Već sedmicama svjedočimo stravičnim slikama koje stižu iz Ukrajine nakon početka ruske agresije na tu zemlju. Stižu vijesti o zločinima nad civilima u okupiranim gradovima Ukrajine, vijesti o ubistvima, mučenjima, pljačkama. Nažalost, stižu vijesti i o silovanjima. Ukrajinski civili proživljavaju isto ono kroz šta su prolazili Bošnjaci krajem 20. stoljeća. Surova agresija, masovna ubistva, razaranja gradova i silovanje kao oruđe etničkog čišćenja.

Zbog brojnih slučajeva silovanja tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, silovanje je prepoznato i zvanično označeno kao oružje rata. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojilo je 2008. Rezoluciju 1820, u kojoj stoji da “silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja mogu predstavljati ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili konstitutivni čin u pogledu genocida.” Također, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju optužio je na desetine muškaraca za zločine povezane sa seksualnim nasiljem, a 32 su osuđena.

Slučajevi silovanja zabilježeni u Ukrajini samo su nastavak crne tradicije ruske vojske. Iza njih su ostale optužbe za silovanje nakon nedavnih intervencija u Čečeniji kao i Gruziji, a o stravičnim slučajevima silovanja koje su počinili sovjetski vojnici, od Poljske do Afganistana, tek se krajem ’80-ih godina prošlog stoljeća počelo glasnije pričati. U jednom od svojih prošlih brojeva, podsjetimo, Stav je objavio priču o oko dva miliona silovanih njemačkih žena nakon ulaska Crvene armije u tu zemlju krajem Drugog svjetskog rata.

Brojni su historičari pisali o masovnim silovanjima njemačkih djevojaka i žena, mnoga su se silovanja dogodila u prisustvu užasnutih svjedoka, uključujući članove porodice, što je proširilo krug žrtava. Grupno silovanje bilo je uobičajeno. Tokom rata sovjetska je propaganda neumoljivo insistirala na osveti fašističkom agresoru. Rezultat su bila silovanja, pljačke i ubistva civila u Njemačkoj, motivirani osvetom, a često i podstaknuti alkoholom.

Jedan od događaja koji je dobro dokumentiran dogodio se u oktobru 1944. godine kod grada Nemmersdorfa, u istočnoj Pruskoj. Silovane su 72 žene, u dobi od osam do 83 godine. Nakon silovanja Sovjeti su ih ostavljali prikovane za vrata kuća i štala, gole.

Sovjetska propaganda o tome nije govorila, ali je krivila žene iz Berlina za visoku stopu sifilisa i gonoreje među vojnicima. “U Berlinu su krajem maja 1945. godine sve naše žene bile silovane”, tvrdili su mnogo kasnije visoki zvaničnici DDR-a. Posljednji slučajevi silovanja dokumentirani su 1947. godine.

Jedan od najodvratnijih slučajeva silovanja zabilježenih u historiji ratovanja jeste onaj silovanja Jevrejki koje su preživjele užase nacističkih koncentracionih logora. Svjedočanstva žrtava zabilježena su u dokumentima kojima se čuva sjećanje na Holokaust i u njima stoji kako nesretne žene nisu bile samo žrtve nacista nego i osloboditelja koji su se iživljavali nad djevojkama i ženama koje su preživjele Holokaust. Jevrejka iz Čehoslovačke svjedočila je da joj je sovjetski vojnik kazao: “Oslobodio sam te i ti si moja. Mogu učiniti sve što želim s tobom.”

Druga je kazala da su i one žene koje su jedva stajale nakon godina terora bile izložene riziku od seksualnog nasilja. Mnoga svjedočanstva govore da su sovjetske trupe bile sumnjičave prema zarobljenicima koje su oslobodili. Sumnjali su u njih samo zato što su preživjeli pa su ih optuživali da su “ostavljene na životu jer spavale s Nijemcima”. Njemačka Jevrejka prisjetila se događaja nakon što su je sovjetske trupe oslobodile u blizini poljskog Gdanjska. “Odjednom smo bili slobodni. Ali naša je radost bila kratkotrajna... Rekli smo im da smo Jevreji i da smo došli iz koncentracijskog logora, ali oni nam ne bi vjerovali.”

