dobru zabavu neophodno je bilo izbrisati etnonacionalne razlike između naroda bivše Jugoslavije, jer bi suočavanje s njima tražilo pregnuće neophodno za dijalog, ako želimo izbjeći oružane sukobe. A dijalog, koji podrazumijeva postojanje najmanje dvaju oprečnih načela, u Jugoslaviji je bio anatemiziran, jer “ko drukčije kaže, taj kleveće i laže”, pa njegovi zagovornici zaslužuju jedino “čvrstu pest”.
Jugoslavija je bila dobro mjesto za život svakome ko nije imao potrebe van okvira omeđenih “seksom, janjetinom i pivom”, bazičnim, animalnim nagonima, potrebama koje Tvorac jeste usadio u nas. Ali nalog da se izdignemo iznad njih spiritualnošću, ambicioznošću, unutarnjim istraživačkim zovom, dijalogom u korijenu je bivao sasječen. Naravno, govorimo o jugoslavenskoj masovnoj kulturi. Za nekim uzvišenim vrijednostima se tragalo, i na elitnom i na subkulturnom nivou, ali njeni tragaoci, na umjetničkom nivou (u umjetnosti je uvijek moguća subverzija) završavali su tragično, poput Mehmedalije Maka Dizdara ili Danila Kiša, te članova rok-grupe grupe EKV, koji su zapali u pakao droge, nemoćni da podnesu mrak totalitarizma kojem su se suprotstavljali hermetičnim stihovima i mračnom muzikom. Kada je u pitanju bosanska rok-scena, nepopularnost grupe SCH, koja je još od osamdesetih godina promicala bosanski patriotizam, možda najbolje pokazuje nivo naše nesvjesnosti o važnosti narativa i simbola.
Nije teško odbraniti tezu, pa ako hoćete i hipotezu, da je jugoslavenski socijalizam metatekst genocida nad Bošnjacima, a misaona i emocionalna veza s njim kopanje mezara u nekim novim Potočarima. Ipak, za takvo što potrebni su znanstveno valorizirani radovi iz oblasti sociologije i psihologije, prije svega, kojih nema ni tri decenije nakon raspada Jugoslavije. A nema ih upravo zato što su naši intelektualci mahom intoksirani njime. I ma koliko deklarativno bili borci za slobodnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, za prava Bošnjaka kao autentičnog političkog i kulturnog subjekta, njihovi narativi otkrivaju njihov stvarni način razmišljanja, vrijednosti u koje vjeruju, a koje uporno odbijaju promijeniti, jer promjena zahtijeva trud i izlazak iz (misaone) zone komfora. Paradigmatičan primjer jeste izjava profesora Šaćira Filandre da je Bošnjacima potreban lider poput Aleksandra Vučića.
Čovjek je biće koje se osjeća mirno sa sobom samo onda kada njegovu percepciju svijeta ne ugrožavaju činjenice zbilje. Međutim, kada se suoči s činjenicama koje ne funkcioniraju u slici svijeta u kojoj se osjeća stabilnim, ima dva izbora: ili da ih doživljava kao incident ili da promijeni način razmišljanja. Nostalgija za “prošlim vremenima”, jugoslavenskim, vješto izražena u Almasovoj pjesmi “Krug za nas” i spotu za nju, nije nešto zbog čega bi se nostalgičar trebao osjećati krivim. Naprotiv, sasvim je očekivano da dobra osjećanja iz prošlosti budu pohranjena u nama, ali ako činjenice stvarnosti i principi logičko-analitičkog univerzuma nisu u harmoniji s tim osjećanjima, onda bismo trebali preispitati njihovu legitimnost.
Navest ćemo slikovit (stvarni) primjer dvaju prijatelja, Bošnjaka i Srbina. Odrasli su zajedno, doslovno, prijateljstvo među njima samo formalno nije bilo krvno bratstvo, a djetinjstvo i mladost bili su ispunjeni srećom, zadovoljstvom, mirom i spokojem. Tek, pred sam početak rata Srbin napušta Bosnu i s okolnog brda šalje čestitke i pozdrave prijatelju Bošnjaku u obliku granata. Sad naš Bošnjak ima dvije opcije: da kuka što Jugoslavije i bezbrižnosti kakvu je živio više nema ili da preispita način razmišljanja i vrednovanja koji ga je bio doveo u poziciju da s prijateljem Srbinom gradi bratske i prijateljske odnose, odnosno da sebi zada veoma težak zadatak i iskreno sam sebi odgovori na pitanje: Kako hijerarhijski poredati trijadu: ljubav, istina, prijateljstvo? Šta bi stavio na prvo, šta na drugo, a šta na posljednje mjesto?
