Na današnji dan prije 31. godinu, u noći 7. maja 1993. godine, nakon 414 godina postojanja, minirana je i do temelja srušena jedna od najznačajnijih džamija u Bosni i Hercegovini, čuvena banjalučka ljepotica Ferhadija. Odlukom Rijaseta Islamske zajednice 7. maj obilježava se kao Dan džamija, da simbolički podsjeća na stradanje, potpuno rušenje ili oštećenje velikog broja džamija, mesdžida i drugih vakufskih objekata.

Nakon agresije 7. maja 2001. godine trebalo je da se postavi kamen temeljac za ponovnu izgradnju Ferhadije. Umjesto mirnog svečanog čina krenuo je napad i kamenovanje nekoliko hiljada vjernika koji su došli u Banju Luku. Divljanju vandala svjedočio je veliki broj stranih diplomata, koji su spašavali živu glavu pod salvama kamenica. Ubijen je Cazinjanin Murat Badić, a bilo je dvadesetak ranjenih.   

Rušenje banjalučkih džamija opisali su strani novinari kao svjedoci ovih rušilačkih pohoda.

Norman Cigar, čuveni američki publicist, zabilježio je događaje uoči rušenja džamija u Banjoj Luci:

“Stanovnici pretežno srpskog kvarta u blizini džamija bili su pozvani na sastanak od strane zvaničnika vladajuće stranke (SDS-a). Naređeno im ja da budu u kućama poslije 18 sati zbog mogućih neprijatnih događaja... Uniformirane snage bezbjednosti blokirale su susjedstvo, a onda su stigla dva kamiona s više od 1.350 kilograma eksploziva koji je aktiviran u džamijama putem daljinskih komandi.”

Na isti način, prilikom istjerivanja Bošnjaka iz drugih gradova, džamije su minirane ili zapaljene, a na tim mjestima zasađivana je trava ili je prostor betoniran. Kao po pravilu, na tim su mjestima postavljeni kontejneri za  odlaganje smeća. 

Opisao je to i Peter Maass, slavni američki novinar:

“Nakon eksplozija, muslimanski uglednici preklinjali su srpske vlasti da im dozvole da zaštite i sačuvaju barem dijelove ruševina. Možda bi mogle, kad dođu bolja vremena, biti upotrijebljene u ponovnoj izgradnji džamija, kao simbolična veza s prošlošću. Ne, uzvratile su vlasti, ne možete zadržati ruševine. Poslije su pohapsili UN-ovce koji su pokušali spasiti barem nešto od ostataka džamija. Kamenje je potom kamionima prebačeno na deponiju smeća.”

Pokojni novinar Željko Kopanja svjedočio je prebacivanju ostataka Ferhadije na deponiju u Ramićima. Vlasti su odbile Bošnjacima predati ostatke srušenih džamija. Nisu ih mogli ni gledati na gomili, jer je kamenje svjedočilo o zločinu nad historijom. Sve je kamionima prebačeno u Ramiće, a onda  razneseno i ugrađeno u kuće ili dvorišta banjalučkih Srba.

“Najmučnije obilježje od svih je crna mrlja zemlje u samom središtu grada. Uvijek je značila samo jedno – uništenu džamiju. Cilj etničkog čišćenja nije bio jednostavno se otarasiti Bošnjaka, trebalo je izbrisati svaki trag koji je svjedočio da su oni ikad u Bosni živjeli. Cilj je bio ubiti povijest. A, ako se eto hoće postići onda se mora iščupati samo srce povijesti, a u slučaju bosanskih muslimana i njihove zajednice – to je značilo uništiti im džamije. Kad se to uradi, onda se povijest može iznova sklapati, bez obzira na to koliko nakaradna – nalik na Frankenštajna – bila”, svjedočio je Maass.

Prilikom jednog artiljerijskog gađanja džamije u gornjem Vakufu, snimljen je razgovor vojnika HVO-a: “Kakav si ti ustaša ako od prve ne srušiš munaru džamije.”

Milan Tupajić, ratni predsjednik Opštine Sokolac i Kriznog štaba Srpske demokratske stranke uhapšen je zbog stravičnih zločina nad 42 bošnjačka civila Sokoca. Tupajić je tokom svjedočenja u procesu Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom rekao: “Kod Srba postoji vjerovanje da gdje nema džamija nema ni muslimanskog naroda i njihovim rušenjem će biti praktično uništen njihov motiv za povratak u ta sela.”

Ustvari, od nekoliko stotina džamija na prostoru RS-a koji je kontrolirala vojska pod komandom Ratka Mladića i Radovana Karadžića, ostala je samo jedna seoska, skrivena duboko u planini, na obodima Čvrsnice u selu Baljvine, u Mrkonjić Gradu. 

Profesor Andras Riedlmayer, direktor Dokumentacijskog centra za islamsku arhitekturu na Harvardu svjedočio je u procesu protiv Karadžića i pred Svjetskim sudom pravde (ICJ) o rušenju džamija u Bosni i Hercegovinu, o spaljivanju Orijentalnog instituta, Biblioteke u Vijećnici, što je bio zločin s istim ciljem. Riedlmayer je posjetio 22 općine i napravio dokumentaciju o srušenim džamijama.

Banjalučanin Aleksandar Aco Ravlić bio je ljut zbog onoga što se događalo u njegovom gradu s njegovim sugrađanima Bošnjacima. Potajno je snimao srušene džamije. Nakon 1995. godine pobjegao je iz Banje Luke. O svom trošku objavio je knjigu Banjalučka Ferhadija, ljepotica koju su ubili. Ravlić je svoje fotografije podijelio s profesorom Andrasom Riedlmayerom.

Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu srušeno je 614 džamija, 218 mesdžida, 69 mekteba, četiri tekije, 37 turbeta i 405 drugih vakufskih objekata. Vojska Republike srpske (VRS) srušila je 534 džamije, a Hrvatsko vijeće obrane (HVO) 80 džamija. Uništeno je ili oštećeno više od 80 posto od 1.144 džamija koliko ih je prije agresije bilo u Bosni i Hercegovini.