Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ
Sead Šemsović redovni je profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i naš vodeći stručnjak iz ove oblasti. Autor je nekoliko knjiga iz historije i teorije književnosti, naučnih i stručnih studija i ogleda, nekoliko udžbenika iz bosanskog jezika i književnosti, urednik je većeg broja knjiga kao i časopisa. Potpredsjednik je Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Sandžaku, s posebnim usmjerenjem ka unapređenju obrazovanja na bosanskom jeziku u Republici Srbiji. Od skoro je predsjedavajući Odbora za bosanski jezik i književnost pri Uredu koordinacije bošnjačkih vijeća s prostora bivše Jugoslavije. Od osnivanja Državnog univerziteta u Novom Pazaru predaje predmete iz oblasti bošnjačke književnosti i koordinator je za obnavljanje predmeta iz oblasti bosanskog jezika.
U ovom intervjuu govori o Hasanaginici u povodu 250 godina od prvog zapisa ove bošnjačke balade te o prijeporima o tome kojoj književnosti ova pjesma pripada – srpskoj, hrvatskoj, bosanskoj ili bošnjačkoj. Šemsović govori i o sevdalinci, o tome kako prepoznati ovu pjesmu među brojnim pjesmama koje su pravljene po njenom uzoru te o aktuelnoj temi bosanstva kao moguće nacionalne odrednice.
STAV: Ove godine obilježava se 250 godina prvog zapisa Hasanaginice. U sklopu izabranih dijela Alije Isakovića Bošnjački institut uskoro objavljuje novo izdanje zbornika o Hasanaginici, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine sprema međunarodnu konferenciju o ovoj baladi, a Tuzlanski kanton proglasio je ovu godinu “Godinom Hasanaginice”... Kao profesor usmene književnosti, kako gledate danas na snagu usmene riječi? Koliko je ona utkana u kulturalni kod današnjih ljudi – od generacije X, preko milenijalaca do tiktok generacije?
ŠEMSOVIĆ: Usmena kultura starija je od pisane. Iako je pisana odavno preuzela primat, usmena kultura nikada nije u potpunosti nestala. Onako kako je i kur’anski tekst najprije i najčešće usmenim putem obznanjen Poslaniku, pa ga on izgovorio, pa tekst bio zapisan, tako je i važnost usmenosti u odnosu na pismenost. Važnost i blagodat usmene komunikacije nikada ne može biti nadomještena nečim drugim. Tako je veliki homerolog Albert Lord kazao kako je zapisana narodna pjesma tek “mrtav tekst” u odnosu na ono šta je taj isti tekst u svom živom izvođenju. Neki su žanrovi usmene tradicije živo prisutni, kao vicevi u kolokvijalnoj komunikaciji ili hićaje i predaje u dersovima, hutbama i vazovima. Novije generacije sve manje uviđaju blagodati usmenog obraćanja, ali ih mi stariji moramo podsjećati i ukazivati im na neupitne činjenice. Usmena komunikacija pored informacije i stilogenosti iskaza prenosi i unutarnji život govornika, dok pisani tekst nema takvu sposobnost.
STAV: Nerado postavljam pitanje o mentalitetu, budući da je taj način karakterizacije naroda odavno prevladan, ali me već dugo zanima jesu li Bošnjaci po svojoj prirodi bliži sevdalinci, baladi ili epskoj junačkoj pjesmi?
ŠEMSOVIĆ: Niti jedan narod, pa tako ni Bošnjaci, nisu kulturološki istovjetni na svim krajevima prostora na kojem žive, u našem slučaju Bosne, Sandžaka i Kosova. Razlike su primjetne između središnjih i rubnih prostora, a potom i unutar tako određenih cjelina. Središta su blagotvorno utjecala na nastanak sevdalinke i balade, dok je krajište razvilo guslarsku herojsku epsku pjesmu. Da li se i u tako postavljenom konceptu razaznaje mentalitet Bošnjaka? Naravno da da. S tim što će slike mentaliteta biti u saglasju s poetikom žanra, pa će se u sevdalinskom ukazati čežnja i bol do granice s beznađem ili umjerena, a ipak ustreptala erotičnost; balada će upamtiti izuzetnu empatiju prema bolu drugog; epika hrabrost i nesebičnost davanja života u cilju očuvanja topraka, te visoki moral i ljudskost u odnosu prema poraženom.
