O njegovom turbetu su se starali turbedari. Jedan od njih bijaše šeh Mehmed, koji je iz Edirnea došao u naše krajeve. Turbedarska služba prenosila se s oca na sina. Šeh Mehmeda naslijedio je sin mu derviš Alija, ovog opet sin mu derviš Mehmed, a njega je naslijedio derviš Hasan. Uz turbe je uvakufljeno stotinu dunuma zemlje čiji su plodovi nekada išli turbedaru, a danas se o turbetu brinu žene-turbedarke iz porodice Šehmehmedović, potomci nekadašnjeg turbedara Mehmeda.

O Kaimijinoj slavi svjedočili su brojni napisi o njemu, legende, čitave pjesme koje su mu posvetili pjesnici iz Bosne i njegovi savremenici, kao i veliki broj rukopisa njegovog djela. Malo je bilo čak slavnih i priznatih osmanskih pjesnika čija su djela toliko prepisivana kao pjesme Kaimi-babe.

Turbe su zijaretili i bolesnici moleći se Bogu da im bolove olakša. I ostali svijet, ženski i muški, pohodio je pjesnika Hasana Kaimiju, tražeći od Boga put do ostvarenja nekog murada. Danas ga zijarete češće muslimani, a rjeđe pokoji pravoslavac koji, pritisnut grijesima, traži duši mira.

Hasan Kaimija rođen je u prvoj polovici 17. stoljeća u Sarajevu, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Po verziji sačuvanoj u tradicijama sarajevskih kaderija, Kaimija je nekoliko godina proveo kao murid kod šejha Ankarevije u jednoj sarajevskoj tekiji. Kao mladić se zaputio u svijet, odlazi u Sofiju, gdje je pred šejhom halvetijskog reda Muslihuddinom iz Užica stekao potpunije obrazovanje i pristupio halvetijskom tarikatu u kome je dobio i titulu halife. Neki su pretpostavljali, na temelju neke bilješke na knjizi teologa Zijauddina Ahmeda Enisul-vaizin, da bi Kaimija mogao da bude i rođeni sin pomenutog šejha Muslihuddina.

Isti pisac kaže na drugom mjestu da je Kaimija bio veliki dobrotvor i zaštitnik potlačenih. Mnogi progonjeni kršćani našli su u njegovoj kući sigurno utočište, koje ni sama vlast nije smjela oskrnaviti. Inače je bio čuven i cijenjen kao učenjak i poznavalac mnogih grana svjetovnih i vjerskih nauka, zbog čega su ga još za života njegovi savremenici proglasili evlijom, tj. čovjekom svetim, kome su dostupne mnoge tajne, nepoznate običnim smrtnicima. Mnogo je pomagao narodu i liječenjem raznih bolesti pomoću trava i sokova iz korijenja. Volio je poštenje i pravdu, pa nije dozvoljavao da se čine nasilja i zulumi. S mimbera je u džamiji često oštro jezikom šibao nesavjesne činovnike, janjičarske baše i visoke funkcionere vilajetske vlade. Zauzimao se za slabe i progonjene. Svijet ga je zbog toga neobično volio i cijenio, a njegova popularnost nije bila draga nosiocima vlasti i onima koji su progonili i pljačkali sirotinju.

Kaimija je pripadao i kaderijskom tarikatu. U nekim se rukopisima iza Kaimijinog imena može pročitati riječ kadiri, sam Kaimija deklarira se riječima: “Naš je pir šejh Abdulkadir.” Pjesnički pseudonim kaimi, što znači postojani, dobio je kao šejh Sinanove tekije, jer bi provodio halvet stojeći. Njegovo je prezime Zerrin-Oglu ili Zrinović, zbog čega će ga neki istraživači, opravdano ili ne, povezivati sa Zrinskima.

Zalažući se za socijalna prava sirotinje, koja je 1683. godine tražila da se podijeli bogataško žito, predvodio je sarajevsku fukaru u buni koju su podigli, u godini kad su gospodarili glad, mito, skupoća, kuga i druge nevolje, protiv trgovaca koji su u hambarima čuvali žito s namjerom da ga po skupe pare prodaju sirotinji. Zavladala je strava i stradalo je mnogo ljudi na objema stranama, trgovci, bogataši, ali i kadija Omer i njegov zamjenik Adem-efendija. Šejh je došao u sukob s vlastima i sarajevskom ulemom, koji su zbog toga, ali i zbog njegovih proročanskih pjesama, isposlovali da ga se protjera iz Sarajeva. Muvekit bilježi kako je pogubljeno 19 začetnika bune. Nakon progona, Kaimija u Zvorniku provodi ostatak života, gdje umire 1691. godine. Iz velikog poštovanja, narod mu je odmah poslije smrti podigao malo turbe od lomljenog kamena, ćerpića i drveta, pokriveno šindrom. Turbe je proširio Šemsi-beg Tuzlić iz Tuzle i dao mu današnji oblik.

Svijet je pričao da je Kaimija, došavši u Zvornik, odsjeo u musafirhani kod neke begovice, pa se s njom oženio. U Kaimijinu turbetu, na zvorničkom Kula-Gradu, do 1962. godine čuvala se jedna rukopisna rasprava iz gramatike, kojoj je kao autor označen Kaimijin sin.

