Da će se obilježavanje tridesete godišnjice Opsade Sarajeva pretvoriti u skupo plaćeni NVO “reality show”, idealan da osvježi Instagram profile organizatora i  učesnika, bilo je jasno svakome ko je čak i letimično pregledao najave manifestacije u organizaciji Vlade Kantona i Gradske uprave Sarajeva.

Trideset godina nakon početka užasa koji je odnio 11 hiljada Sarajlija, oni koji su ga preživjeli, gledajući program obilježavanja, pitaju se ko je zapravo odbranio Sarajevo i ko ga je napadao i opsjedao. Imena onih koji su ga branili skoro da se i ne spominju. Nema pomena na običan svijet koji je, dok su zvijezde ovdašnje sarajevske građanske scene na antiratnim protestima 5. aprila 1992. godine pozivale na rušenje vlasti, a onda uglavnom bježale iz Sarajeva, uzeli puške i prsima krenuli na tenkove. Nema spomena na hiljade branitelja u patikama i gumenim čizmama iz rovova sa Žuči, Stupa, sa stijena Trebevića. A i zašto bi bilo tog dana kada oni nemaju čak ni spomenik u Sarajevu, a komandant njihovog korpusa nema ni ulicu?

Sudeći po onome čemu svjedočimo ovih dana, Sarajevo nisu napadale ni bivša JNA, ni Vojska RS, ni vojska bosanskih Srba, kako god da ih nazovete. Sarajevo je napala neka nevidljiva sila, a koja - o tome nema ni govora u “bogatom programu obilježavanja”.

Odbranila je Sarajevo, izgleda, Britanska ambasada. Odbranile su ga NVO, napirlitane feminističke skupine, umjetnici, odbranili su ga novinari s lokalnog radija. Odbranio ga je direktor pozorišta u prsluku i lojavom kačketu, televizijske novinarke kojima je unosnije osnivati udruženje, borci za ljudska prava koji po skupovima po Bangladešu i Münchenu šire tranzicijsku pravdu...

A niko od njih ne zna gdje je Golo Brdo i šta je tamo bilo. Niti ga zanima.

Nije niko osim Paula Lowa slikao ni dokumentirao svakodnevni užas Sarajlija. Ni pokojni Danilo Krstanović, ni rahmetli Hidajet Delić, nije ni Fehim Demir, ni Aćif Hodović nije, a nije ni Didier Torche... Oni, izgleda, nisu ništa uslikali pa nemaju šta ni izložiti.

Trideset je godina od početka Opsade Sarajeva. Ovi koji su ga, izgleda, odbranili izvjesili su bijele čaršafe po sarajevskim ulicama. Oni koji ga nisu, izgleda, odbranili to nikad ne bi napravili. Onima koji nisu branili Sarajevo nije nikad padalo napamet izvjesiti bijeli čaršaf ili bijelu zastavu na sarajevske ulice jer čaršaf ne predstavlja simboličnu zaštitu od snajpera neimenovane sile. To je simbol uravnilovke koju pokušavaju: da su svi bili isti, da su svi radili zločine i da su svi podjednako krivi za rat. Kao što su i danas svi jednako krivi za krizu. I da treba novi početak, čist i bijel poput njihovog čaršafa: U budućnost, za nove grantove.