STAV: Sve što je dobro na ovim prostorima svojata se. Vjerovatno nikada neće prestati prijepori o tome čiji je Mak, čiji je Meša, čiji je Skender... Pitam Vas stoga – čija je Hasanaginica? Je li ona bosanska kao što danas neki žele reći, ili je hrvatska jer je zapisana na tlu današnje Hrvatske, ili je srpska jer su “Srbi svi i svuda” ili je, pak, bošnjačka?
ŠEMSOVIĆ: Nije nepoznata pojava da neki umjetnik i njegovo djelo pripadaju u više nacionalnih korpusa – tako to funkcionira u civiliziranom svijetu. Za razliku od tog svijeta, naše okruženje različitim manipulativnim sredstvima želi prisvojiti sve i ne dijeliti ništa. Takav se model ni na koji način ne može nazvati suživotom, već oružanim i/ili neoružanim dijalogom. U tom se dijalogu treba opremiti za konverzaciju u skladu s okolnostima, verbalnim ili neverbalnim oružjem, zavisno od pljačkaša i njegove opremljenosti. Hasanaginica je jedan od tih primjera, ali, kako ste i sami primijetili, ne i jedini. Razine prisvajanja kreću od eksplicitnog nacionalnog “opredjeljenja” pisca, kao u slučajevima Meše Selimovića i Osmana Đikića, neeksplicitnoga, kao u slučaju Maka Dizdara, preko prisvajanja svega što je napisano na srpskom jeziku (bosanskom, hrvatskom i crnogorskom), pa do prisvajanja samih jezika, naroda i njihovih teritorija.
Kao što vidite, anamneza je izuzetno složena i lepezasto se gradacijski uzlazno razvija. Tako za svaku oblast društveno-humanističkih disciplina imate zastupnike za svaki od nivoa naučne devijantnosti, pa će historičari imati svoju uzlaznu ljestvicu, isto tako lingvisti, historičari umjetnosti, historičari književnosti, pravnici, politolozi i ini. Stoga je sarajevska lingvistička, književnohistorijska i folkloristička škola zasigurno najkorektnija prema svojim susjedima – bavimo se sobom bez prekograničnih pretenzija.
STAV: Da li imenovanje Hasanaginice kao bosanske a ne bošnjačke usmene balade predstavlja svojevrsni revizionizam? Postoji li kod prijašnjih teoretičara usmene književnosti u Bosni i Hercegovini ikakvih dilema o tome kojem kulturnom naslijeđu ova pjesma pripada?
ŠEMSOVIĆ: Ideja integralnog bosanstva prevladana je još prije vijek i po i odavno je postala utopistički diskurs. Navodna stremljenja pojedinaca da društvene okolnosti vrate na početak 19. stoljeća kada su svi stanovnici Bosne bili Bošnjaci triju vjera, a o čemu svjedoče Vuk Karadžić, Ilija Garašanin i brojni drugi, odavno je neupotrebljiva, a društvena gibanja ne poznaju reverzibilne procese. Od onog trenutka kada se bosansko pravoslavno stanovništvo pod utjecajem Beograda opredijelilo za srpski etnički identitet a katoličko za hrvatski, ideja bosanstva ostala je u prošlosti. Da li je bosanstvo integrirajuća ideja svih etničkih grupa Bosanaca – da jeste, ne bi niko imao ništa protiv, ali, nažalost, nije. To je ideja koja razgrađuje Bosnu. Budući da su okolnosti takve, ne treba živjeti u iluziji.