Bijaše “jedna gigantska figura, pojava jednog iskrenog narodnog borca, tribuna, književnika i pjesnika, čovjeka kod kojeg je socijalni osjećaj bio razvijen do konačnih granica i kad nikakva žrtva, pa i sam život, nije bila preskupa u borbi za socijalno dobro svoje sredine. To je bio skroman čovjek, koji nije niti u jednoj prilici zauzimao nikakav politički položaj u turskoj upravi, koji nije težio nikakvoj vojnoj ili političkoj slavi iako je po svojoj duhovnoj vrsnoći mogao postati prvi među prvima. I bio je prvak, ne na vlasti nego među skromnim dervišima, upamćen kao kristal u kristalu i svjetlo svjetiljke, što baca zrake kao da veli: ‘Ja sam vidik bez granica.’”

Šejh Hasan Kaimija bavio se se ilmi-džifrom, naukom o brojevima, što je uobičajeno za čovjeka tog vremena i na Istoku i na Zapadu. Pisao je na turskom jeziku i ostavio dvije stihovane zbirke: Waridat i Diwan. Poznate su i dvije njegove pjesme na bosanskom jeziku koje su se najviše prenosile usmenim putem, jedna o osvojenju Kandije i druga o štetnosti duhana. Ni stotinu godina kasnije neće biti dovoljno da se okonča rasprava i prepozna istina na kojoj je bio šejh Hasan Kaimija.

Kaimijina kasida o tutunu ili duhanu nastala je neposredno po pojavi duhana u Osmanskom carstvu i, dok su se vodile polemike za i protiv pušenja žutog lista, Kaimija se priklonio onima što su u duhanu vidjeli haram štetan po zdravlje i imetak.

Pošto je Kaimija dugo pisao stihove kojima je “proricao” budućnost i kako je kao ličnost bio veoma popularan, pripisivana su mu svojstva dobrog čovjeka, oko njega su se ispreplele priče u kojima je teško razdvojiti maštu od istine. Po jednom predanju, gdje ne treba zaboraviti njegovu pravednost, Kaimija se, iako već star, uhvatio u kolo djevojaka i počeo igrati. Neki mu to strašno zamjere, ali im on odgovori: “Kad budete ka i ja, hvatajte se de i ja!” Tako pričaju da se događalo da je ponekog zločesta čovjeka koji bi posjetio turbe udarila sa zida levha u glavu, a to je bio znak da je njegov boravak u turbetu nepoželjan.

Iznad Kaimijinih nišana usađeno je koplje, njegovo oružje, a u kutu turbeta bijaše smješten njegov bajrak. Ovaj bajrak samo je jedanput nošen iz turbeta, a to je bilo 1878. godine. Nosio ga je hadži Hasan-aga Krtičić na Glasinac, kad su naši preci junački branili svaki komad Bosne. Kada je htio uzeti bajrak, pohodio je sedam dana Kaimijin grob i tu se Bogu molio, a kada je osmi dan u turbe došao, našao je bajrak kod vrata. To je bio znak da ga slobodno može u boj ponijeti. I taj bajrak, prošavši kroz sve oluje i nadljudske borbe, opet je donesen čitav na staro mjesto.
O smrti Kaimijinoj također se očuvala priča u narodu.

Kad je prognan iz Sarajeva i kad se nastanio u Zvorniku, često je posjećivao mjesto na kojem mu se danas nalazi grob. Pred svoju smrt je stanovao kod nekog bega. Jedne noći rekao je begu da prenese selam njegovim poznanicima i da mu halale, jer da on sutra ide na drugi svijet. I sutradan su ga našli mrtva u njegovoj sobi. Sahranili su ga na mjestu koje je rado pohodio za života. Narod je neobično poštovao ovo turbe, hodočastio ga i kod njega klao kurbane.

U zadnjem ratu Kula-Grad sav je spaljen, nije pošteđeno ni turbe, u koje je udarila slijepa i s druge strane Drine upućena granata.

“Za zemlju se umolismo, za drvo i kamen ne mogosmo”, izreka je koja bi pristajala i nedavnim ratnim vremenima, a nastala je nakon protjerivanja Kaimi-babe iz Sarajeva, poslije čega Sarajevo planu i do temelja izgori. Nisu samo nekadašnja vremena nalik onom za Kaimijina vakta, i danas su prisutni mito, pohlepna vlast i povodljiva ulema, samo još nedostaje kuga.

Po jednom kazivanju, Kaimija je jedne ramazanske noći pošao u džamiju. Kad mu vjetar ugasi fenjer, on izvadi svijeću i pruži je prema kandiljima na munari i svijeća se upali. Ljudi koji su gledali ovo čudo opaze da je Kaimija pravednik i dobri. Vidjevši šta je učinio, pokaje se i rekne: “Eh, šta učinih! Ja se otkrih da sam sveti čovjek!” Da bi pokazao da to nije, on ode u mejhanu… O njemu su se pričala i druga čuda koja je pravio ne samo za života nego i poslije svoje smrti. Kako se vjerovalo da je njegovo turbe čuvalo Zvornik od nesreća, skovana je uzrečica: “Ko se drži Kajimijinog gaja, ne treba se bojati belaja!”