Jugonostalgičari, i skriveni i transparentni, trebali bi osjećati, ne krivicu za osjećanja koja imaju, nego odgovornost za sadašnjost i budućnost i promijeniti način razmišljanja, jer je slika svijeta bazirana na jugoslavenskoj bezbrižnosti bila bazirana na činjenicama koje su bile daleko od onoga što se naziva realnim. A to nije lahak posao, no treba biti svjestan da nam je “lagao svako ko je govorio da smo stvoreni na ovom svijetu da nam bude dobro i lahko” (Dževad Karahasan). I sad je pitanje želimo li (nastaviti) živjeti u laži ili napraviti reframing, promjenu mindseta, aktuelnog načina razmišljanja.
Realnost, činjenice naše društvene i političke zbilje, jasno govore da je većina Bošnjaka zainteresirana za vlastitu neovisnost i neovisnost svoje države. Zato SDA samo demokratiji može zahvaliti što je još uvijek najveća i najvažnija politička partija u državi, toliko važna da predstavnici zapadne demokratije moraju javno prekršiti načela zapadnog poretka kako bi je skinuli s vlasti. Ali teškoće s kojima se suočava u borbi za opstanak bošnjačke kulture i bosanske države, pa i potrebe evolucije u skladu s činjenicama različitim od onih u vrijeme njenog nastajanja, otežava joj elita, čiji je mindset formiran u jugosocijalizmu.
Urednici naših medija, nastavnici na univerzitetima i u srednjim školama, umjetnici... mahom nisu napravili refraiming osim na označiteljskom nivou. Slikovito rečeno, profesorica će organizirati proslavu Dana državnosti s učenicima, a u okviru manifestacije organizirat će i polaganje cvijeća na spomenik Brozu Josipu, najvažnijem simbolu jugoslavenskog socijalizma u kojem je Bosna i Hercegovina bila predstavljena dimnjacima; nominacije za jedan narod (Bošnjaci) i njegov jezik (bosanski) bile su, praktično, zabranjene, a u život ih je vratila upravo neovisna bosanska država, čiji Dan proslavlja.
Vezanost našeg (bošnjačkog/bosanskog) društva za simbole bivše Jugoslavije jasno ukazuje i na logičko-analitičke i na emocionalne postavke pojedinaca i grupa kada je u pitanju odnos prema bošnjačkoj i bosanskoj, nimalo lahkoj, stvarnosti. Ovom prilikom nećemo referirati na simbole koje svjesno i planski plasiraju velikosrpski propagandni centri kroz bosanske i “regionalne” medije, vješto koristeći činjenicu da su novinari i urednici tih medija ništa drugo do “djeca komunizma”, psihološki formirani kao “Jugoslaveni na pauzi”. Jer da nisu, da našu realnost ne razumijevaju kao incident koji će se (nekako) riješiti, nipošto ne bi koristili pojmove “regija”, “bivša nam domovina” i ne bi slavodobitno prenosili informacije o dobrim odnosima Bošnjaka i Srba. Ne zato što je loše da Bošnjaci i Srbi budu u dobrim odnosima, dapače. Nego zato što je loše zaboraviti šta se stvarno desilo, a srpska kultura uporno odbija to priznati i sebi i drugima.
Bošnjačko-srpsko bratstvo, koje je u osnovi jugonostalgije, najviše se manifestira kroz oblike masovne kulture, kroz navijanje za reprezentacije susjednih zemalja u sportu. Da su se države bivše Jugoslavije mirno razdružile, da Srbi i Hrvati Bošnjake i Crnogorce iskreno doživljavaju kao susjedne i ravnopravne, da poštuju njihove države, navijati za Đokovića, pa taman i kad diže tri prsta, ne bi bio problem. U takvim okolnostima čak bi i za nostalgiju moglo biti mjesta, jer bi se pravilno razumjela; bila bi izraz blagog žaljenja što političko i državno jedinstvo među narodima ne postoji, ali ne i teške boli i muke što ga nema, a koja se (muka) dalje transponira u odbojnost prema onome što jeste tvoje: tvoj narod, tvoja država, tvoji politički i vjerski predstavnici. Budući da su sportske reprezentacije ništa drugo do simboli država/kultura koje predstavljaju, navijati, javno, transparentno, za “susjede”, doslovno znači zanemariti odnos Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Pa, kada se obradujemo pobjedi fudbalske reprezentacije Srbije ili Hrvatske, mi šaljemo jasnu poruku: ne zanima nas što predstavljate nama neprijateljske sisteme, nama je bitna – zabava. Jer, sport i jeste – zabava.