Žene oslobođene iz logora pokušavale su izbjeći rasprostranjenu prijetnju silovanja. Neke su se žene skrivale kako su mogle, a druge bi se prerušile u dječake ili u starice. Neke su čak tvrdile da imaju zaraznu bolest.

Zabilježeni su slučajevi silovanja Jevrejki koje su preživjele koncentracijske logore Stutthof, Ravensbrück i Auschwitz-Birkenau. “(...) Bili smo oslobođeni, ali ovo je bila nova bitka”, jedno je od svjedočenja iz arhiva Fondacije “Shoah”. Ovaj arhiv u kojem se čuvaju svjedočanstva ljudi koji su preživjeli Holokaust sadrži više od 500 referenci na seksualne napade nakon oslobođenja, uglavnom od sovjetske vojske. Jedna od njih preživjela je nacističko zatočeništvo. Prisjetila se u svom svjedočenju da su je one večeri kada su ona i njen brat oslobođeni silovala tri ili četiri sovjetska vojnika. “Ne razmišljaš o tome, ne pričaš o tome... U to vrijeme nisi pričao o seksu, o silovanju.”

U komunističkoj Istočnoj Njemačkoj državne vlasti prisiljavale su žrtve da negiraju silovanja. Čak i u demokratskoj Zapadnoj Njemačkoj ženske priče su se rijetko čule ili su potpuno ignorirane. Pedesetih godina prošlog stoljeća jedna je Njemica anonimno objavila svoju priču o brutalnom poslijeratnom nasilju, uključujući masovna silovanja, pod nazivom Žena u Berlinu. Knjiga je naišla na hladan prijem u njemačkoj javnosti, a napisano u njoj aktuelizirano je tek krajem ’80-ih godina prošlog stoljeća, nakon smrti autorice.

Mađarska filmska režiserka Fruzsina Skrabski istraživala je slučajeve zlostavljanja i silovanja žena u svojoj zemlji koje su počinile sovjetske trupe 1944. i 1945. godine. Ona je 2013. objavila je dokumentarac pod nazivom Tihi sram/Elhallgatott gyalázat. Bila su to svjedočanstva preživjelih žrtava silovanja iz Drugog svjetskog rata koje su stale pred kamere i ispričale šta im se desilo.

Nakon 65 godina šutnje, nekoliko ogorčenih žena, koje su tokom snimanja imale između 80 i 90 godina, ispričale su detalje zločina. U nešto više od 50 minuta filma govori se oko 400.000 silovanih Mađarica. Tih je godina u Mađarskoj pobačaj bio normalna praksa u bolnicama ili klinikama. Spolno prenosive bolesti su se naglo širile, a Sovjeti su krivili žene za sifilis ili gonoreju kod vojnika i oficira.

Dokumentarac prikazuje žene od krvi i mesa koje su svjedočile užasu čije su žrtve bile one, njihove sestre, majke, bake. Šutnja je bila obavezna u desetljećima mađarskog komunizma. Mađarsku je okupiralo oko 900.000 sovjetskih vojnika, a američki historičar Norman Naimark ističe da su mađarske djevojke čak otimane i odvođene u kasarne Crvene armije kako bi ih se tamo koristilo kao seksualne robinje. Više su puta silovane, a u nekim slučajevima su i ubijene. U januaru 2020. godine Gradska skupština Budimpešte objavila je da će graditi spomenik žrtvama tih sovjetskih zločina koji su bili tabu tokom komunističke diktature koju su uspostavili sovjetski okupatori u toj zemlji.

