Koliko je “bošnjačka reprezentacija” u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj vlasti svojom upadljivom servilnošću spram HDZ-ovih upravljačkih apetita pokrila i u drugi plan potisnula protivrječnosti bošnjačkih i hrvatskih interesa imanentnih Federaciji Bosne i Hercegovine, bez kojih ona ne bi ni nastala i s kojima traje evo već punih i okruglih trideset godina, toliko je ova godišnjica izazvala malo pažnje i govora o samom Vašingtonskom sporazumu i okolnostima njegovog nastanka. Nije zgoreg podsjetiti da je ovaj historijski sporazum svojevremeno, u jednom naizgled iznenadnom i spektakularnom preokretu odnosa međunarodnih političkih faktora prema bosanskohercegovačkoj krizi, znatno razlabavio uzlove kojima su tokom pune dvije godine bile vezivane ruke tadašnjeg bošnjačkog i bosanskohercegovačkog državnog rukovodstva.
Osim svoje diplomatske i političke dimenzije, bio je dvosmjerno povezan i s općim razvojem situacije na ratištu. U toj prividno složenoj geopolitičkoj jednačini, koja se na isti način rješava evo već stoljeće drugo, i koja je u suštini svedena na samo jednu jedinu nepoznatu izraženu u pitanju koliko će dugo Bošnjaci izdržati i trpjeti u ime čuvanja Bosne, a sve druge vrijednosti odavno su poznate i konstantne, ovih se dana kao neprijatan asocijativni čimbenik pojavila i vijest o ponovnom uvođenju vojne obaveze i služenja vojnog roka u Republici Hrvatskoj. Najave slične odluke prethodno su se čule i iz Srbije. Neće biti na odmet da još jednom evociramo svjesnost o tome u šta se i kako mogu prometnuti razni vojno-politički kolaži na ovom dijelu, što bi se reklo, jugoistoka Evrope.
U ljeto 1993. godine Bosna i Hercegovina nalazila se u najtežoj i po vlastiti opstanak najneizvjesnijoj situaciji od početka agresije. Koordinirano djelovanje srpskog i hrvatskog državnog vrha u nastojanju da vlastita nacionalna pitanja riješe podjelom Bosne i Hercegovine, postepeno je izoliralo bosanskohercegovačko državno rukovodstvo, a tradicionalne političke sklonosti i slabo prikrivenu islamofobiju evropskih sila involviranih u medijaciju i upravljanje krizom fermentiralo u realpolitičku prihvatljivost takve podjele. Saradnja srpskih i hrvatskih vojnih snaga na terenu, potpuna izolacija i prekid svih linija snabdijevanja, učinili su krajnje složenim položaj Armije Republike Bosne i Hercegovine i početkom augusta do ruba sloma doveli odbranu glavnog grada.
Delegacija Bosne i Hercegovine na mirovnim pregovorima u Ženevi uslovila je nastavak svog učešća obustavljanjem ofanzive na Sarajevo. Ovo insistiranje i diplomatsko taktiziranje, uz upornu odbranu Armije RBiH i prijetnju zračnim udarima NATO-a po srpskim položajima, što je bilo ponajviše rezultat sklonosti SAD-a da povremeno arbitriraju u evropskim pitanjima i iznalaze vlastita rješenja (za koja često kasnije tvrde da nisu njihova) za probleme (za koje sami tvrde da nisu njihovi) na kraju je dalo rezultate. Ofanziva na Sarajevo je zaustavljena i sredinom augusta nastavljeni su pregovori na osnovi Owen-Stoltenbergovog mirovnog prijedloga, koji se zasnivao na podjeli Bosne i Hercegovine na tri nacionalne republike, koje bi početno ostale u nekoj vrsti provizorne državne unije.