Hasanaginicu je najprije Alberto Fortis u svom znamenitom djelu Putovanje po Dalmaciji (1774) nazvao “morlačkom” ili pjesmom Morlaka – slavenskog stanovništva Dalmacije, u čemu prepoznajemo poziciju posmatranja “drugog”, te je iz ugla jednog Talijana pjesmu najprije važno prepoznati kao tuđu. I sam Fortis u svom proznom prevodu balade naznačava da je Hasanaga turčin, odnosno Slaven turske vjere, odnosno slavenski musliman, odnosno Bošnjak. U svom bilježenju srpskog folklora, a iz pozicije “Srbi svi i svuda” (1836), Vuk Karadžić tragat će za živim pjevačem ove balade, te kada ga ne uspije naći, oblikuje svoje prvo čitanje Fortisovog predloška, a potom i drugo. Uvidom u oba čitanja razvidno je koliko ni sam Vuk, a ni kasniji istraživači, ne razumiju originalni tekst te u skladu sa svojim poimanjem i kreiraju devijantne interpretacije.
Sva su istraživanja, bez obzira na srpski ili hrvatski prefiks, bila saglasna da pjesma potiče iz muslimanske sredine, odnosno da je bošnjačka. Najznačajnija književnoteorijska razmatranja donosi Munib Maglajlić u svojoj disertaciji, gdje precizno definira “muslimansku baladu”, u skladu s tadašnjim načinom imenovanja naroda, ne baladu općenito i ne nekakvu bosansku baladu.
Teritorijalno imenovanje neke umjetnosti, posebno književnosti, a još specifičnije usmene književnosti, u folkloristici nikada nije bilo čin ozbiljnog naučnog izučavanja. Pripadnost se uvijek određuje prema narodu, nikada prema državi ili teritoriju. Stoga je sasvim neopravdano govoriti o “Bosanskoj usmenoj poeziji”, što u posljednje vrijeme pokušava na sasvim amaterskom nivou postaviti Rusmir Mahmutćehajić svojim organiziranjem naučnih konferencija iz oblasti folklora. Problematičnost s Hasanaginicom dodatno je složenija jer ta pjesma i nije nastala na teritoriju koji je u 18. stoljeću zahvatao bosanski ejalet. S druge strane, Mahmutćehajićevo vraćanje opisne terminologije “muslimani bosanskog naroda”, umjesto eksplicitno Bošnjaci, komično i karnevaleskno štrči na stazama sazrijevanja bošnjačkog znanja o sebi.
STAV: S ovim u vezi, čija je sevdalinka? Da li je njezino nazivanje bosanskom svojevrsno odricanje od bogate baštine koju u usmenoj književnosti imamo na teritorijama Sandžaka i drugih dijelova nekadašnje osmanske Bosne?
ŠEMSOVIĆ: Kod sevdalinke je situacija sasvim precizna, jer ne postoji neka druga slična pjesma – postoji samo original sevdalinke i pjesme koje su nastale po uzoru na original. Stoga njoj i nije potreban nikakav prefiks, unutar svih dosadašnjih definicija isticano je da nastaje “u muslimanskoj urbanoj sredini”, odnosno u gradovima u kojima su Bošnjaci činili većinu. Bilo kakvo miješanja struke i nauke, s jedne strane, s avanturizmom, politikanstvom i amaterizmom, s druge, proizvodi kakofoniju u javnom prostoru, jer savremeni mediji i brojne kulturne i političke institucije ne vode računa o referentnosti govornika. Takvim se potezima, naravno, sve što je izvan današnjih granica Bosne ostavlja nekom drugom: sandžačka sevdalinka, sandžačka epika: Avdo Međedović i brojni drugi, kao i kosovska usmena tradicija, sandžačka i kosovska alhamijado tradicija i slično.
STAV: Je li svođenje na bosansku odrednicu nekih donedavno neosporno bošnjačkih segmenata kulture, kao što su bošnjačka balada i sevdalinka, put ka dodatnom odvajanju Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine od svoje matice. Hoću reći, ako je sevdalinka bosanska, a ne bošnjačka, u kojoj raspodjeli ostaju sandžačke sevdalinke? Jesu li tom logikom imenovanja po državi a ne po naciji sevdalinke nastale na teritoriji Sandžaka dio srpske kulturne baštine?
