Nakon brojnih komentara i statusa na društvenim mrežama koji daju podršku Isakoviću, on se i sam oglasio i zahvalio na podršci.

“Selam. Nakon ovolike podrške imam potrebu da se oglasim i da se zahvalim istinskim prijateljima i patriotama, jer nisam u mogućnosti da odgovorim svima na poruke i pozive. Hvala vam. Čovjek svaku bol i nepravdu podnosi lakše kada zna da ima istinske prijatelje koji pruže ruku kada je najpotrebnija.

Ja svoju pravnu borbu nastavljam dalje, a sve vas iz srca molim ne dozvolite dušmanima da vam ogade državu i nemojte sebi dozvoliti nikad da izjednačite ovo parče zemlje koja se zove Bosna i Hrecegovina, natopljeno krvlju šehida i gazija sa korupiranim sistemom. Zapamtite, država je iznad svega. Još jednom hvala vam svima i zapamtite država je iznad svega. ZA BOSNU DO SUDNJEG DANA! Allahu ekber!”, napisao je Isaković na Facebooku.

 

Među onima koji su isakoviću pružili podršku putem društvenih mreža jeste i Elmedina Muftić: “Al’ narod je govorio nek’ bude gore, i bi, da gore bit ne može. Sa devetnaest godina uzmeš pušku u ruku. Izvršena je agresija na Bosnu. Staneš na branik domovine. Niko te ne pita za godine, snove i planove. I da te pita, i da ti nudi nešto drugačije, odbio bi. Domovina je iznad svega. Više od tri i po godine života provedeš u ratu, gledaš smrti u oči, boriš se za svaki kamen, svaku čuku, ne postoji vremenska nepogoda, postoji samo borba u kojoj imaš dva izbora pobijediti ili poginuti. Nastojiš izabrati pobjedu.

Smjenjuju se ljeta, zime, jeseni. Kiša, snijeg, sunce, vjetar, gube bitke sudarajući se sa tobom. Žuljevi na nogama od po deset dana neizuvenih vojnih čizama, postaju navika ne bol. Danonoćne borbe. Uzimaš položaje. Vraćaš izgubljene položaje. Ostaješ u okruženju. Zadobiješ devet ranjavanja. Nekada i ne prijaviš, neke rane u hodu preboliš, zarastu same od sebe.

Tri neprijateljske vojske držiš na leđima, ali odolijevaš. Uz sve to ratuješ i sa izdajnicima iz vlastitog naroda. Sa dvadeset godina vodiš elitnu četu. Nosiš breme odgovornosti opstanka domovine i naroda. Nikad se ne požališ da ti je teško. Uvijek si spreman za novi zadatak. Svaki odradiš vojnički časno i precizno.

Nikad ne tražiš ništa za sebe . Ali uvijek pitaš šta treba dati državi, i daješ sve. Sanjaš Bosnu u slobodi, sanjaš i slobodu u Bosni. Sve to radiš dok iz jedne bitke odlaziš u drugu bitku.

U jednom danu u mezar spustiš dva brata. Poginuli na istom borbenom zadatku. Jedan drugom u krilu. Dvadeset i dvije godine su ti, a kao da živiš dvadeset dva vijeka. Odavno si se oprostio sa životom, ali sa emocijama ne možeš. Gubiš iz dana u dan braću, rođake, prijatelje. Gledaš kako kolona dojučerašnjih gazija, postaje kolona šehida. Čekaš svoj red. Ne posustaješ u borbi. Iz dana u dan si prekaljeni ratnik, kome nema teškog zadatka, niti nerješive situacije.

Dočekaš kraj agresije, živ. Prvi puta imaš životni umjesto vojnog plana. Vraćaš se kući, gdje te čeka posljedica agresije, majka koja tuguje za dva poginula sina u jednom danu, otac koji nastoji prikriti tugu, jer muško ne plače. Žena koja je sretna što si preživio i milion životnih pitanja, koja traže odgovor….

I da, u agresiji si dobio Zlatni ljiljan, kao ratno priznanje za posebne ratne zasluge. Pored ljiljana dobio si milion duševnih rana koje ne zarastaju, a nisi mačka da ih zaližeš. Poslije agresije dolazi nepravedni mir. Koji sa sobom uspostavlja i nepravedni sistem. Postaneš ono dijete koje pojede revolucija.

Pokušavaš naći mjesto pod suncem, trudiš se naučiti živjeti mir. Umjesto puške u rukama držiš dijete, kome treba omogućiti uslove za život. Radiš. Trudiš se. Ništa ne tražiš od države.