U Poljskoj je silovano više od 100.000 poljskih djevojaka i žena u dobi od četiri do 80 godina, a mnoge od njih su također brutalno ubijene, kao što se dogodilo u gradu Golab, gdje su sovjetski vojnici grupno silovali osmogodišnju djevojčicu, a čitavoj je jezivoj sceni svjedočio jedan poljski vojnik. Nasilje nije prestajalo ni nakon Drugog svjetskog rata i izazvalo je pandemiju spolno prenosivih bolesti, koja je zahvatila 10 posto poljskog stanovništva. Sovjeti nisu imali nikakav izgovor za svoje životinjsko ponašanje jer su Poljsku napali Nijemci i Sovjeti 1939. godine, a poljski vojnici su se borili protiv Nijemaca na raznim frontovima diljem zemlje. Poljska je bila jedna od zemalja koje su dale najviše vojnika.

Silovanja su se dešavala i u tadašnjoj Čehoslovačkoj. U knjizi Rus u Njemačkoj historičar Norman M. Naimak detaljno opisuje pritužbu češkog komunističkog vođe Klementisa upućenu sovjetskom maršalu Ivanu Konevu zbog silovanja žena koje su počinili njegovi vojnici u Slovačkoj. Sovjetska vojska je zločine nad ženama pripisala dezerterima.

Jedan od najmanje poznatih sovjetskih zločina jeste pokolj u Gegenmaou, koji se u Japanu svake godine obilježava kao dan žalosti 14. augusta. Tog dana 1945. godine ulaskom sovjetskih i mongolskih trupa u Mandžuriju počinjen je stravičan zločin. Silovano je i ubijeno više od hiljadu ljudi, uglavnom žena i djece koji su potražili utočište u budističkom hramu Gegenmao. Pokolj je trajao gotovo cijeli dan. Detalji o zločinu koji su počinili Sovjeti mogu se naći u knjizi historičarke Mayumi Itoh.

Prema britanskom historičaru Geoffreyu Robertsu, u Beču je silovano između 70.000 i 100.000 žena. Historičar Günter Bischof je objavio da je u istočnom dijelu Štajerske bilo između 5.000 i 10.000 silovanja, u okrugu Melk 1.300, u Mühlviertelu više od 700, u Grazu 5.000, u Scheibbsu 150, a u nekim gradovima Donje Austrije silovano je 25 posto žena. Međutim, Bischof ističe da su i ove i Robertsove brojke iz Beča potcijenjene, “jer su brojni slučajevi silovanja ostali neprijavljeni”. Silovanje je rezultiralo brojnim slučajevima spolnih bolesti, posebno sifilisa kod hiljada austrijskih žena i djevojaka.

Dolazak Sovjeta u Rumuniju doveo je do vala pljačke i silovanja, o čemu je pisao i rumunski književnik Mihail Sebastian. Rumunske vlasti zaprimile su 17.760 prijava Rumunki koje su silovali sovjetski vojnici. Na temelju zabilježenih izvještaja o seksualnom nasilju može se procijeniti da su sovjetske trupe od 14. septembra do 19. oktobra 1944. silovale više od 355.200 rumunskih žena. Ova zapanjujuća brojka ne uključuje silovanja koja su Sovjeti počinili u malom dijelu Rumunije okupiranom u proljeće 1944. Izostavlja se i seksualno nasilje koje je Crvena armija počinila između 29. augusta i 14. septembra, kada je zauzela veći dio zemlje, kao i razdoblje nakon 19. oktobra, kada je front pomaknut u Mađarsku i Jugoslaviju. Uzimajući sve to u obzir, može se procijeniti da je Crvena armija silovala najmanje pola miliona žena u Rumuniji.

