Ramazanski dani i bajramski blagdani su iza nas. Ramazan, mjesec posta, odricanja, oprosta, radosti, ujedno je i mjesec blagostanja, blagostanja nastalog kao proizvod svjesnosti da živimo život sa smislom, u njegovoj punini, uz konstantni ibadet, što je posebno izraženo upravo tih tridesetak dana. Bajram nam dolazi kao kruna naše posvećenosti. Pravi su sretnici oni koji uspiju održati takav način vođenja života i preostalih 11 mjeseci u godini, oni su postigli svrhu i cilj mubarek ramazana. Mjesec ševval, deseti u islamskom kalendaru, nasljednik ramazana, prilika je za sve nas da ispočetka krenemo, da se potrudimo da svakim novim danom budemo bolji ljudi nego što smo jučer bili. To možemo postići pod uvjetom da stalno čistimo svoje srce i odgajamo dušu, što je temelj tesavvufa, samim tim i islama.

Midhat Hamdi Maglajlija, nakšibendijski i čištijski šejh u Nakšibendijskoj tekiji “Mejtaš” u Sarajevu, profesor matematike i fizike u penziji, govorio je za Stav o najvažnijem zadatku svakog muslimana – održavanju duhovne discipline tokom cijele godine. Jezikom bogatim stilskim sredstvima kazivao nam je na koji način možemo popraviti sebe, kako život “preživjeti”, otkrio je na koji se način pronalazi istinska sreća, ali je objasnio i to koja je uloga šejha i tekije u svim tim procesima. Šejh Midhat Hamdi Maglajlija tokom cijelog razgovora naglašavao je da se ummet susreće s golemim problemom – zapostavljanjem znanja, čije posljedice svakodnevno osjećamo i što nas onemogućava da krupnijim koracima krenemo naprijed.

S obzirom na to da su sufije poznate kao vjerni čuvari tradicije, razgovor smo počeli pitanjem o njegovim zapažanjima kada je riječ o običajima te razlikama i sličnostima u pristupu mubarek mjesecu ramazanu i Bajramu u prošlosti i u sadašnjosti.

STAV: Vrlo se često povlače paralele između ramazana i Bajrama u prošlosti i danas. Možete li nam kazati kako su se dani devetog mjeseca islamskog kalendara te na kraju i Bajram obilježavali nekad i sad, tj. je li u Vašoj sredini dolazilo do promjena u običajima i generalno u pristupu ovim danima kroz vrijeme?

MAGLAJLIJA: Kao što svi znameniti događaji vjerskog ili svjetovnog karaktera, kroz godine i epohe, dobijaju nešto “novoga”, tako i ramazani i bajrami poprimaju određene promjene u svojoj formi i manifestaciji, pri čemu njihova suština i esencijalno značenje ostaju nepromjenljivi, iz prostog razloga jer je islam vjera univerzalna, savršena i potpuna, koju nije moguće unapređivati, modificirati i adaptirati shodno zahtjevima vremena. Dakle, ramazan i bajrami u svojoj suštini ostaju nepromjenljivi i “netaknuti” ljudskom mišlju i idejama. S druge strane, forma i manifestacija mjeseca ramazana i bajrama, drugim riječima, običaji nekad i sad, prije i sada, svakako su prolazili i prolaze kroz promjene koje mogu ili uljepšati ili umanjiti ljepotu slike življenja navedenih mubarek dana.

Za ilustraciju navedimo sljedeće:

Jedna od promjena koje umanjuju i suštinski kvare sliku življenja navedenih mubarek dana je u načinu obilježavanja “proslavljanja” bajrama uz alkohol, i sve grešno što uz to ide. Skrnavljenje primarnog vjerskog  karaktera bajrama prijetilo je da se istinska radost življenja u tom postramazanskom periodu svede na puko profano i prizemno poimanje ove nadasve vjerske aktivnosti. Hvala Bogu, taj neprimjereni način “bajramovanja” – vulgarizacija bajramskog veselja, koji je jedno vrijeme, od poslijeratnih dana, bio prisutan ovdje u našem miljeu, sada je iza nas.

S druge strane, evidentne su promjene koje doprinose kvalitetu življenja ramazanskog i bajramskog mubarek vremena, uljepšavajući sliku ukupnog dojma dana – blagdana. Da, blagdana, ne praznika (“praznog” dana), upravo blagdana, blagog dana, blagoslovljenog dana, dana ispunjenog blagom, blagom duhovnim i materijalnim. Od poslijeratnih vremena pa naovamo, iftar, koji se do tada isključivo provodio u našim kućama, biva malo pomalo “prisutan” i u javnosti, što je svakako dobro, budući da je bereket u džematu, u većim skupinama, te da uvijek ima i onih koji nisu u mogućnosti sebi iftar priskrbiti. Ovakvu praksu spremanja iftara svakako treba podržati, vodeći pri tome računa da ovaj mubarek čin zadrži karakter vjerske duhovnosti.