ŠEMSOVIĆ: Sasvim utemeljena primjedba. Da, upravo tako. Kada bilo koji proizvod narodnog genija vežete za neki teritorij, a same granice teritorija su fluidna stvar, pomjeraju se, te narodi ostaju na tim prostorima u drugim državnim zajednicama, šta činiti u takvoj situaciji? Ozbiljno naučno istraživanje nema nikakav problem s takvim situacijama, jer one nisu karakteristične samo za pitanje Bosne. Kada se naukom počnu baviti ljudi bez temeljnih znanja, nastaje problem. Folkloristika je oduvijek bila zanimljiva entuzijastima, više nego bilo koja druga humanistička disciplina, ali su ti entuzijasti tačno znali gdje im je mjesto u odnosu na ljude struke. Danas, u vremenu poremećaja autoriteta, neko svoj entuzijazam predstavlja kao vrhunski naučni domet, što se u ozbiljnim društvima lahko sankcionira. Kod nas je situacija takva da pojedini naučnici podržavaju entuzijastu u njegovom senilnom naklapanju. Ne razumijevaju da estetski uspjeli tekst ima značenjske slojeve te da se tim slojevima treba pristupati prema ustanovljenim principima koristeći se jasnim metodama interpretacije. Svaki drugačiji pristup nije utemeljen niti relevantan.
STAV: Dolazimo ovim do pitanja bosanstva i bošnjaštva. Ako je Bosanac (i Hercegovac) nacionalno ime koje podrazumijeva sve državljane Bosne i Hercegovine neovisno o njihovom etničkom porijeklu, jesu li etnički Bošnjaci u Sandžaku nacionalno Srbi? Konkretnije, Vi ste porijeklom iz Sandžaka – šta bi Vaša rodbina i Vaši prijatelji u Novom Pazaru rekli kad bismo ih, logikom raznih senadina lavića, nazvali Srbima?
ŠEMSOVIĆ: Ideolozi bosanstva ušuškani unutar sarajevocentričnih poimanja svijeta ne misle ni o svim dijelovima Bosne, a kamoli o Bošnjacima izvan Bosne. Većina ih je akademku karijeru svelo na konformističko ugađanje sebi i rad samo u granicama nužnih potreba za napredovanjima, bez svijesti o društvenoj odgovornosti univerzitetskog profesora. Stoga ova karikaturalna slika da se sandžački Bošnjaci idejno odrede kao Srbi upravo iskazuje paradoks potenciranja na nečemu sasvim prirodnom kakvo je pripadanje državi Bosni i Hercegovini, o čemu se Bošnjaci do ovih ideologa nikada nisu ni sporili. Sada se sporimo, jer je potenciranje na nečemu podrazumijevanom izazvalo potiranje bošnjačkog identiteta. Naročito je ideja integralnog bosanstva postala zanimljivom intelektualnim krugovima, koji su oduvijek vodili glavne identitetske borbe Bošnjaka (sedamdesetih i devedesetih godina 20. vijeka), a sada se sasvim onesviješćeni podgrijanom maglom usmjeravaju za Domanovićevim “Vođom”.
STAV: Hrvati i Srbi u Bosni u ogromnoj većini nemaju nikakvih dilema o tome kako se nacionalno treba izjašnjavati. Kod Bošnjaka je očigledno na djelu novo nacionaliziranje, ovaj put u smjeru bosanstva. Bošnjački intelektualci odigrali su važnu ulogu sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća u nacionalnoj afirmaciji Bošnjaka najprije pod imenom Muslimana a potom i Bošnjak. Mogu li ove intelektualne grupe koje danas insistiraju na nacionalnom bosanstvu uspjeti u svome naumu među Bošnjacima? I kakve su im šanse da u bosanstvo dovedu Srbe i Hrvate?
ŠEMSOVIĆ: Budući da je učinak tih novih intelektualnih grupa recipročan njihovom naučnom rangu, referentnosti u naučnim krugovima širim od sarajevskih, onda se ne trebamo pribojavati. Njihova naučna neprepoznatljivost u ozbiljnim naučnim rangovima ukazuje da su svoju naučnu nemoć pokušali pretočiti u neka druga angažiranja, pa i to sasvim neuspješno. Za razliku od intelektualaca sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina koji su najprije bili relevantni u nauci a potom i u borbi za svoj narod, ovi nemaju nikakav naučni niti akademski kredibilitet. Zato se ne trebamo bojati, nego stvari nazivati njihovim imenom.