Izvještaj Human Right Watcha objavljen 1985. godine sadrži poglavlje o seksualnom nasilju koje su počinile sovjetske trupe u Afganistanu u prvih pet godina sovjetske invazije. U izvještaju su detalji istraživanja silovanja, pokušaji silovanja i seksualno uznemiravanje afganistanskih žena od sovjetskih vojnika i afganistanskih snaga. Godine 2013. detalji brutalnih zločina sovjetskih trupa analizirani su u radu Seksualno nasilje u Afganistanu u i nakon rata Linde Ahmad, u kojem se navodi da se “seksualno nasilje u Afganistanu pojavilo na početku rata 1978. godine, kada je SSSR okupirao zemlju u ime prijateljstva i internacionalizma”. U ovoj je studiji potvrđeno da su pod afganistanskim režimom pod kontrolom Moskve prijavljeni slučajevi sovjetskog sudjelovanja u seksualnom mučenju i silovanju žena u selima.

Desetine hiljada sovjetskih vojnika ušlo je u Jugoslaviju 1944. godine. Većina je napustila zemlju do kraja godine, ali je nekoliko hiljada ostalo u zemlji, uglavnom s partizanima na sremskom frontu ili se oporavljajući u bolnicama. Vojin Majstorović, historičar i ekspert za Crvenu armiju, istraživao je slučajeve silovanja i objavio svoja saznanja. On tvrdi da je procjena tačnog broja slučajeva silovanja teška budući da naučnici koriste različite metode za svoje izračune.

U Jugoslaviji, na temelju dva različita navođenja službenog broja prijavljenih silovanja, može se procijeniti da je Crvena armija tokom svog boravka u zemlji viktimizirala između 2.420 i 24.380 žena, tvrdi Majstorović i dodaje kako, bez obzira na to koja od ove dvije brojke bila bliže istini, ti slučajevi seksualnog nasilja nisu “ušli u društvenu psihologiju Jugoslavena”, što je izraz kojim historičar Norman Naimark opisuje rašireni strah od silovanja u Njemačkoj.

Nema dokaza da su Jugoslavenke prikrivale svoj spol odijevanjem kao muškarci ili da su pokušavale izbjeći neželjenu pozornost sovjetskih trupa mažući svoja lica prljavštinom ili pekmezom, kao što su žene u neprijateljskim zemljama bile prisiljene činiti. To ne znači da Jugoslaveni općenito nisu bili svjesni da je Crvena armija počinila mnoga silovanja. Međutim, dostupni dokazi snažno upućuju na to da su se Jugoslaveni mnogo manje bojali Crvene armije nego Austrijanci, Mađari i Rumuni.

Sovjetska komanda rasporedila je 300.000 vojnika u Jugoslaviji na vrhuncu vojnih operacija. U Jugoslaviji ih je poginulo 7.889 tokom tri mjeseca, koliko su trajale glavne sovjetske vojne operacije u Jugoslaviji, a onda počinju napuštati zemlju. Sovjeti nikada formalno nisu okupirali Jugoslaviju. Prema tvrdnjama Majstorovića, maršal Tolbuhin, komandant Trećeg ukrajinskog fronta, pobrinuo se da pri ulasku u zemlju svi njegovi vojnici dobiju upute da “budu nemilosrdni prema pljačkašima, silovateljima i narušiteljima reda i discipline! Prihvatite ljubav i poštovanje jugoslavenskih ljudi koje ste oslobodili. Poštujte njihove tradicije, zakone i obitelji!”

Tako je Tolbuhin praktički naredio trupama da preuzmu inicijativu za kažnjavanje silovatelja. Nakon toga su sovjetski propagandisti nastavili podsjećati vojnike da se pravilno ponašaju prema civilima. Ove prijetnje nisu bile uzaludne. Kad je jedan vojnik pogubljen zbog silovanja žene, a drugi osuđen na deset godina zatvora u radnim logorima, vrhovno komanda je to iskoristila da time pokaže vojnicima šta ih čeka ukoliko pokušaju nešto slično. Tako je sovjetska propaganda nalagala vojnicima kako da se ponašaju.

