Izbor Bujara Spahiua za lidera Muslimanske zajednice Albanije izazvao je kontroverzu, u kontekstu povezanosti sa pokretom FETO. Protivnici su protestvovali u Tirani, izražavajući zabrinutost zbog utjecaja Turske i unutrašnjeg jedinstva albanskih muslimana.

Na izborima održanim ovog vikenda Bujar Spahiu je osigurao je drugi mandat na mjestu prvog čovjeka albanske Muslimanske zajednice, uprkos prisustvu demonstranata ispred mjesta za glasanje u Tirani. Noseći transparente koji optužuju Spahiua da je gulenista, ovi protivnici ističu rastuću napetost unutar zajednice i šire geopolitičke implikacije koje uključuju Tursku. Spahiuov ponovni izbor značajnom većinom (84 od 92 glasa) usred ovih navoda naglašava složenu dinamiku koja se odvija u vjerskim i političkim sferama u Albaniji.

Romario Shehu, sigurnosti analitičar, podsjeća na duboke sporove unutar islamskih grupa u Albaniji nakon 2016. godine, u korelaciji s jasnim stavom Turske protiv Gulenovog pokreta. Pritisak turske vlade da se lideri za koje se smatra da podržavaju Gulena povuku iz albanske Muslimanske zajednice signaliziraju namjeru Ankare da obnovi svoj utjecaj. Studija Instituta za demokratiju i medijaciju iz 2021. godine ukazuje na to da, iako tenzije još nisu uveliko prodrla među albanske vjernike, potencijal za generiranje frakcija koje razdvajaju i narušavanje imidža islama u Albaniji je značajan.

Insistiranje turske vlade na izručenju Gulenista, uključujući zatvaranje škola povezanih s Gulenom i deportaciju pripadnika FETO 2020. godine, ukazuje na širu geopolitičku partiju šaha između Turske i zemalja u kojima se nalaze pristalice Gulena. Delikatni čin ravnoteže u Albaniji, uključujući izgradnju velike džamije u Tirani kao poklon Turske, naglašava zamršen odnos između vjerskog vodstva, nacionalnog suvereniteta i međunarodne diplomatije.

Dok Albanija plovi ovim nemirnim vodama, implikacije Spahiuovog reizbora sežu izvan granica vjerskih institucija i dotiču se pitanja stranog utjecaja, nacionalnog jedinstva i šire borbe za kontrolu unutar Muslimanske zajednice. Situacija koja se odvija nudi uvid u izazove sa kojima se suočavaju zemlje uhvaćene između moćnih stranih interesa i potrebe za održavanjem unutrašnje kohezije.

Za muslimane Albanije period između 1912. godine do ukidanja Hilafeta je bio jako turbulentan i izazovan, ali su uspjeli očuvati jedinstvo. Ukidanjem halifata i albanski muslimani ostaju bez centralnog duhovnog vodstva što je bio dodatni izazov sa izgradnjom državnih institucija. Muslimani u Albaniji su se paralelno organizovali, a centar Bektašija je premješten iz Turske u Tiranu kako bi se spasio od sekularizacije društva.

Bektašije su postale nezavisne 1922. godine, a sunitska zajednica organizovala je svoj prvi kongres 1923. godine na kojem su izabrali muftiju sa sjedištem u Tirani i Vrhovno šerijatsko vijeće. U to vrijeme u Albaniji počinje islamsko buđenje i obnova vjerske misli i djelovanja. Najveći iskorak je učinjen prevođenjem Kur’ana te slanjem studenata u Egipat.

Bektašije u Korči su 1929. godine održali treći kongres na kojem su proglasili svoju duhovnu nezavisnost i autonomiju pod nazivom Islamska zajednica Albanije. Inače, status Bektašija, odnosno Alevija je vrlo složeno i kompleksno pitanje. O njihovoj pripadnosti islamu postoje suprostavljena mišljenja među ulemom, ali i među njima samima.

Nakon pada komunizma albanski muslimani su obnovili svoje veze sa susjednim državama, odnosno islamskim institucijama u Skopju, Sarajevu i drugim gradovima. U tom periodu jačaju strani uticaji i različiti pokreti i džemati šire svoje prisustvo što je dodatno zbunilo vjernike koji su izašli iz najstrožijeg ateističkog režima u 20. stoljeću.