A u zabavi je centralni problem. Smisao zabave nije ništa drugo do eutanaziranje destruktivnih sila u čovjeku i/ili grupi koji(a) nije u stanju suočiti se s izazovima koje život sobom nosi. Većeg izazova za nas nema od opstanka Bošnjaka i opstanka bosanske države. Laže svako ko kaže da je taj posao opstanka lahko izvesti. Ljudima koji ne prihvataju izazove zabava se mora dati kako iz njih ne bi probile panika, očaj, bijes zbog stvarnosti kakva jeste, a koja nikada nije savršena. (Čak i kad, ako Bog da, Bošnjaci i Bosna budu stabilni i jaki, izazovi neće nestati.) Zabava je, osim toga, sjajna platforma kroz koju se simbolima može utjecati na ciljnu grupu, jer djeluju na podsvjesnoj razini. Mnoštvo je radova koji su dokazali moć reklame, primjera radi, a na dnevnoj bazi svjedočimo da se na poljima zabave (sportske manifestacije, koncerti, muzički festivali, reality show...) maše zastavama država, ispisuju političke parole, šalju ideološke poruke... Svjesno, ciljano ili ne, potpuno je svejedno. Tek simboli promicani kroz zabavne sadržaje odrađuju posao, na emocionalnoj razini, prije svega.
Zato su važni. Zato smo u Stavu “žurku” u Tuzli, organiziranu u okviru srbijanskog projekta “Jugoslovenka”, atribuirali kao simbolički suicid toga grada. Na primjeru te “žurke” jednostavno se može objasniti zašto treba biti pažljiv kada su u pitanju “miroljubive regionalne aktivnosti”. Naime, u organiziranju rok-koncerta nema ništa problematično. Potreba za zabavom, iako je ona anestetik za one koji se boje izazova, internalizirana je u ljudskoj prirodi, pa zabavljanje s mjerom i ne ostavlja ozbiljne posljedice. Međutim, ako se zahvaljujući zabavnoj aktivnosti u podsvijest javnosti učvrste značenja narativnih (“jugoslavenski bendovi”, “regionalne grupe”, “urbani bendovi”) i slikovnih (jugoslavenska zastava) simbola, onda ona prestaje biti zabava i postaje eksplicitan politički čin. Samo je Srbiji u interesu da se Bosnom i Hercegovinom širi duh bratstva i jedinstva, zabave, kako se Bošnjaci ne bi suočili s teškim izazovom – živimo s kulturom i uz kulturu iz koje je proizašao genocid i koja ga ili negira ili slavi.
No mnogo važnije pitanje odnosi se na subjekte u elitnoj kulturi i umjetnosti, ne spomenutoj, masovnoj, kakva je “žurka Jugoslavenka” organizirana u bošnjačkoj i bosanskoj Tuzli. Pitanje je da li je, uopće, uredu pristajati na projekte koji dolaze iz Srbije, dok god u glavnom gradu te države ne osvane spomenik posvećen žrtvama genocida u Srebrenici. Ovo je važno pitanje, koje ovom prilikom nećemo elaborirati, ali držimo da ga treba pokrenuti u javnosti što je moguće prije. Suočiti se s njim jer je izazovno i politički nekorektno. Mnogo veću štetu našem kolektivnom identitetu, pa i javnom moralu, nanose naši elitni umjetnici, glumci, slikari, koji bezuslovno učestvuju u međukulturnoj i umjetničkoj razmjeni sa Srbijom. Jedan ugledni roker iz Sarajeva odbio je organizirati koncert u Beogradu. Na pitanje zašto, odgovorio je da svojim primjerom želi dati do znanja šta misli o Srbiji i recentnoj srpskoj kulturi. A na primjedbu da to, možda, i nije fer zbog moralnih ljudi u Srbiji, kojih nesumnjivo ima, kratko je odgovorio: “Da, ali ne dovoljno.”
Zamislimo utopijsku sliku: Danis Tanović, Šejla Kamerić, Jasmila Žbanić, Emir Hadžihafizbegović... organiziraju konferenciju za štampu na kojoj pročitaju proglas u kojem kažu da odbijaju svaku saradnju s kolegama iz Srbije sve dok zvanične kulturne i političke institucije Srbije ne priznaju genocid nad Bošnjacima, ne odreknu se politike Slobodana Miloševića i ne podignu spomenik žrtvama genocida u centru Beograda. Možemo li zamisliti kakav bi potres u javnosti takvo što izazvalo? Zasigurno bi režimski mediji, oni u Srbiji i oni pod kontrolom zapadnih režima, osudili bosanske umjetnike, ali bi s druge strane dobili masovnu podršku, pa i ljubav – samoga naroda. I zamislimo, dalje, da li bi nam bilo teško kako sada jeste kada bi se ostvarila želja rahmetli Alije Izetbegovića da intelektualci i umjetnici budu bliski s narodom? Zasigurno ne bi, bilo bi nam lakše, makar emocionalno, a zasigurno bi nas i susjedi i Zapad doživljavali s više poštovanja.