Krajem 1944. godine Tito i njegova Vrhovna komanda bili su smješteni u rumunski grad Craiova. Odatle je Tito imao kontakt sa Staljinom, komandantima sovjetskih jedinica i svojim partizanskim jedinicama. Kada su sovjetske trupe ušle u Jugoslaviju, lokalni partizanski zapovjednici obavijestili su Tita o zločinima koje je počinila Crvena armija. Tito je naredio partizanskim komandantima na terenu da ulože žalbe sovjetskim komandantima. Također je zatražio imena žrtava i imena sovjetskih oficira. Tito se, tvrdi Majstorović, energično suočio sa sovjetskim oficirima u vezi s ponašanjem Crvene armije.

Nakon oslobođenja Beograda 20. oktobra održan je sastanak vodećih jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika, uključujući Tita, s generalpukovnikom Kornejevim, šefom sovjetske misije u Jugoslaviji. Tito je zatražio od Kornejeva da odmah preduzme mjere kako bi se slučajevi pljačke, silovanja i nasilja barem sveli na najmanju moguću mjeru. Tito se također požalio šefu garnizona Crvene armije u Beogradu na sovjetske nerede i pijančevanje po gradu. Čak je pisao Staljinu da mu se požali na to što je Crvena armija uzela za sebe ratni plijen koji je želio za partizane, kao i za sovjetsko nepoštivanje jugoslavenskih vlasti u nastajanju i viktimizaciju žena.

Iako Staljin nije poricao Titove tvrdnje, bio je ljut zbog Titove drskosti. Optužio ga je da je nezahvalan za masovnu podršku koju je Moskva osiguravala partizanima. Tada su nastale Staljinove šale i pogrdne opaske o silovanjima koje je počinila Crvena armija, koje je zabilježio Milovan Dilas, tada jedan od vodećih jugoslavenskih komunista koji će kasnije postati disident. Te se opaske spominju u većini studija koje govore o divljanju sovjetske vojske u Evropi, ali se često ne spominje da je Đilas izjavio da su sovjetski oficiri snažnije reagirali na prestupe svojih vojnika nakon sastanka s Kornejevim, za što postoje brojni dokazi.

Crvena armija je počinila znatno manje zločina u Jugoslaviji nego u drugim zemljama. Ipak, previše je vojnika počinilo seksualno nasilje i druge zločine da bi ih se jednostavno pripisalo kriminalnoj manjini što je Staljin implicirao u svom odgovoru na Titove pritužbe o sovjetskom ponašanju. “Nije teško razumjeti da ne postoji porodica bez nakaza, ali bilo bi čudno vrijeđati cijelu porodicu zbog jedne nakaze.” Primarni razlog zločina sovjetskih trupa proizlazio je iz načina na koji su oni doživljavali Jugoslavene.

Majstorović piše da su sovjetski vojnici i oficiri, osim što su prezirali jugoslavensko stanovništvo, smatrali da zaslužuju počast zbog oslobađanje zemlje. Pljačka i široko rasprostranjeno uništavanje imovine rezultirali su stanjem anarhije. Nedostatak zaliha hrane i prijeteća opasnost od gladi pokazuje da su sovjetski vojnici pljačkali u velikim razmjerima. Iako je većina vojnika bila zadovoljna pljačkom, mnogi su također vjerovali da imaju pravo na seks.

Crvena armija je imala hipermušku i mizoginističku supkulturu, a grupna silovanja koja su neke trupe počinile trebala su učvrstiti njihova vlastita prijateljstva i odnose. Identitet vojnika uključivao je fokus na njihov seksualni potencijal i njihovo pravo na snošaj. Stoga su se čak i žene koje su služile u Crvenoj armiji s vremena na vrijeme bile meta nasrtljivaca. Ti su stavovi bili ukorijenjeni u etos vojnika i uvijek su oblikovali njihove interakcije s lokalnim ženama. Jugoslavenke nisu bile sigurne čak ni u vlastitim domovima.