STAV: Šta je razlog očigledne debošnjakizacije ovdašnje kulture i njezinog bosniziranja? Koliko je to u suprotnosti s osjećajem ljudi koji su se prije deset godina na popisu stanovništva izjasnili onako kako su se izjasnili, a čime su Bošnjaci prešli granicu od 50 posto stanovništva Bosne i Hercegovine? Kako bi se to odrazilo na neki novi popis stanovništva?
ŠEMSOVIĆ: Upravo je to jedan od glavnih argumenata pogubnosti ove ideologije. Bez ovog argumenta nedovoljno upućen posmatrač može pomisliti da je ova ideologija pomirljiva, blaga, domoljubna i slično, ali avaj, njihova navodna briga za Bošnjake zapravo je kukavičje jaje Bošnjacima, koji svoju posebnost trebaju prodati za ničiju općost.
STAV: Postavimo se načas u ulogu Srba i Hrvata. Oni su danas nesumnjivo manjina u Bosni i Hercegovini. Šta za njih znači insistiranje na bosanstvu? Koliko je današnje bosanstvo zapravo, paradoksalno, u suprotnosti s intencijom nacionalnog integralizma: izaziva li ono kod Srba i Hrvata osjećaj ugroženosti i potrebu za dodatnom nacionalnom homogenizacijom ili ih privlači ideji bosanske države? Kako na to gledaju i kako to mogu iskoristiti nacionalistički krugovi u Srbiji i Hrvatskoj?
ŠEMSOVIĆ: Bosanstvo je ideologija koja je remetilački faktor u Bosni. Ne možete vi nekom nametnuti osjećaj pripadanja, ali možete nepripadanja. Bosanski Srbi i Hrvati vole Bosnu onoliko koliko im to dopuste Beograd i Zagreb. Kada se ta dva centra zabave sobom, onda taj odnos prema Bosni poraste, kada ovi centru počnu “brinuti” o svom narodu u Bosni, onda to pripadanje splasne. U svemu tome bosanstvo nije integrirajući faktor već razgrađujući. Zar nije ideja integralnog jugoslavenstva umrla prije nego je politički i bila rođena? Iz takvih se primjera trebaju izvlačiti zaključci i tragati za ekonomskim integrirajućim faktorima, a kulturu nije potrebno natezati kako bi odgovarala svima. Svaka etnička zajednica ima svoje kulturne okvire na bosanskom prostoru.
STAV: Među bitnim obilježjima nacionalnog identiteta su, po Anthonyju Smithu, zajednički mitovi i historijska sjećanja. Jesu li bošnjački, srpski i hrvatski mitovi, pa time i epsko naslijeđe, zajednički ili su, pak, međusobno suprotstavljeni? Odnosno, koliko i kako Budalina Tale, braća Hrnjice i Alija Đerzelez, s jedne strane, te Marko Kraljević, Vuk Jajčanin ili Ivo Senjanin, s druge – koji se u hiljadama stihova međusobno tamane – pripadaju zajedničkom kulturnom naslijeđu?
ŠEMSOVIĆ: To ponajbolje pokazuje klasifikacija epike u jugoslavenskom dobu: srpskohrvatska epika i muslimanska epika, a u novije doba “hrišćanska i muslimanska” usmena epika. Stoga je ova srpskohrvatska i bila podignuta na visoki pijedestal komunizma, posebno hajdučki i uskočki ciklus, jer je korištena kao slika narodne borbe protiv okupatora, odnosno kao borba naroda protiv feudalaca. U takvim konstelacijama kreiranih slika bošnjačka je usmena epika bila, naravno, izdajnička. Slavi okupatora i njegove pomagače da ugnjetavaju “sirotinju raju”. Naravno da smo i u tom periodu imali izuzetnih istraživača bošnjačke usmene epike, koji nisu dopuštali da im budu nametnuti takvi kompleksi niže vrijednosti, među kojima se posebno ističu Đenana Buturović, Munib Maglajlić i Rašid Durić, te u povremenim proplamsajima Salko Nazečić i Hatidža Dizdarević Krnjević. Stoga, nemamo zajedničkih epskih junaka i mitova. Što se tiče historije, imamo zajedničkog onoliko koliko oni prihvataju samostalnu srednjovjekovnu Bosnu. Tamam toliko. Svako neprihvatanje bosanske srednjovjekovne samostalnosti ukazuje na ozbiljnu identitarnu razliku.
