Putin se sa zakašnjenjem pridružio 'kineskom snu'

Za početak, Xi Jinping nije bio oduševljen Rusijom. Njegovi prioriteti su bili negdje drugdje.

Xijeva tri prioriteta od dolaska na vlast bila su osigurati da boja crvene zastave ne izblijedi, da Kina sustigne Sjedinjene Države ekonomski i vojno, i konačno da dovede do takozvanog ujedinjenja domovine (do što on misli na reinkorporaciju Tajvana). To je ono što je poznato kao njegov kineski san.

Da bi sustigao SAD, Xi Jinpingov mjerilo nikada nije bila Rusija, pa čak ni Evropa. Štaviše, Xi se mora posmatrati u kontinuitetu sa svojim prethodnicima, misleći da Kina može da nastavi da se slobodno kreće na repovima SAD, posebno u smislu tehnološkog razvoja.  

U tom cilju, poslao je pozitivne signale Obaminoj administraciji raznim kanalima u svoje prve dvije do tri godine na vlasti da „uspostavi novu vrstu odnosa velikih sila“ sa Washingtonom. Predsjednik Obama je to odbacio i tek tada se Xijeva pažnja okrenula Putinu. Peking je uvijek vjerovao da je Rusija, iako je tehnološki daleko inferiorna u odnosu na SAD, vojna sila. Pribavljanje vojne tehnologije i resursa odatle bi također djelomično moglo pomoći Xiju da ostvari svoj kineski san.

U proteklih 14 godina, Xi i Putin su se sastali više od 40 puta. Dvojica lidera su se jasno pogodila. Svaki od njih sebe naziva "starim prijateljima" i svake godine jedni drugima čestitaju rođendan. Naravno, Xijevo pozitivno mišljenje o Putinu odražava njegovu veliku simpatiju prema komunističkom Sovjetskom Savezu. Iako Putin nije komunista, Putinovu želju da izgradi (u suštini kolonijalistički) “ruski svijet” kroz agresorske ratove Xi također shvata kao pokušaj spašavanja izgubljenog Sovjetskog Saveza.

Što se tiče Putinovog divljenja i potrebe za Kinom, to ukazuje na njegov osjećaj i prije rata u Ukrajini da će Rusija biti prisiljena da se okrene na istok. Sveopći rat je, zauzvrat, uvelike ojačao njegovu potragu za alternativom Zapadu u Kini.

Bez obzira da li je Putin lično rekao Si Đinpingu kada je bio u Pekingu u februaru 2022. godine da je odlučio da pokrene rat protiv Ukrajine, Peking je takođe osjetio neizbježnost rata. Štaviše, činilo se da je Kina uvjerena da će Rusija brzo riješiti problem. Peking je čak obećao da "kinesko-ruska saradnja nema gornju granicu", što je naravno ohrabrilo Putina da napadne svog susjeda u punom obimu.

Kinesko praznovjerno vjerovanje u rusku vojnu kompetenciju odrazilo se na ponašanje kineske ambasade u Ukrajini na početku rata. Očigledno je procijenjeno da će ruska vojska zauzeti Kijev trećeg dana rata, te je naložilo kineskim studentima koji studiraju u Ukrajini da prilikom povlačenja iz Ukrajine okače kineske zastave na svoja vozila, kako bi okupatorske snage (tj. Rusi) mogli prepoznati da su iz prijateljske zemlje i omogućiti im siguran prolaz.

Zabrinuta ruskim vojnim neuspjehom, Kina je bila iznenađena i, barem u početku, neuobičajeno skromna u svojim objašnjenjima. Tako je u aprilu 2023. Fu Cong, opunomoćenik Kine pri Evropskoj uniji (EU), na brzinu negirao ozbiljnost obećanja o „neograničenoj rusko-kineskoj saradnji” kako bi odagnao strahove Zapada od kinesko-ruske osovine.

Nesiguran u uspjeh Rusije, i vjerovatno u strahu od posljedica svog poraza, Peking je odlučio da igra ulogu posrednika i neutralne strane. Čak je raskinula sa svojom prethodnom proruskom praksom i poslala specijalnog dopisnika na ukrajinski front da izvještava o hrabrosti i odlučnosti ukrajinskog otpora invazijskim snagama. Sve je to, očigledno, veoma uznemirilo Putina.