Dana 25. oktobra 1944. godine sovjetski oficir ušao je u partizanski logor u Beogradu tražeći djevojke. Na pitanje šta želi, rekao je da su se Sovjeti žrtvovali prilikom oslobađanja glavnog grada Jugoslavije i da su imali pravo raditi što su htjeli. Tog istog dana, u drugom dijelu grada, trojica sovjetskih oficira pokušala su silovati partizanku. Nakon toga su oteli tri mlade djevojke, a majkama su kazali: “Borili smo se za Beograd.” Ovi postupci i citati silovatelja otkrivaju da su neki vojnici i oficiri Crvene armije vjerovali da imaju pravo na seks i da su bili spremni počiniti nasilje kako bi iskoristili tu percipiranu privilegiju.

Osim toga, veliku većinu zločina Crvene armije počinili su pijani vojnici, a iznimno je teško razdvojiti prekomjernu konzumaciju alkohola od seksualnog nasilja. Sovjetske trupe su uoči ulaska u Jugoslaviju pile metilni alkohol iz skladišta u bugarskom gradu Burgasu, što je dovelo do smrti 42 vojnika, dok je šest vojnika oslijepilo.

Oblokavanje se u Jugoslaviji nastavilo do te mjere da je 14. oktobra 1944. Tolbuhin naveo vožnju u pijanom stanju kao glavni razlog naglog porasta automobilskih i kamionskih nesreća. Sovjetsko vodstvo pokušalo je smanjiti navike opijanja svojih vojnika, dok su jugoslavenske vlasti pokušale zabraniti, pa čak i kriminalizirati prodaju alkohola vojnicima Crvene armije.

Prema Milovanu Đilasu, sovjetske trupe počinile su 121 silovanje u Jugoslaviji, od čega 111 silovanja i ubistava, kao i 1.204 slučaja pljačke uz seksualni napad. To su podaci iz knjige Razgovori sa Staljinom, objavljene 1962. godine. S druge strane, Vladimir Dedijer, visoki jugoslavenski zvaničnik i Titov službeni biograf, tvrdio je da su sovjetske trupe počinile 1.219 silovanja, 111 ubistava i 1.204 pljačke praćene fizičkim nasiljem. Prema Đilasu i Dedijeru, njihove brojke temelje se na prijavljenim slučajevima silovanja.

Robert Lilly, pak, u svojoj studiji o seksualnom nasilju koje su počinile američke trupe u Evropi pomnožio je prijavljene slučajeve silovanja dvadeset puta kako bi dobio tačniji broj stvarnih silovanja, Lilly koristi tu formulu kako bi procijenio broj slučajeva silovanja koje je počinila Crvena armija u Jugoslaviji na temelju Đilasovih i Dedijerovih brojki.

Ovako Đilas piše o tim danima i vijestima koje su stizale do njega o nasilju koje su masovno provodili sovjetski vojnici: “Štab Dapčevićevog korpusa se već iselio iz vile nemačkog ekonomskog guvernera za Srbiju Neuhauzena, u Rumunskoj 15, da bi se uselio Tito. Tako sam i ja zanoćio u privremenom sedištu tog štaba, u Andre Nikolića, gde je potom stanovao dr Ribar. Odmah, nenadano, počeli su me sa svih strana bičevati konkretnostima o nasiljima sovjetskih vojnika – otimanju revolvera i satova našim oficirima, pljačkama i silovanjima. I Dapčević je bio ošamućen, možda još više potcenjivačkim, 'oslobodilačkim' držanjem sovjetskih starešina, premda smo mi izgubili 3000, a sovjeti 1000 vojnika u bici za Beograd. Čak i kad sam prilegao, kasno u noći, drastični prizori iz tih pričanja i poremećene predstave o 'sovjetskim ljudima' – predstave iz propagande i vlastitih idealizacija – nisu mi dale da zaspim. Sve što je bilo za divljenje i pamćenje – mitingovanje omladine na stadionu već u toku borbi za Beograd, pripremanje novina u prvoj zauzetoj štampariji, tepisi pred sovjetskim tenkovima, naleti golorukih građana, postojanost sovjetskih i prkositost naših boraca u jurišima – sve se to povlači pred ojađenošću i sumnjama što Crvena armija nije ona koju smo zamišljali, koja bi trebalo da bude…”

Đilas nastavlja dalje: “Tito nije imao razloga da bude i već nije bio nezadovoljan. Sem postupcima sovjetskih vojnika. I držanjem sovjetskih komandi – jetkih ili nemarnih na naša upozoravanja.

