Drugi svjetski rat donio je široko rasprostranjeno etničko nasilje na ukrajinsko-poljskom pograničnom području. Nacističko-sovjetska podjela Poljske 1939. i njemački napad na SSSR 1941. otvorili su put uništenju jevrejskog stanovništva i masovnom izgladnjivanju slavenskog stanovništva Ukrajine. Demontaža poljske države, koja je provodila agresivnu asimilaciju prema svojoj ukrajinskoj manjini 1930-ih, također je dovela do masovnih kampanja etničkog čišćenja.
Ukrajinski militanti krajnje desnice poklali su desetine hiljada Poljaka; poljski partizani su kao odgovor ubili nekoliko hiljada Ukrajinaca. Nakon 1945. godine, kako bi slomili otpor, staljinistički čelnici deportirali su Poljake iz zapadne Ukrajine i uklonili Ukrajince iz istočne Poljske. Hitler i Staljin uništili su multietnička pogranična područja.
Poslijeratni čelnici komunističke istočne Evrope održavali su ukrajinsko-poljske podjele. Baš kao što Putin insistira da Ukrajina mora ostati u ruskoj sferi utjecaja, Staljinovi nasljednici u Kremlju bili su zabrinuti da bi blizina Ukrajine sovjetskoj granici tu zemlju mogla odvući predaleko od Moskve. Mobilizirali su historičare kako bi sugerirali da je Rusija uvijek štitila Ukrajinu od Poljske. Takođe su se oslanjali na grube ksenofobične stereotipe kako bi izolirali Ukrajince od 'štetnih' stranih utjecaja.
Dok su aktivisti poljskog opozicijskog pokreta Solidarnost 1980-ih krijumčarili pamflete u zapadnu Ukrajinu, mještani su prisustvovali pažljivo organiziranim javnim sastancima na kojima se govorilo o 'idiotskim Poljacima', 'rasi huligana'. Poljski turisti doljevali su ulje na vatru jer su lokalno stanovništvo podsjetili da je Lviv (ili Lwów) bio poljski grad.
Ukrajinci su na poljskoj strani granice naišli na neprijateljstvo ili ravnodušnost. Tokom post-staljinističkog odmrzavanja, sovjetske ukrajinske izdavačke kuće objavile su više prevoda s poljskog nego s bilo kojeg drugog jezika izvan SSSR-a, ali niti jedan prevod s ukrajinskog na poljski nije izašao u prvih nekoliko godina nakon osude 'Tajnog govora' Nikite Hruščova 1956. godine.
Varšava nije bila voljna nastaviti blisku kulturnu saradnju s Kijevom. Godine 1960., kada je sovjetska štampa pokrenula kampanju protiv 'antisovjetskog' nacionalizma, poljski ambasador u Moskvi upozorio je na poticanje veza između Poljske i sovjetske Ukrajine bez eksplicitnog odobrenja Kremlja.
Moskva se i dalje oslanja na ksenofobiju u svojoj ekspanzionističkoj politici. Prema bivšem poljskom ministru vanjskih poslova Radosławu Sikorskom, Putin je još 2008. pokušao uvjeriti poljske čelnike da je Ukrajina 'umjetna' država, navodeći ideju da bi Varšava mogla povratiti ono što je nekada bila istočna Poljska, a sada zapadna Ukrajina. Ruski mediji danas još uvijek strahuju od Poljske kako bi opravdali rat u Ukrajini. U martu 2022. Pravda.ru je usporedila Poljsku s hijenom, spremnom da uživa na lešu Ukrajine.
No nedavna historija pokazuje da su se Ukrajinci i Poljaci odupirali ruskim pokušajima da ožive stara neprijateljstva.
Premda pomno praćeni, prekogranični kontakti između SSSR-a i Poljske nastavljeni su nakon Staljinove smrti. Poljska je ostala sovjetska satelitska država, ali su njezini čelnici ublažili cenzuru i krenuli na 'nacionalni put u socijalizam'. Ukrajinskim historičarima i piscima Poljska je pružila priliku da se pozabave temama koje su ostale tabu u samom SSSR-u.
Časopis Przyjaźń (Prijateljstvo), koji izlazi u Poljskoj, ali je dostupan i u Sovjetskoj Ukrajini, sadržavao je članke o staljinističkim represijama nad ukrajinskom inteligencijom. Poljske izdavačke kuće sarađivale su s ukrajinskim intelektualcima koji su se kod kuće suočavali s represijom. Pjesnikinja Lina Kostenko, koja je pomaknula granice dopuštenog izražavanja u sovjetskoj Ukrajini tokom 1960-ih, nastavila je objavljivati svoja djela u Poljskoj tokom represivnije Brežnjevljeve ere.
Iste regije koje danas doživljavaju priljev izbjeglica bile su mjesto nekih od najuspješnijih pokušaja izgradnje mostova između evropskih susjeda. U provincijskim dijelovima zapadne Ukrajine i istočne Poljske, upravitelji tvornica i nastavnici uspostavili su prekogranične kontakte kako bi unaprijedili lokalnu eonomiju i obrazovanje. Takozvane 'granične razmjene', tokom kojih su Poljaci i Ukrajinci priređivali predstave i koncerte jedni drugima u gradovima, pomogle su oživljavanju kulturnog života inače zanemarenih provincija sovjetskog carstva.
Putovanja su također potaknula neslaganje s režimom. Ljudi koji su prelazili iz Poljske u Ukrajinu prokrijumčarili bi ilegalne publikacije koje su se doticale tema poput rusifikacije i kršenja ljudskih prava. Poljski disidenti iz komunističkog doba priznali su suverenitet Ukrajine na područjima pod prethodnom poljskom vlašću, podržali su ideju ukrajinske nezavisnosti i ideju lakog prelaza preko buduće poljsko-ukrajinske granice. Poljska vanjska politika, utemeljena na idejama koje su razvili disidenti 20. stoljeća, ostala je nepokolebljiva u odbijanju bilo kakvih zahtjeva za ukrajinskom teritorijom.
Evropska ideja zbližila je Ukrajince i Poljake. U Ukrajini se u 21. stoljeću razvilo živo građansko društvo, temeljeno na idealiziranom pogledu na evropsku demokratiju i prosperitet, ali i na sjećanjima na vrlo stvarne zloupotrebe moći u bivšem SSSR-u. Od 2014. Ukrajina je uspostavila bliske društvene, kulturne, ekonomske i političke veze sa svojim susjedima u Evropskoj uniji.
Prije februara 2022. više od milion ukrajinskih državljana živjelo je i radilo u Poljskoj. Ukrajinska oružana borba za ostanak u Evropi i dolazak izbjeglica sada su mobilizirali poljsko civilno društvo u neviđenim razmjerima. Putin se vraća na politički sistem utemeljen na etničkim podjelama, ali njegova agresija samo je omogućila da budućnost evropske zajednice bez Ukrajine bude nezamisliva.
Zbigniew Wojnowski je profesor historije na Univerzitetu Roehampton.