Naravno, bereket sofre iftara pod kućnim krovom je nešto posebno. Zato, ovu lijepu tradicijsku intimu ramazanskih večeri valja s ljubavlju njegovati i čuvati.

Druga značajna promjena koja sve više postaje, hvala Bogu, prisutna na ovim prostorima je, iz godine u godinu, masovnije obilježavanje bajrama, naročito klanjanjem bajram-namaza. Lijepo je što bajramsko veselje nije, i ne treba biti, rezervisano samo za one vjernike koji su postili mjesec ramazan. Lijepo je vidjeti da u tom veselju učestvuju i oni koji Bajram osjećaju svojim blagom i svojinom, barem u etničkom i tradicijskom smislu, u kojem se osjećaju kao punopravni pripadnici muslimanske kulturne baštine. Ako je ove i prošlih godina bilo “Bajram bez ramazana”, iduće godine, ako Bog da, bit će, nadajmo se, “Bajram s ramazanom”.

Mi ne znamo šta je u čijem srcu, šta je u čijim prsima od duhovnog sjemena dato, pa kako onda možemo znati koji i kakav plod će u budućim vremenima to sjeme dati?! I zato, nemojmo nikome uputiti riječi kritike vezano za vjeru, udaljit ćemo ga još više. Umjesto kritike, primijenimo savjet, blag, bez ukora, bez svjedoka. Time možemo doprinijeti da se, Božijom voljom, približi i vrati vjeri. I sve dok je korijen, koji ne vidimo, jednog stabla zelen i zdrav, ima nade da i grane njegove olistaju i plodove zdrave daju. Uz svjetlo i vodu potrebno je samo učiniti dvoje. Ne odvojiti stablo od korijena i zalijevati korijen zdravom hranom. Eto lijepog primjera iz svijeta bilja za svijet ljudi.

STAV: Postoji jedna izreka koja kaže da nismo izašli iz islama ako smo izašli iz ramazana. Na koji je način moguće održati “ramazanski način života”, tu duhovnu disciplinu, i izvan ovog mubarek mjeseca?

MAGLAJLIJA: “Ako smo izašli iz ramazana, nismo izašli iz islama.” Izreka duhovito kazana je upozoravajuće vrlo poučna. Tako jeste i tako treba da bude i ostane. S druge strane, ima slučajeva da Milošću Gospodara pojedinci “ulaskom u ramazan uđu i u islam”. Oni bivaju počašćeni time da im mjesec posta bude vrijeme i “mjesto” prvog susreta sa islamom. Vremenom, kroz vjersku obnovu i preporod, ako Bog da, osjetit će kvalitet u promjeni duhovnog načina življenja.

Kako održati “ramazanski” način života i nakon mjeseca posta? Uspjeti naći odgovor na ovo pitanje i po njemu se ravnati znači postići svrhu i cilj mjeseca ramazana. Ako smo svjesni odgovornosti za svaku našu misao, riječ i djelo, naročito u ramazanu, tada mjesec posta jeste vrijeme istinskog života našeg. Tada svjetlo mjeseca ramazana, i nakon ramazana, u čovjeku kao krunskom Božijem stvorenju, otvara i osvjetljava put ka totalnom zadovoljstvu Allahovim kaderom i stvaranjem. Ramazan je mjesec u kojem Milostivi pokazuje čovjeku kako je za njega najprirodnije živjeti – vatru strasti, požude, zavisti i mržnje pretočiti u svjetlo smirenja, mira, milosti i praštanja. Sve to postiže se postom srca, a ne samo postom tijela. Post srca daje radost srcu!

“Postite, bit ćete zdravi” – hadis, čiju poruku lijepo vidimo i na ovaj način, kaže: Postite srcem, očistit ćete ga. Očišćeno srce postat će živo. Živo srce oživjet će duhovni organizam naš, ojačati ga i učiniti zdravim. 

Mudrost koju Bog tokom mjeseca ramazana spušta u ljudsko srce koje posti čini ga živim, i zaštitom od duhovne smrti, zaštitom od neznanja jer je upravo neznanje – duhovna smrt. Ako mjesec ramazan živimo srcem, Bajram nam postaje bajramom duše naše! Bajramska radost duše naše rezultat je ramazanskog posta srca našeg! Jednom riječju – kakav ramazan, takav Bajram.