STAV: Vratimo se sevdalinci. Osim što se u posljednje vrijeme otvara pitanje njezinog imenovanja kao bosanske ili bošnjačke, došli smo u stanje u kojem se pod riječju sevdalinka podrazumijeva sve i svašta – od šlagera iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, preko takozvane novokomponirane pjesme, do Bože Vreće i Damira Imamovića. Kako, zapravo, prepoznajemo sevdalinku? Šta je razlikuje od pjesama napravljenih po njenom uzoru?
ŠEMSOVIĆ: Sevdalinka je melopoetska tvorevina, tako da s jedne strane postoji tekst, a s druge melodija, te je kod ovakvih pitanja važno jasno prepoznavati i jedno i drugo. Dakle, obje niti tog tkanja imaju svoj originalan izraz i svoje izvedenice – kako tekst tako i melodija. Originalni tekstovi ne prelaze petnaestak stihova, govore isključivo o ljubavi između muškarca i žene, ljubav je nekada uzvraćena a nekada bolna, emocija je ljubavna čežnja i ljubavni zanos, bol do granice s beznađem, pjesma ne opisuje ambijent ašikovanja već donosi uprizorenje ašikovanja, može biti monološka i dijaloška, nalazi se samo u relevantnim zbirkama, sve izvan toga nije pouzdano.
Taj se originalni tekst može pjevati izvorno, poravnim napjevom s prekomjernom sekundom: muškim glasom uz pratnju tamburice ili saza, a ženskim uz okretanje tepsije. Sve izvan toga su modaliteti, uz pratnju violine ili harmonike, snažnijim glasom s enormnim produžavanjem krajnjih vokala. Nakon toga se može izvoditi u nekom sasvim drugačijem stilu: rokenrol, džez, operno pjevanje i slično.
Na drugoj se strani nalaze tekstovi koji su nastali po uzoru na sevdalinku i pjevaju se na neki od gore navedenih načina vokalne interpretacije.
Sve je to uvjetno sevdalinka tamam toliko koliko je udaljena od originalnog teksta i originalnog načina izvođenja.
STAV: Je li status bosanskog jezika i bošnjačke književnosti bolji u Srbiji (u Sandžaku) ili Bosni i Hercegovini (u Republici srpskoj)?
ŠEMSOVIĆ: Status bosanskog jezika u Sandžaku je bolji nego i u mnogim dijelovima Federacije, posebno kada se govori o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, jer je bosanski jezik jasno izdvojen od srpskog, pa su i sadržaji za potrebe obrazovanja bošnjačke djece bogatiji u Sandžaku nego ovdje. Pritom, status bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, te historije, likovne i muzičke kulture, u visokoškolskom obrazovanju na prostoru Federacije umnogome je bolji nego li je to u Sandžaku, kako u sadržajnom tako i u kadrovskom segmentu sagledavanja, iz jednostavnog razloga što te dionice obrazovanja i nauke na ukupnom srbijanskom prostoru nisu doživjele modernizaciju i još su opterećene nacionalizmom. Posebni slučajevi jesu studijski programi na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, gdje se upravo akreditiraju programi koji ni po čemu ne oslikavaju etnički sastav zajednice u kojoj se Univerzitet nalazi, što je bez sumnje savremeni oblik kolonizacije i asimilacije. Što se manjeg bosanskog entiteta tiče, tu je status bosanskog jezika jezivo loš, tako da je stanje neuporedivo sa situacijom u Sandžaku.