Prema izvještajima velikih zapadnih medija, Putin je navodno posjedovao neke dokaze da je novoimenovani kineski ministar vanjskih poslova "tajno komunicirao sa Sjedinjenim Državama" i poslao je ovu informaciju Xi Jinpingu putem vlastitih kanala. Xi je potom zatvorio Qin Ganga, a Putinova dojava je uveliko ojačala Xijevo povjerenje u njegovog starog ruskog prijatelja.

Iako detalji ovih izvještaja ostaju neprovjereni, odluka Pekinga da lojalno stane na stranu Putina je od tada na vidnom mjestu. Sva pitanja vezana za rat u Ukrajini usaglašena su sa Moskvom. Princip je jasan: ne štetiti interesima Rusije.

Kako bi izgradio zajednički novi svjetski poredak koji izaziva zapadnu nadmoć, Xi je bio aktivno uključen u širenje organizacije BRICS-a, a kako bi dalje vojno koordinirao s Putinom, prošle godine je imenovao Dong Juna, ruskog govornika koji je obučavao u Moskovskoj vojnoj akademiji, na mjesto ministra odbrane. Što je još važnije, kineski obavještajni organi su pomogli rastuću mrežu veza između ruske vojske tražeći materijale vezane za rat od kineskih kompanija. Da ne spominjemo drugu pomoć ruskoj vojsci, kao što je pružanje satelitskih informacija.

Ukrajinski rat je zapravo donio brojne koristi Kini. Ne samo da je Kina bila u mogućnosti da kupuje rusku naftu i gas uz značajan popust, već je i rusko tržište, koje nije bilo otvoreno za Kinu, sada potpuno otvoreno. A Rusija je nadoknadila zapadne sankcije u raznim oblastima, uključujući finansije, uz pomoć i saradnju Kine. Obim trgovine u 2023. daleko premašuje ciljeve koje su postavile obje strane - promet iznosi 240 milijardi dolara.

S produžavanjem rata, potražnja Rusije za kineskim vojnim proizvodima naglo je porasla. Istina je da je Kina i dalje ranjiva na svaku prijetnju njenoj trgovini; kao rezultat toga, Xi se pretvarao, barem na površini, da ne isporučuje oružje u Rusiju. Osim toga, Kina i Rusija su se složile da se nikada neće otvoreno nazivati ​​saveznicima.

Ali takođe je intenzivirao svoje napore da osigura proizvode dvostruke namjene, kao i proizvodnu opremu i čipove koji su neophodni za vojnu industriju. Još značajnije, Rusija je, u preokretu svoje prethodne opreznosti u pogledu kineskog razvoja na Dalekom istoku, od prošle godine dozvolila Kini da razvija Daleki istok zajedno sa Rusijom, dok je Kina pristala da direktno investira u ključne ruske industrijske sektore, za ukupno 79 velikih projekata, sa ukupnim investicijama od preko 160 milijardi dolara. Najveći dio investicija bit će uložen ove godine.

Razvoj Dalekog istoka čini rusku vojnu industriju, s obzirom na uvođenje kineske tehnologije i opreme, sposobnijom za borbu protiv dugotrajnog rata. Ovo je potpuno suprotno od onoga u šta su vjerovali neki zapadni posmatrači. Naravno, treba napomenuti da kinesko-ruska osovina ima svoje slabosti i nepredvidivosti.

Prije svega, nijedna strana neće pomoći drugoj nauštrb vlastitih suštinskih interesa, a to se posebno odnosi na Kinu. Uzmimo, na primjer, Putinov dugo sanjani projekat gasovoda Siberian Power 2 dužine 2.600 km. Rusiji je očajnički potrebna Kina da posegne i u potpunosti zamijeni prijeratne evropske kupovine prirodnog gasa. Ali Xi Jinping ne želi da opterećuje Kinu prevelikom zavisnošću od Rusije i prevelikim trošenjem na izgradnju gasovoda, posebno kada su dostupni drugi dobavljači.

Štaviše, iako Xi ne želi da Putin padne kao rezultat njegovog poraza, on ne bi nužno držao Putina za ruku ako bi oružje Zapada preokrenulo ravnotežu u korist Ukrajine. Za Kinu, ključno pitanje nije vrat Vladimira Putina, to je opstanak vladavine komunističke partije. To dolazi prije svega.