Post srca u mjesecu ramazanu daje čovjeku smirenje i jača vjeru bez sumnje. Vjera bez sumnje daje duši želju za vrlinama. Želja za vrlinama rezultira težnjom duše ka ljepoti. Ljepota i ljubav prema ljepoti, i u vremenu nakon ramazana, dariva duši sreću prema kojoj ona, po samoj svojoj prirodi, teži. Eto odgovora na pitanje kako održati “ramazanski” način života i nakon mjeseca posta.

Zaključimo – da život živimo životom ramazana, dunjaluk bi nam džennetom bio.

STAV: Iako je pitanje poprilično široko, možete li nam kazati koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi za vjernika muslimana u sadašnjem trenutku, tj. u 21. stoljeću, u 2022. godini?

MAGLAJLIJA: Bolno je saznanje da su muslimani diljem svijeta svojim nemarnim odnosom prema islamu zapostavili primarne, osnovne vrijednosti vjere – znanje! Imperativom ikre', čitaj, izučavaj, obrazuj se, traži znanje, od muslimana se traži i očekuje da budu promotori znanja i primjer drugima. Onaj koji zna, zna i zašto vjeruje, zna i kako će vjerovati, zna kako će iz vjere i spoznaju dobiti. Međutim, danas, po mnogim statističkim pokazateljima, muslimani se smatraju najnepismenijim ljudima na svijetu, uprkos tome što je islam – “religija knjige”. Raslojavanje vjerske i naučne komponente danas je vrlo izraženo, što je izravna posljedica nedostatka znanja, o čemu je već bilo govora. Neadekvatnom pristupu vjerskom učenju, a time i nedovoljno ispravnom tumačenju naučnih istina, doprinijela je gorka stvarnost današnjice – mnogo je vjere na jeziku, a malo je u srcu. Opet, kao posljedica nedostatka znanja, sve je više prisutna zavist, pakost i mržnja među muslimanima diljem svijeta. Ukratko, kako prevazići navedene probleme jeste za vjernika muslimana danas najveći izazov.

STAV: Jednom prilikom kazali ste kako život nije dat čovjeku kako bi u njemu uživao (uživanje po definiciji velikog broja ljudi), već da bi se nekako preživio. Svjedočimo da se ogroman broj ljudi ne bori samo s fizičkim bolestima, već i s onim koje zovu duševnim. Zašto su ljudi sve nesretniji i kako što lakše život “preživjeti”, kako prebroditi kušnje?

MAGLAJLIJA: Zašto su ljudi sve nesretniji? Zato što sreću traže tamo gdje je nema. Traže sreću u vanjskom svijetu. A ona, sreća, jeste u njima. Traže je, a nose je u sebi. Što je duže traže i što su “dalje” od sebe – ljudi su sve nesretniji. Budući da je čovjek duhovno biće spušteno u materijalno tijelo u ovom materijalnom svijetu, a da je sreća isključivo duhovna kategorija, nepoznata u svijetu materije, prirodno je da je njeno stanište – sam čovjek! Zažmiri na trenutak. “Reci” dunjaluku da te pusti na trenutak. I sreća će ti se javiti na trenutak.

Kako što lakše život “preživjeti”, kako prebroditi kušnje? Potrebno je prazna srca ispuniti bogobojaznošću (takvalukom), kako bismo imali jaki oslonac u Gospodaru svome (tevekkul). Samo je to sigurna garancija za uspjeh u savladavanju iskušenja koja nam stoje na ovom životnom putu. Ne zaboravimo. Nije potrebno da život bude lijep. Ni najmanje. Potrebno je da on bude sadržajan. Nerijetko je život mnogo sadržajniji kad je bolan, nego kad je prijatan.

STAV: Ogroman broj ljudi na religiju, ne samo na islam, gleda isključivo kao na utjehu, “lažni mehanizam” koji je čovjek izmislio ili placebo koji će nam pomoći da prebrodimo teške trenutke. Koliko je bitno raskrinkati ovu očiglednu zabludu?

MAGLAJLIJA: Besmisleno je uvjeravati ikoga u nešto što je bjelodano jasno. Pravi put se jasno razlikuje od stranputice. Ko hoće istinu – vjerovat će. Ko neće – pa izbor je njegov.

STAV: Koja bi bila uloga tekije u savremenom momentu? Tačnije, na koji način tesavvuf može doprinijeti razvoju pojedinca, ali i društva u cjelini?

