Učili su nas da je bacati Božiji nimet i grehota i sramota, a najviše su za hljeb vikali – Božiji nimet. U našoj kulturi važi običaj izbjegavanja bacanja hrane, naročito hljeba, jer hljeb je, kao i ostala hrana, nimet Božiji. Tako i kad bi kojem od djece nakon obilne sofre ostao nepojeden zalogaj hljeba, neko od starijih bi nas zaružio da ne ostavljamo Božiji nimet, slično kao kad bi, ne daj Bože, u mahalskom sokaku nakon namazane kriške neko dijete bacilo ostatak pa bi se poslije nimalo dobro provelo. Kasnije sam, ne znam ima li ovo veze s prethodno rečenim, često bio svjedokom kako jedna kolegica sa studija bosanskog jezika i književnosti, kad god na ulici nekako naiđe na komadić hljeba, obavezno zastane, uzme ga (pokupi) i skloni negdje na stranu. Redovno. Također, govorilo se za nekoga ko iz nekog razloga mora baciti nimet, poljubi i baci, ali ne zaboravi zahvaliti.
Eh, kojeg li ushićenja kad sam, ne uvidjevši to ranije, uspio osvijestiti da se nimet i u Fatihi spominje. Kod en'amte 'alejhim (أَنْعَمْتَ عَلَيْهِمْ) od glagola 'en'ame (أَنْعَمَ), jun'imu (يُنْعِمُ) sa značenjem darovati, dodijeliti blagodat ili učiniti blagodarnim, dobrim, lijepim, nalazi se svojevrsna varijacija nimeta, pa riječ nimet (نِعْمَة) osim što označava hranu (zapravo, sve blago), označava i blagoslov, a blagoslov inače podrazumijeva obilje. Pa, kud će veće blagodati, dara i obilja od samog vjerovanja – jer oni kojima je Allah omilio i uljepšao vjerovanje, a omrznuo nevjerovanje, griješenje i neposlušnost, to je zbog fadileta i nimeta Allahovog (uporedi Kur’an, 49: 7–8).
Inače, nimet se doslovno pod tim oblikom spominje tačno pedeset puta u Kur’anu, često u izrazu sjetite se blagodati, zatim upotpunjavanje blagodati, darovanje blagodati, brojanje (nemogućnost pobrojavanja) blagodati, darivanje (pružanje) blagodati, zahvalnost na blagodatima, zamjenjivanje blagodati nevjerstvom, poricanje blagodati, pričanje o blagodati Allahovoj i slično.
U različitim drugim varijacijama riječi istog korijena nimet se indirektno u Ku’ranu nalazi još devedeset puta. Korijen riječi je nun-ajn-mim (ن ع م) i označava zadovoljstvo, obilje, lahkoću, blagost, ugodnost, nježnost, uživanje, zadovoljstvo, dobru ishranu, davanje i poklanjanje, uslugu, bujanje, svježinu, raskošnost (luksuz), izvornost ili ekstremnu dobrotu, razdraganost (veselje), blagoslov... ali znači i ispašu stoke ili stoku (deve, ovce, koze.. pa, naš narod za stoku i kaže blago), te šesta kur’anska sura nosi naziv El-enam: stoka/blago. Arapi za riječ da (odobravanje) kažu ne’am (نَعَمْ), slično kao što mi kažemo dobro.
Eh, kada smo ranije spominjali rahatluk, i upućivali na ajet u kojem se spominju udobnost i miomiris kao dio Dženneta zadovoljstva (Kur’an, 56: 89 – فَرَوْحٌ وَرَيْحَانٌ وَجَنَّتُ نَعِيمٍ), ovo zadovoljstvo u drugim prijevodima navodi se i kao blaženstvo tj. blagodati Dženneta, a označeno je kao “džennetu ne'im” (وَجَنَّتُ نَعِيمٍ) ili nimet u Džennetu.
Recimo još i to da se svojoj vezi s nimetom najprije mogu obradovati Naim i Naima. Ime Naima se u značenju uglavnom čita kao nježna, blaga, ali sad vidimo i preko naše riječi za nježnost kao blagost, da u ovome ima i darovanja blagom, tj. nimetom, odnosno, bogatstvom ili zadovoljstvom.
Ljepota nad ljepotom.
وَأَمَّا بِنِعْمَةِ رَبِّكَ فَحَدِّثْ
I o nimetu Gospodara svoga kazuj!
(Kur'an, 93: 11)