Ovaj diplomatski manevar bosanskohercegovačkog rukovodstva bio je iznuđen vojno slabijom pozicijom i predstavljao drugu liniju odbrane na kojoj je trebalo izdržati dok se ne stvore povoljniji uslovi za nastavak borbe. Oni su iščekivani u međunarodnoj konstelaciji u kojoj su se kao prijatelji Bosne i Hercegovine mogli identificirati samo Amerika i islamske zemlje, s tom razlikom što su, riječima Alije Izetbegovića rečeno, islamske zemlje bile vruć ali nedovoljno snažan prijatelj, a Amerika snažan ali nedovoljno vruć prijatelj. Evropa se, shodno vlastitim političkim tradicijama i hroničnom moralnom deficitu, priklanjala jačem, pokušavajući tako riješiti bosanskohercegovački problem, dok se za Rusiju uvijek znalo na čijoj je strani. U toj situaciji je jača strana, koju su činile Srbija i Hrvatska na platformi identičnih interesa i saglasnosti o podjeli Bosne, insistirala na brzom prihvatanju Owen-Stoltenbergovog plana i stvaranju unije triju nacionalnih republika, zato što su i jedni i drugi bili uvjereni da takva država neće profunkcionirati, da će uslijediti brzi formalni raspad u kojem će oni anektirati srpske i hrvatske teritorije, a da će nakon toga doći do drobljenja i podjele preostale “bosanske republike”.
Uspjeh cijele zamisli zavisio je od brzog potpisivanja plana. Samozvana srpska i herceg-bosanska skupštinska tijela donijela su odluke o prihvatanju Owen-Stoltenbergovog plana. Skupština Republike Bosne i Hercegovine na svom prvom ratnom zasjedanju 27. i 28. augusta 1993. godine odlučila je da podrži nastavak pregovora, ali sa zahtjevima koji su se odnosili na suštinske promjene predloženog ustavnog uređenja i na izmjene ponuđene mape teritorijalnog ustrojstva, uslovljavajući da počinjeni genocid ne smije biti kriterij za ulazak ili izlazak određene teritorije iz okvira pojedine republike, te da popis stanovništva iz 1991. mora biti osnova za donošenje odluka.
Pregovori su nastavljeni početkom septembra bez uvažavanja navedenih bosanskohercegovačkih zahtjeva, uglavnom se svodeći na pokušaje iznalaženja nekih teritorijalnih ustupaka koji bi mogli biti proglašeni pravednom mirovnom ponudom, koju bi Bosna i Hercegovina morala prihvatiti ili rizikovati da odbijanjem izgubi moralno pravo, koje je lord David Owen nazivao “vetom na mir”, a koje je stekla kao žrtva međunarodne agresije i sistematskog uskraćivanja legitimnog prava na vlastitu odbranu.
Snižavanje kriterija procjene “pravednosti” i prihvatljivosti mirovne ponude za Bosnu i Hercegovinu vršeno je intenzivno na diplomatskom, političkom, obavještajnom i vojnom planu. U skromnijoj probi pregovaračkog metoda izolacije, koji će biti primijenjen dvije godine kasnije u Daytonu, bosanskohercegovački pregovarači i predsjednici Hrvatske, Srbije i Crne Gore su 20. septembra vojnim helikopterima transportirani na britanski bojni brod Invincible, usidren u Jadranskom moru, gdje su nastavili pregovarati o teritorijalnim ustupcima. Ubrzo nakon toga aktiviran je obavještajni projekat AP “Zapadna Bosna” na čelu s Fikretom Abdićem, koji je instant proizvođenjem treće strane u sukobu trebao izmijeniti premise za ocjenu karaktera rata, delegitimizirati državne organe Bosne i Hercegovine i relativizirati njihovo pravo na donošenje odluka o miru.