MAGLAJLIJA: Tekija je škola za odgoj duše. Tesavvuf je školsko “gradivo” čiji nauk doprinosi duhovnom napredovanju i razvoju u odgoju pojedinca. Donošenjem odluke da se mijenja pojedinac utvrđuje obavezu da istraje. Svaka odluka koju donosi čini ga jačim u nastavku procesa. Međutim, ako ideju ne slijedi aktivnost, to je obično sanjarenje i maštanje. A ako je aktivnost bez ideje, to je onda samo noćni košmar. Odgajanje je pročišćavanje ljudskih duša od lošeg karaktera i njihovo usmjeravanje ka lijepom karakteru. Odgoj jeste put povratka duše svojoj zbilji. Znajmo da je odgoj – gradnja časti i čestitosti, doživotan proces. Proces promjene koji nema kraja. Uvijek ćemo da učimo, da se mijenjamo, rastemo, preoblikujemo, modifikujemo, razvijamo i postajemo. To je moguće jer je čovjek biće između neba i zemlje.

I znajmo, sve dok čuvamo svoju čast, čuvat ćemo i poštovati čast drugih, i obrnuto, ne možemo omalovažavati i potcjenjivati čast drugih, a da time i svoje dostojanstvo i čast ne pogazimo.

Međutim, nema načina da se djeluje na promjenu svijesti društva u cjelini. To je moguće samo individualno u pojedinačnoj ravni. Jasno, veći broj osviještenih pojedinaca doprinosi i nivou društvenog razvoja.

STAV: Imaju li šejhovi, učitelji, svoje obaveze prema pojedincu i društvu? Ne kao građani, već baš kao šejhovi, učitelji.

MAGLAJLIJA: Ljudska veličina nije određena imenom, porijeklom, titulom ili slavom, podložnim gubitku i propadanju, već istinska ljudska veličina – jeste veličina časti i čestitosti trajne vrijednosti. Pa, kako dospjeti do te ljudske veličine – putem odgoja, prvenstveno u školi odgoja, kod šejha, učitelja, odgajatelja. Formalno i neformalno, princip, put i način odgoja, trajan je zadatak i stalna aktivnost učitelja, šejha, u tekiji ili van nje, svojom riječju, postupcima i načinom života. Šejh, učitelj, odgajatelj – kao dragulj u islamu i svjetlost u imanu –  čuvar je šerijata na časnom Putu tarikata. Pronositelj je vjere u mjeri i ravnatelj mjere u vjeri. Graditelj je mostova među srcima. Rušitelj je barijera među ljudima. Graditelj je puteva među dušama.

U najkraćem, to bi bile suštinske obaveze učitelja, šejha, prema pojedincu i društvu u cjelini.

STAV: Koje su metode u tekiji koje pomažu pojedincu da popravi svoje unutrašnje stanje, da naprosto bude bolji čovjek sutra nego što je to danas?

MAGLAJLIJA: Znaj da je čovjek odraz Božije Slave. Zato, poštuj čovjeka – bit ćeš vjernik. Iblis, l. a., nije poštovao Adema, a. s., i postao je nevjernik. Ne postoje loši i zli ljudi. Postoje loši postupci i ljudi skloni zlu.

Sufizam je duhovni život islama. To je nauka koja se bavi odgojem duše/nefsa, metodom hizmeta (služenja), čišćenjem srca/kalba, metodom zikra (sjećanja) i jačanjem snage razuma/akla, metodom fikra ili razmišljanja o mudrosti stvaranja. Ovo su osnovni načini koji pomažu pojedincu da unaprijedi svoje duhovno stanje, te da u moralno-etičkom smislu postane bolji čovjek.

Put sufizma je put zahvalnosti. Na tom Putu prisutni su i ljubav i strah i nada. Potrebno je i strah i nadu preliti u ljubav! Kada? Kada shvatimo da nas strah sprečava od griješenja, da nas nada podstiče na dobročinstvo, a da nam ljubav srca naređuje da činimo samo ono što je dobro! Eto, strah je kao vatra svijetleća, nada kao svjetlo blještavo, a ljubav je kao svjetlo nad svjetlima! Put sufizma je put spasa, gdje spas nije cilj. Cilj je On, Milostivi Rabb – Odgajatelj!

STAV: Šta svako od nas može učiniti još danas za sebe kako bi bio bolji?

MAGLAJLIJA: Za početak, neka se fokusira na dvije stvari:

  • Biti iskren prema sebi i poželjeti sebi ono što želi drugome;
  • U skrovitom kutku, da niko ne čuje, reći sebi: “Čovječe, ti koji si stvoren da daš smisao svemu stvorenome, zar te nije stid srama svoga – grijeha svoga?”