Jedna historijska ličnost gotovo se jednoglasno pojavila kao neobičan uzor i Istoku i Zapadu u osam stoljeća od muslimanskog ponovnog osvajanja Jeruzalema 1187. On je Al-Malik. Al-Nasir Salah al-Din Abu'l Muzaffar Yusuf ibn Ayyub al-Tikriti al-Kurdi, kojem su roditelji dali ime Jusuf ali koji je ušao u historiju pod imenom Salahudin (1137.-1193.). Salah al-Din, sina Ayyuba, rođen u Tikritu (danas Irak) koji je pripadao kurdskom narodu. O njemu govori knjiga "Život i legenda o sultanu Saladinu" (kako ga nazivaju na Zapadu), esej profesora historije križarskih pohoda, Jonathana Phillipsa.
Bogato dokumentirana od strane zapadnih i arapskih izvora, Phillipsova knjiga pripovijeda epske bitke protiv Franaka, strašne opsade, krvave borbe između neprijateljskih muslimanskih sila, atentate i, naravno, Salahudinov ulazak u Jerusalem, nakon što je bio 88 godine u kršćanskim rukama. Historijski dio počinje usponom kurdskog plemena Ayyubida, koji je pokrenuo Salahudinov otac, Ayyub, u Tikritu, zahvaljujući podršci koju je 1132. dao Zengiju, turskom vođi u sjevernoj Siriji i Iraku. „Taj neočekivani susret bio je početna tačka odnosa koji će Ajubide dovesti na put od porodice lokalnih upravitelja do dominantne dinastičke sile na istočnom Mediteranu a u Salahudinu čovjeka poznatog od zapadne Europe do granica Azije", stoji u knjizi.
Prije uspona Salahudina, Nur al-Din, sin Zengija, postao je najmoćniji vođa na tom području nakon osvajanja Damaska 1150. godine. Sljedećih godina Salahudin se istaknuo u bitci pod zapovjedništvom svog daidže Širkuka, vojnog poglavara Nur al-Dina. I zajedno su se borili u Egiptu protiv franačkih trupa Amalrika, kralja Jerusalema, koji su opkolili Kairo 1169. Kada je šijitski halifa Al-Adid zamolio Nur al-Dina za pomoć, nije slutio da će to biti kraj njegovog dinastije u Egiptu. Samo nekoliko godina kasnije, nakon smrti Shirkuka i halife, Salahudin se proglasio sultanom Egipta. Odatle je uspon Ajubida bio nezaustavljiv.
Za to je također bilo potrebno prestati biti pod utjecajem Zenguija. Iako je neprestano pokazivao svoju odanost Nur al-Dinu, Nur al-Din je uvijek sumnjao u njegove namjere. A nakon njegove smrti, Salahudin je preuzeo vlast u Damasku, kao sultan i Egipta i Sirije. Phillips u svom djelu naglašava da je Salahudin, kako bi učvrstio svoj utjecaj, bio malo posvećen razmetljivim izložbama ili pretjeranom luksuzu, podmazao svoju političku i diplomatsku mašineriju saveza temeljenih na velikodušnosti, kako u darovima, tako i u obliku zemlje i naplati poreza.
Tu Phillipsova priča u „Životu i legendi o sultanu Saladinu“ postaje još uzbudljivija, s epskim historijskim događajima, kao što su opsada Keraka i Mosula ili bitka kod Hattina (juni 1187.), u onoj u kojoj je slomio franačke vojske kojima je zapovijedao Guy I. od Lusignana, koji je postao kralj Jerusalema nakon dinastičke borbe zahvaljujući braku sa kraljicom Sibilom, nakon smrti njezina brata Balduina IV. Gubavog 1185. godine i njegovog nasljednika godinu dana kasnije.
Možda najneugodniji lik u knjizi, Reinaldo de Châtillon, princ od Antiohije, također je sudjelovao u borbo u Hattinu. Riječ je o najvećem neprijatelju Ayyubida kako u ratu tako i zbog njegovih napada na put hodočasnika u Meku.
Nakon poraza Franaka, brojni gradovi i utvrde pali su u muslimanske ruke. I u ovom trenutku, Salahudin je na sebe preuzeo najvažniju zadaću, ponovno osvajanje Jerusalema, koji je pao u nevjerničke ruke kao rezultat Prvog križarskog rata. Bila je živa uspomena na to kada su Franci opsjedali 1909. godine grad, jurišali na njegove zidine i masakrirali većinu muslimanskog, jevrejskog pa čak i kršćanskog stanovništva.