Intenzivirane su i vojne aktivnosti u kojima su u prvi plan došli hrvatski vojni ciljevi i sve otvorenije djelovanje hrvatske države. Na sve bezobzirniji pritisak hrvatskih snaga na području Vareša i nakon masakra koji su pripadnici HVO-a 23. oktobra 1993. počinile nad Bošnjacima u vareškom selu Stupni Do reagirala je Armija RBiH, koja je 4. novembra ušla u Vareš. Preventivne mjere prema HVO-u preduzete su i na području Sarajeva. Hrvatske snage odgovorile su napadima u Mostaru i drugim područjima na kojima su bile u stanju ispoljiti inicijativu.
Bosanskohercegovačko državno i bošnjačko političko rukovodstvo na rastuće izazove odgovorilo je, osim vojnih, i mjerama unutarnje političke konsolidacije. U Sarajevu je 27. i 28. septembra sazvan Bošnjački sabor, kao nacionalni forum, a zakazano je i zasjedanje Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Nakon dvodnevne rasprave sabor je u ime bošnjačke nacionalne zajednice glasanjem prihvatio Owen-Stoltenbergov mirovni plan, ali uz uslov prethodnog vraćanja svih silom osvojenih teritorija na kojima su Bošnjaci bili većina prema popisu iz 1991. godine. Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je identičnu odluku, što je u konkretnim uslovima značilo njegovo faktičko odbijanje. Izvršene su i neophodne kadrovske promjene u državnom rukovodstvu tako što su u Predsjedništvu Republike Bosne i Hercegovine smijenjeni Franjo Boras i Miro Lasić, umjesto kojih su izabrani Ivo Komšić i Stjepan Kljuić, dok je umjesto odmetnutog Fikreta Abdića izabran Nijaz Duraković. Izabrana je i nova Vlada Republike Bosne i Hercegovine na čijem čelu se našao dotadašnji ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić.
Krajem novembra još su vršene konsultacije srpskog i hrvatskog političkog vrha o taktici i najefikasnijoj izvedbi međusobnim dogovorom već utanačene eutanazije bosanskohercegovačke državnosti. Istovremeno procjenjujući vlastiti vojno-politički položaj, Predsjedništvo RBiH računalo je s činjenicom da je na Zapadu jedino Amerika bila za očuvanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine, ali da je to za nju bio regionalni problem i prvenstveno evropsko pitanje. Ipak, upravo su se krajem 1993. godine pojavili prvi nagovještaji promjene američkog stava i odlučnije diplomatske akcije. To je bilo poznato državnom vrhu Hrvatske, koji je i dalje ustrajno pojačavao intenzitet svog vojnog prisustva i djelovanja u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Tuđman naredio je u novembru da se po svaku cijenu odbrani linija Novi Travnik‒Vitez‒Busovača i da se izvrši spajanje Kiseljaka i Kreševa s Busovačom. Kao neophodni prethodni uslov naredio je zauzimanja Gornjeg Vakufa i njegovo spajanje s Bugojnom. Ofanziva HV-a i HVO-a na Gornji Vakuf doživjela je potpuni fijasko, pa su bili bezuspješni i ostali pokušaji. Uz to su se hrvatske snage pred svjetskom javnošću ponovo kompromitirale teškim ratnim zločinima u Stupnom Dolu i Mostaru. Armija RBiH uspjela je sačuvati i popraviti svoje operativno-taktičke pozicije prema hrvatskim snagama i dodatno ojačati samopouzdanje u mogućnost vojničke pobjede.
I bosanskohercegovačka diplomatija registrirala je nagovještaje promjena u stavovima SAD-a, pa je Vlada RBiH krajem januara 1994. godine zbog koncentracije trupa i ratne tehnike Hrvatske vojske oko Prozora i u drugim dijelovima zemlje reagirala do tada neuobičajeno energično kada je u pitanju politika prema Hrvatskoj i zatražila hitnu sjednicu Vijeća sigurnosti, od kojeg je zahtijevala da osudi ovu agresiju i preduzme mjere u skladu s Poveljom UN-a i do tada usvojenim rezolucijama koje su se odnosile na Bosnu i Hercegovinu.