Jednog dana, država ti pokuca na vrata. Ustvari ne država, nego njezin na nepravdi uspostavljeni aparat. Kažu ti. Došli smo po tebe. Osumnjičen si, za ratni zločin. Gledaš i ne vjeruješ. Jer, u tri i po godine ništa osim neprijateljskih vojnika nisi vidio. Država je odlučila da ti sudi. Režim utemeljen na nepravednom miru je pokrenuo istragu, podigao optužnicu, a onda su miševi gladni slave krenuli u ofanzivu, da dokažu da si kriv jer si branio ono što se zove tvoj grunt i katastar.

I tako ti pored tri i po godine provedene u agresiji uzmu još sedam godina u postupku suđenja. Oslobode te dva puta. Ali to režimu ne odgovara, moraš biti kriv. Pa se žale. Pa sud prihvata žalbu.

I onda, dođe dan. U sudnici ulaze sudije, čekaš ih na nogama, jer se stojeći mora čuti presuda.Čuješ kako sudija izgovara - kriv je… (…)

Danas sam sahranila posljednju iluziju o pravdi u ovoj državi. Posljednjim suzama isplskala sam ono što se zove vjera u sistem. Danas sam svjedočila da ono što je nastalo i živi na nepravdi, ne može biti država. Jer država ne kažnjava heroje, država ih nagrađuje. Sistem koji lomi ljudska srca, sistem je kojem moramo tražiti propast.

Daleko je ovo od Bosne koju Tvrtko pozdravlja, koju su branili i obranili najčasniji od nas, kojima danas izriču presude. Daleko je ovo od ičega normalnog. Ovo je okupacija, samo niko nema snage da to javno prizna. Ovo je gora opsada od one od 1425 dana. Ovo je ropstvo bez robovlasničkog uređenja.

Ovo je poniženje koje vapi za otporom. Nepravda koju Bošnjaci trpe je za proučavanje. Koliko smo se spremni još sageti. Imamo li tačku pucanja. Dsnas je ispaljen još jedan metak u dostojanstvo Bošnjaka, ali niko nije čuo, jer koga briga, bitan je komoditet, bitno je da se ne puca i da se sačuva ministarska fotelja, kupi auto, ustoliči sin za direktora. Sirotinja je branila Bosnu, danas za tu časnu borbu odgovara. Nije njihovo misliti o nama dovoljno je da misle o sebi. Narod, ni narod nije bolji, sve je to u pet deka. Sa onim - kriv je - probudila sam se iz sna o Bosni, sad živim borbu za slobodu, pravdu i rušenje ovog nakaradnog na nepravdi temeljenog sistema. Samo od rata, gori je ovaj nepravedni mir”.

Amir Hasanović je ovim povodm napisao: “Safet Džidžo Isaković je osuđen na 4 godine zatvora. Osuđen jer je ranjavan devet puta, ukopao dva brata šehida, ako Bog da. Nije se Safet borio za sebe, kao i svi mi ostali. Nego za džabahljebaroše, političare, vucibatine i prodane duše. Nemam namjeru pisati neke romane podrške, jer je to čista glupost i nikakve fajde. Dabogda se zraka ne nadisali svi koji ste nas doveli ovdje, ma kojoj stranci i čemu više pripadali. Mnogi vi snosite odgovornost i nadam se da ćete jednom odgovarati. Neću pisati ‘krivi smo mi’, jer nismo. Ja nisam kriv, i nikad se sa tim šljamom neću poistovjetiti. Mi smo vam dali slobodu, evo šta sad imamo. Da nas progone i zatvaraju kao posljednje hulje. Da Allah Safetu dadne svaki hajr i sabur i da pravednost i istina izađu na vidjelo. U Allaha se samo uzdamo. U kom odboru, parlamentu, kantonalnoj skupštini, u kojoj direktorskoj fotelji, gradskom vijeću bi vi sjedili da nije bilo ljudi poput Safeta, rahmetli braće mu i hiljada takvih. Gdje bi bili bando hohštaplersk. Kad budete htjeli ovo mijenjati zovite…”

Optužnicom Kantonalnog tužilaštva u Bihaću, Isaković se tereti da je za vrijeme rata i oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i tzv. VRS, kao komandir interventno-diverzantskog voda “Gazije” u sastavu 505. bužimske brigade, ubio jednog zarobljenika u julu 1995. godine tokom operacija u rejonu Ćorkovače, na prostoru Suhe međe.