Ali to se kuvalo, bešumno. I zakuvavalo sve novim i sve drastičnijim pojedinostima: iz gradskog komiteta su saopštili da su na Čukarici, u predgrađu Beograda, sovjetski vojnici silovali i rasporili apotekaricu, na čiju je sahranu demonstrativno došlo 5000 ljudi. Držanje sovjetskih vojnika postalo je bitnim za naš upliv i naše stabilizovanje. Utoliko pre što se rušila iluzija u Crvenu armiju, kroz nju i u komuniste, a mi, organizaciono nerazvijeni, delovali u nehomogenoj, delom neprijateljskoj i nekontrolisanoj sredini.

Prekipelo je, nije se video kraj svemu tome, pa je Politbiro rešio da se razgovara sa šefom sovjetske misije generalom Kornjejevom. Radi veće autoritativnosti, Tito je smatrao da razgovoru treba da prisustvuju sva četiri člana Politbiroa – dva su bila poginula a jedan odsutan, i dva najistaknutija komandanta – Peko Dapčević i Koča Popović.

Sovjetski predstavnici su bili podelili našim funkcionerima i komandantima orden 'Kutuzova', a Titu 'Suvorova'. Ja sam bio odsutan, pa mi je orden predao Tito, uz kratak govor… Tako se desilo da smo te ordene imali na grudima svi – sem Kardelja, koji je kasnije dobio 'Lenjina' – kada je general došao u Titovu vilu na razgovor.

Mi smo bili poređani jedan do drugoga, tako da je Kornjejev odmah osetio da se radi o nečem važnom i neugodnom. Zauzeo je odmah krut, odbojan stav. Jedva je i saslušao Titovo izlaganje, odbrusivši da su to pojedinačni slučajevi i naduvavanja reakcije. Zgledali smo se, Tito je suzdržano obrazlagao, Kornjejev ga je sve jetkije prekidao. Najzad sam ja odvalio: Problem je i u tome što naši protivnici to koriste, upoređujući ispade crvenoarmejaca s ponašanjem engleskih oficira, koji takve ispade ne prave... – Kornjejev je na to pocrveneo i ustao: Najoštrije protestvujem protivu uvreda koje se nanose Crvenoj armiji sravnjujući je s armijama kapitalističkih zemalja!

Razgovor s Kornjejevom se bezmalo time i završio... Ipak su sovjetske komande potom počele zavoditi red, a ispadi se smanjivati, svakako i zbog toga što su se sovjetske trupe prebacivale u Mađarsku, neprijateljsku državu koja ih nije idealisala, niti su prema njoj morali imati savezničke obzire... Čim je Kornjejev izišao, Kardelj me prekoreo: Nisi trebao ono reći! – Ranković: Stvarno je nezgodno. – Tito me nije korio, mada mu se na licu izražavala nelagodnost. Jedino je Dapčević, kanda, bio obradovan.

Nikom od pomenutih drugova nije palo na um da zbog tog incidenta, odnosno obzira prema sovjetskoj vladi, izmeni držanje prema meni ili umanjuje moju ulogu. Štaviše, Politbiro je mene odredio i za govornika povodom proslave oktobarske revolucije, u tek osposobljenom Narodnom pozorištu... Sovjetski agenti, mahom povratnici iz SSSR, počeli su, pak, s raznošenjem glasina da sam trockista.”