Tvrdnje bosanskohercegovačke Vlade potvrđene su 31. januara saopćenjem zagrebačkog sjedišta UNPROFOR-a u kojem je naveden kao pouzdan podatak da u Bosni i Hercegovini ratuje najmanje 3.000 pripadnika regularne vojske Republike Hrvatske. Istog je dana portparol State Departmenta izjavio da će SAD podržati uvođenje sankcija Hrvatskoj ako ovi izvještaji budu potvrđeni. Novinske agencije prenijele su kritike i najave sankcija Hrvatskoj i od njemačkog kancelara Helmuta Kohla. Vijeće sigurnosti UN-a promptno je zaprijetio Hrvatskoj sankcijama ako ne povuče svoje trupe i zadužilo generalnog sekretara da u roku od dvije sedmice podnese izvještaj o napredovanju povlačenja Hrvatske vojske i njenog oružja iz Bosne i Hercegovine.
Postalo je jasno da Hrvatskoj prijete brze i oštre sankcije ako ne povuče svoju vojsku. S druge strane, u slučaju da je povuče, prijetio je brz i potpun vojnički poraz snaga HVO-a i politički poraz koncepta podjele Bosne i Hercegovine za koji se zalagalo hrvatsko vrhovništvo i eksponenti njegove politike u Bosni i Hercegovini. U takvoj situaciji predsjednik Tuđman je ministru vanjskih poslova Mati Graniću naložio da učini neophodne korake i da se sastane sa specijalnim izaslanikom SAD-a u mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini Charlesom Redmanom.
Bilo je i drugih znakova političkih promjena. U traganju za novom strategijom i novom hrvatskom politikom u Bosni i Hercegovini, na inicijativu Hrvatskog koordinacionog odbora, u Sarajevu je 6. februara 1994. godine održan Prvi opći sabor Hrvata Bosne i Hercegovine. Sabor je ponudio prijedloge političkih rješenja koja su polazila od volje da se Bosna i Hercegovina kao država reorganizira, umjesto da se komada i dijeli. U Livnu je 8. februara održano i zasjedanje herceg-bosanskog skupštinskog tijela, kojem se obratio ministar Mate Granić i pozvao na uspostavu mira i prestanak sukoba s Bošnjacima, te na prevladavanje razlika među samim Hrvatima. Dotadašnji izvođač radova Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini Mate Boban podnio je ostavku, a usvojena deklaracija svodila se na bezuvjetnu podršku “mirovnoj inicijativi i nastojanjima” hrvatskog predsjednika.
Odlučnost koju je počela pokazivati američka diplomatija u bosanskohercegovačkoj krizi bila je jednim dijelom i reakcija na ponovljenu eskalaciju srpskih napada na Sarajevo i stravični masakr nad civilima na pijaci Markale 5. februara 1994. godine. Naime, nakon odbijanja Skupštine RBiH da prihvati podjelu Bosne i Hercegovine, srpska strana obnovila je vojne napade na najosjetljivim pravcima s ciljem povećanja pritiska i dovršetka političkog projekta podjele Bosne na koji se svodio Owen-Stoltenbergov plan, a koji su srpsko-hrvatski djelitelji kolokvijalno nazivali projektom “Velika Srbija, Velika Hrvatska i Velika Kladuša”. Obnovljena je ofanziva VRS-a na olovsko-vareškom pravcu i napadi na gradskom području Sarajeva, u kojima su tokom decembra 1993. i januara 1994. godine učestvovale jake kombinirane snage Korpusa specijalnih jedinica Vojske Jugoslavije. Vršeni su česti neselektivni napadi na civilne ciljeve u gradu, tokom kojih je i počinjen masakr na Markalama. Nakon dodatnog diplomatskog pritiska i nove prijetnje zračnim udarima NATO-a na srpske položaje oko Sarajeva, postignut je dogovor o primirju i stavljanju pod kontrolu UN-a teške artiljerije u krugu dvadeset kilometara oko Sarajeva.