Salahudin je održao svoja obećanja samo nekoliko mjeseci kasnije: trijumfalno je ušao u grad 2. oktobra 1187. nakon kratke opsade i teških pregovora s kraljicom Sibylom i Baliánom de Ibelínom. Suprotno legendama i filmovima, nije potvrđeno da su imali romansu poput one Eve Green i Orlanda Blooma u filmu Kraljevstvo nebesko.
Nakon pada grada, Salahudin je poštedio živote hiljada kršćana, za razliku od krvoprolića počinjenog nad muslimanima desetljećima ranije, što je pomoglo da se oko ajubidskog vođe stvori "trajna uspomena koja nije prestala odjekivati kroz stoljeća“, kaže Phillips.
Pad (ili ponovno osvajanje, ovisno o strani) Jerusalema ustupilo je mjesto drugim historijskim događajima, poput neuspjele saracenske opsade luke Tira ili franačka opsada grada Akre, koja je trajala dvije godine i završila porazom Salahudinovih snaga zahvaljujući dolasku pojačanja Trećeg križarskog rata 1191. godine. To je finansirano u Evropi porezom zvanim „Salahudinova desetina”. Na čelu pojačanja bili su francuski kralj Filip August i engleski kralj Richard I Lavljeg Srca.
Dolazak engleskog monarha izazvao je mnoge druge sukobe između muslimana i Franaka, koji su čak krenuli u opsadu Jerusalema, iako su na kraju odustali od svog cilja. Bitka kod Jaffe 1192. godine, s porazom Salahudinovih trupa, bila je posljednja konfrontacija Trećeg križarskog rata, koja je kulminirala primirjem između Richarda i Salahudina dogovorenog preko posrednika, budući da se, suprotno apokrifnim pričama, nikada nisu vidjeli i nisu se lično borili.
Primirje je uključivalo franačko prisustvo na raznim mjestima na obali Sredozemnog mora i muslimansku vlast u Jerusalemu, što bi od sada omogućilo nenaoružanim kršćanima da posjećuju grad.
Salahudin je presleio u Damasku ubrzo nakon toga, 4. marta 1193., ali je od tada njegova figura sve veća. Često zahvaljujući lažnim legendama. Salahudin, u borbi prsa u prsa s Richardom Lavljeg Srca. Slavni Saracen, potomak plemićke francuske obitelji, otet i odrastao na istoku. Također se pridružio viteškom redu. Sve do legende o preobraćenju na kršćanstvo. Ili one o romantičnom životu u Evropi, koji uključuje čak i Eleanoru Akvitansku kojoj je dosadio Louis VII.
Grozniča maštarija pjesnika i pisaca raspirivala je njegov lik stoljećima, do te mjere da se njegovo ime pojavljuje čak i u djelima kao što su Božanstvena komedija Dantea Alighierija, Dekameron Giovannija Boccaccia, El conde Lucanor Don Juana Manuela... Iako ponekad nastao u fikciji, Salahudinov pečat u Evropi je ostao snažan.
Naravno, posljednjih desetljeća neki arapski čelnici pokušavaju iskoristiti svoju moć za promoviranje svojih političkih projekata, kao što Phillips ističe u poglavlju pod naslovom 'U potrazi za novim Saladinom'. A kao primjer navodi egipatskog predsjednika od 1954. do 1970. godine, Gamala Abdela Nasera, koji je promovirao stvaranje kratke Ujedinjene Arapske Republike u koju su Egipat i Sirija ušli 1958. (historijske teritorije Salahudina) ili Sadama Husseina (1937.-2006.), koji je često propagandno koristio lik sultana i njegova djela, potcrtavajući činjenicu da je i on rođen u Tikritu, ali ne obazirući se na to da je Salahudin bio Kurd, narod koji je doživio žestoki progon i stradanje od strane iračkog diktatora.
Esej jasno daje do znanja da je u istočnom svijetu Salahudin uvijek bio cijenjena figura jer je bio "čovjek koji je ujedinio narode regije oko zajedničkog cilja", što je stvorio koaliciju praktički iz ničega i odveo je do pobjeda. Priznanje je dobio čak i među šiijama. Ali u zapadnom svijetu vrijednosti koje mu se pripisuju nisu ništa manje, kao što su vjera, velikodušnost, milosrđe i pravda. Kako Phillips zaključuje: „Usudio bih se reći da je nemoguće misliti na drugu historijsku osobu koji je, nakon što je nanio tako duboku ranu narodu i vjeri, na kraju postao predmetom takvog divljenja”.