STAV: Je li to paradoks?
ŠEMSOVIĆ: Mogao bi biti paradoks da ne znamo kako funkcionira pitanje sticanja prava: “pravo se ne dobija, pravo se uzima”. Znajući koliko je bošnjačka politika na prostoru RS-a slabo koordinirana već skoro trideset godina, onda su jasni razlozi ovakvoga stanja. S druge strane, golgota koju je bošnjački narod doživio na tom dijelu bosanske teritorije, deklasirala je politički i intelektualni sloj društva, tako da u postratnom dobu nije bilo zrelih i kontinuiranih pritisaka na lokalnu vlast za ostvarivanjem prava Bošnjaka.
STAV: Koji su to najvažniji rezultati Bošnjačkog nacionalnog vijeća u Sandžaku, Centra za unapređenje obrazovanja na bosanskom jeziku i Zavoda za kulturu u smjeru ostvarivanja prava Bošnjaka na obrazovanje na bosanskom jeziku?
ŠEMSOVIĆ: Bošnjačko nacionalno vijeće sa svojim institucijama uspješno je realiziralo i trenutno realizira niz projekata. Dio toga proizlazi iz poslova uređivanja obrazovanja na većinskom i svim manjinskim jezicima na prostoru Republike Srbije, tako da se mnogi poslovi provode ukorak s modernizacijom ovog dijela obrazovnog sistema. Tu je, prije svega, riječ o izradi ishoda i standarda obrazovanja za prvi i drugi ciklus osnovne škole te za srednju školu, gdje je iz standarda drugog ciklusa osnovne škole nastala mala matura, a iz standarda za gimnazije i srednje stručne škole u postupku je realizacija Državne mature. Potom su tu i revidiranja programa nastave i učenja za osnovnu i srednju školu, prevođenje školske evidencije i slično. To su poslovi koji se s vremena na vrijeme delegiraju ispred državnih organa, a organi Vijeća sa svojim timovima uspješno ih realiziraju. Svaki put naši su proizvodi bili ocjenjivani visokim ocjenama.
Projekti koje ne delegira Država nego ih mi sami pokrećemo, apliciramo za sredstva kod resornih ministarstava i u konačnici realiziramo, tiču se proizvodnje priručnika za nastavnike, a kako bi što lakše i kvalitetnije pripremili čas iz date oblasti. Stoga je Zavod za kulturu sandžačkih Bošnjaka pokrenuo i dobrim dijelom realizirao projekat “Interpretacije iz bošnjačke književnosti”, u okviru čega je do danas izašlo nekoliko knjiga: Sead Šemsović, Usmena poezija Bošnjaka, Amira Dervišević, Usmena proza Bošnjaka, Nehrudin Rebihić, Bošnjačka poezija 20. i 21. stoljeća i Muris Bajramović, Šeherzada Džafić i Ikbal Smajlović, Bošnjačka proza 20. i 21. stoljeća, a u pripremi su još Bošnjačka drama 20. stoljeća Almira Bašovića i Starija bošnjačka književnost Seada Šemsovića i Nehrudina Rebihića. Osim toga, Centar za unapređenje obrazovanja na bosanskom jeziku Isa-beg Ishaković do sada je objavio dva priručnika: Kratke crtice iz prošlosti Bošnjaka Izeta Šabotića i Mirze Čehajića te Jezička kultura i norma bosanskoga jezika Adnana Bjelaka i Ersana Muhovića.
Svaka od ovih institucija unutar Vijeća kao i organi Vijeća kontinuirano prate realizaciju obrazovanja na bosanskom jeziku, organiziraju seminare, okrugle stolove, naučne skupove i promocije knjiga, a u cilju podizanja svijesti o važnosti obrazovanja na bosanskom jeziku i važnosti kulturne historije Bošnjaka. U novije vrijeme započinjemo poslove iz oblasti jezika i književnosti, posebno u obrazovanju, a u okviru Odbora za jezik i književnost pri Uredu koordinacije bošnjačkih nacionalnih vijeća s prostora bivše Jugoslavije.