Cjelokupan zaplet i odluke donesene o pitanju kontrole naoružanja na području Sarajeva, uz spomenute događaje koji su mu prethodili, vjerovatno su imali utjecaja na začuđujuću brzinu kojom se odvijao od SAD-a inicirani strategijski zaokret u odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Bilo je očito da Amerikanci žele hitno rješenje na način kojim bi mogla biti zaobiđena očekivana blokada u pregovaračkim mehanizmima Ženeve, i tako su djelovali. Delegacije dviju vlada već 10. februara 1994. godine dogovorile su se da pozovu UN da uspostavi kontrolu državne granice, s ciljem osmatranja pomjeranja trupa i naoružanja. Ugovoren je i sastanak komandanata Armije RBiH i HVO-a s ciljem postizanja dogovora o potpunom prekidu vatre, kao i nastavak započetih razgovora o svim modelima budućih bošnjačko-hrvatskih odnosa i odnosa dviju država.
Na osnovu ovog dogovora generali Rasim Delić i Ante Roso 23. februara na zagrebačkom aerodromu potpisali su sporazum o prekidu vatre, uz prisustvo i svjedočenje izaslanika generalnog sekretara UN-a i komandanata UNPROFOR-a, čije su jedinice trebale biti postavljene na osjetljiva područja i ključne lokacije u svrhu nadgledanja. Dogovorene su i mjere koje su uključivale otvaranje puteva, puštanje zarobljenika, razmjenu tijela poginulih, neometanu i ravnomjernu raspodjelu humanitarne pomoći, uspostavu snabdijevanja strujom, vodom i plinom, i druge.
Dan nakon potpisivanja sporazuma o prekidu neprijateljstava iz State Departmenta je saopćeno da će se predstavnici Bošnjaka i Hrvata sastati u Washingtonu pod pokroviteljstvom SAD-a i razgovarati o stvaranju jedne suverene države s dvije republike: srpskom i hrvatsko-bošnjačkom. Hrvati i Bošnjaci trebali su predstavljati zajednički entitet, koji bi onda bio povezan sa srpskim entitetom u Bosni i Hercegovini, i s druge strane konfederalno povezan s Republikom Hrvatskom.
Pregovori u Washingtonu počeli su već 26. februara. Amerikanci su diktirali tempo i nisu dopuštali bitne izmjene temeljnih odrednica preliminarnih ugovora o federaciji i konfederaciji, a posebno teritorijalni obuhvat kantona. Ispoljavana odlučnost nije bila samo diplomatske naravi, i nije se očitovala samo u Washingtonu. Američki lovci F-16, u misiji kontrole zone zabrane letova koju je provodio NATO iznad Bosne i Hercegovine, 28. februara oborili su četiri od šest srpskih aviona koji su pokušali napasti pogone namjenske industrije u Novom Travniku i Bugojnu. Već 1. marta 1994. godine stavljeni su potpisi na Okvirni sporazum o uspostavljanju Federacije u područjima Bosne i Hercegovine s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom i Okvir preliminarnog sporazuma o principima i osnovama za osnivanje konfederacije između Republike Hrvatske i Federacije.
Nakon usaglašavanja stavova u Beču od 4. do 16. marta 1994. godine, operacionaliziran je Sporazum o uspostavljanju Federacije izradom nacrta njenog ustava. Područje Federacije definirano sporazumom obuhvatalo je 55 posto teritorije Bosne i Hercegovine sa 65 posto stanovništva po popisu iz 1991. godine. Teritorija srpskog entiteta trebala je obuhvatati 42 posto teritorije, a preostalih tri posto “distrikt Sarajevo”, sa 11,6 posto stanovništva i statusom kakav mu je bio predviđenim Owen-Stoltenbergovim mirovnim planom. Status Mostara i rješenje dvogodišnje uprave Evropske unije u njemu također su preuzeti iz Owen-Stoltenbergovog plana. U Washingtonu je 18. marta pod predsjedavanjem Billa Clintona potpisan i Okvirni sporazum o uspostavljanju Konfederacije između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
Skupština Republike Bosne i Hercegovine, u čijem radu je učestvovala i većina izabranih poslanika HDZ-a, prerasla je u ustavotvornu skupštinu i 30. marta usvojila Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Predsjedništvo, Vlada i Skupština Republike Bosne i Hercegovine nastavili su rad u svim funkcijama koje su značile izražavanje međunarodnog subjektiviteta i teritorijalnog integriteta zemlje. Sporazumom u Beču, nakon pregovora vođenih od 7. do 11. maja 1994. godine, utvrđena su načela konstituiranja i mapa teritorije prvobitnih osam kantona Federacije BiH i distrikta Sarajevo. Osim kantona s definiranom etničkom većinom, ustanovljena su dva zajednička kantona s posebnim statusom.
Sa srpske strane nije bilo posebnih reakcija na Vašingtonski sporazum. Smatrali su da su Amerikanci, priznajući pravo na uspostavu konfederacije s Hrvatskom, stvorili stanje u kojem će biti teško osporiti pravo na istovjetan aranžman srpskog entiteta sa Srbijom. Kao što je poznato, takva nadanja u posljedice Vašingtonskog sporazuma ostala su pusta, kao i neka druga, uključujući i konfederaciju s Hrvatskom, teritorijalni obuhvat Federacije i kantonizaciju cijele Bosne i Hercegovine. Ostala su pusta i nadanja da će Republici Bosni i Hercegovini i njenoj Armiji, kojoj su slobodnijim djelovanjem državnog rukovodstva i podrškom koju je bilo moguće osigurati nakon Vašingtonskog sporazuma porasle snage, biti dopušteno da pitanje budućnosti države riješi na bojnom polju, mada su njihovi borbeni uspjesi u završnim operacijama 1995. godine doprinijeli konačnom mirovnom rješenju.
Sve u svemu, ovaj je sporazum nesumnjivo načinio preokret u mirovnom procesu koji je bio projektiran tako da se mir postigne tek kada zemlja o čijem se integritetu pregovara prestane postojati. Pokazao je da su, kada postoji volja i odlučnost, a ona se u državnim politikama temelji na konkretnim interesima, moguća brza i efikasno provodiva rješenja.
Nažalost, Vašingtonski sporazum ostao je u bitnim aspektima nedovršen i nedorečen, uostalom kao i mirovni sporazum postignut u Daytonu, kojem je prethodio i postavio mu bitne ustavne i teritorijalne orijentire. Njihovu nedovršenost, pod čijim metastazama danas posrćemo, u svjetlu odlučne moći koja ih je kreirala i koja sve do danas kroz njih hladno i bezobzirno realizira svoje balkanske politike, nemoguće je razumijevati samo kao slučajnu nesavršenost ili konstrukcijsku grešku. Zbog toga još nije moguće dati ni konačnu ocjenu o tome predstavljaju li stanje i odnosi stvoreni Vašintonskim sporazumom, i sljedujućom mu dejtonskom konsekvencom, nekakav epohalni Pax Americana ili je u pitanju pragmatična politička opsjena, filmadžijskim jezikom rečeno: usred dana stvorena iluzija mrkle noći (ili obrnuto), što je suština filmskog trika koji se naziva “američka noć”.
Sva vrata na ovom historijskom zdanju ostala su otvorena, i nemoguće je procijeniti koliko dugo još treba čekati da se vidi na koja će se od njih pomoliti nešto u čemu ćemo prepoznati konačan ishod. Svijest o ovoj polivalentnosti neophodna je za razumijevanje američke politike ovdje i prema njoj se moraju ravnati svi, od najzaigranijih hazardera balkanskih političkih igara do najservilnijih ziceraša i šićardžija.
