Historijska predaja kaže da je španska inkvizicija, u vrijeme svoga najvećeg utjecaja, išla kroz andaluzijske gradove, naročito krčme i javna okupljališta, te pratila koji gosti i mušterije izbjegavaju svinjetinu u ponudi. Navodno bi iz prikrajka posmatrali goste u nekom restoranu ili na pijacama te, na osnovu odabira hrane, zaključivali da određena mušterija prakticira judaizam ili islam.
Poslije bi uslijedila privođenja, ispitivanja, moguća mučenja i slično. Kaže se da je to bilo u kasnom razdoblju katoličke vladavine u Španiji i Portugalu, dosta nakon rekonkviste, kada su preostali malobrojni Jevreji i muslimani, koji su još živjeli ondje, navodno tajno i polutajno prakticirali svoja vjerska načela kao “kriptovjernici”. Takav inkvizicijsko-gastronomski pristup djelimično je prikazan u hit filmu Miloša Formana Gojini Duhovi.
Danas postoje moderne verzije inkvizicije koje djeluju više sekularistički, demokratski, kompleksaški, šmekerski – doduše, kako gdje. Kada, naprimjer, razni samoproglašeni liberali, intelektualci i društveni analitičari upiru prstom u Sarajevo, nervozno prozivajući cijeli grad zbog manjka svinjetine u njegovim restoranima i trgovinama, to nesumnjivo podsjeća na savremenu inkviziciju. Usput idu i prozivke zbog navodnog nedostatka alkoholnih pića u Sarajevu, što je posebna vrsta izmišljotine razvikane kroz nečiju paranoju, neinformiranost i turističku obijest. Iako u Sarajevu ima svinjetine u javnoj ponudi, a alkohola daleko više, toči se u hektolitrima, opet razmažena klijentela nije zadovoljna, baš kao što nekad ni stara inkvizicija nije bila zadovoljna dok ne dobije priznanje od svoje žrtve, makar ono bilo i iznuđeno.
Postoji ispitivačka i verbalna inkvizicija, i postoji izvršna, zadužena za fizičke kazne. Ova potonja već je djelovala u Sarajevu, opsjedala je cijeli grad, usmrćivala mu žitelje, mučila ih te, baš kao i drevna inkvizicija, spaljivala knjige, čitave biblioteke zapravo.
Grad je, dakle, već kažnjen, ali inkvizicija zna ponoviti svoje prijetnje. Danas je na djelu ona verbalna, provocirajuća inkvizicija. Aktera ima podosta, skoro se svake godine javljaju, najčešće u zimskoj sezoni. Iako ih ima mnogo, kao najglasnija se, opet, raspištoljila “neustrašiva” Sanja Vlaisavljević. Prošle godine otkrila je javnosti kako Sarajevu nedostaje pravi, ili stvarni Djeda Mraz, tako nekako. Ekskluziva je ostala na tome da Sanja pouzdano zna ko je pravi Djeda Mraz, odnosno šta je to pravi Djeda Mraz, ali je propustila priliku da uđe u svjetske historijske udžbenike s ovakvim senzacionalnim otkrićem jer je bila previše obuzeta Sarajevom, da ne kažemo opterećena njime.
Onda je inkvizitorica Vlaisavljević nekako utvrdila da gradu “nedostaje blagdanskog duha”, ili “božićne atmosfere”, ili “novogodišnjeg ambijenta”, na šta god se to sve odnosilo u njenom nejasnom poimanju. Iako je ovim povodima nastupila na nekim televizijama, po internetu svakako, nije najpreciznije pojasnila šta tačno želi da Sarajevo ima ne bi li se ispunila njena blagdanska očekivanja.
Ove godine javila se iznova, već u novembru, preko Twittera. Poručila je: “Stup u Sarajevu, čarolija Adventa, ali! Geto za sarajevske katolike. Advent je morao biti ispred Katedrale, Crkve Sv. Josipa u centru. Advent je morala financirati gradonačelnica koja dijeli baklave ako je Sarajevo glavni grad, metropola. No nije. Stup je samo geto, nažalost!”
Prošle godine lagalo se o nepostojanju Djeda Mraza u Sarajevu, ali i o nedostatku zimske atmosfere iako je veći dio grada bio okićen uz javna klizališta, gdje se točilo kuhano vino, baš kao i na Zapadu. Lagalo se o svinjetini, o nedostatku ovoga i onoga, premda su božićne pjesme puštane bjesomučno po razglasima, a okićene jelke bile neizostavne u skoro svim javnim prostorima i državnim ustanovama. Kad se to iscrpilo, da ne bi bilo da se baš svake godine vrti ista kritika, ove je godine iskazano nezadovoljstvo zbog adventa – ne zato što ga nema već što nije u centru grada. Naravno, da nije na red došao advent, bilo bi nešto drugo, treće...
Već se godinama u Sarajevu čini usluga Zagrebu tako što se po mjesec dana unaprijed javno reklamira zagrebački advent, a mnoštvo ljudi iz Sarajeva putuje u glavni grad Hrvatske upravo zbog toga. Ali ne pika se to kod Sanje. Nije dovoljno ni što su jelke pred samim ulazom u zgradu Predsjedništva Bosne i Hercegovine – sekularnog Predsjedništva – postavljene i okićene svake zime, baš kao i pred Gradskom vijećnicom na Baščaršiji. Uzalud, naprosto Sarajevo je grad heretik u Evropi, gdje za vrijeme gregorijanskih blagdana nije dopušteno biti barem malo kulturološki drugačiji – verbalna inkvizicija to ne dopušta. Ne traži se katolički advent ni u Banjoj Luci, ni u Beogradu, ali u Sarajevu ga MORA biti. Pritom se zna da se manifestacije takvog tipa mogu ili trebaju dogovoriti s gradskim vlastima tokom godine, barem nekoliko mjeseci unaprijed. Umjesto ciničnog ruganja preko baklava, Vlaisavljevićka nam je mogla priznati da se tek sad sjetila adventa u Sarajevu, jer nije ga ranijih godina spominjala, barem ne onoliko koliko je bila opterećena Djeda Mrazom i svinjetinom.
U međuvremenu, nađe se blagdanskog proviđenja i za Sanju. Naime, preko ilidžanskog Hotela “Hollywood” ove se godine organizira advent u Sarajevu za goste iz Hrvatske. Na promotivnom posteru ne kaže se u kojem djelu Sarajeva je advent, jer se vjerovatno misli na cijeli grad u komercijalnom smislu, ne u teološkom. Ali na slici je i centar Baščaršije pod snijegom, pa ako barem advent na Baščaršiji ne izmami osmijeh Sanji, onda možda božićna misa u Morića hanu ili jelkica u dvorištu Begove džamije bude po njenom ukusu.
Kad mogu komunistički simboli uz džamije, Titovi portreti uz kalendare s Kabom, što ne bi mogla i jelkica u džamiji po savremenim “logikama.” Imaginarni konkurs otvoren je za najbolje rješenje, da se zadovolji kvota o sekularno-pagansko-evropskom ozračju centra Sarajeva, sve dokle gospođa Vlaisavljević ne potvrdi da je konačno zadovoljna, poslije toliko godina ideološkog upiranja prstom u cijeli grad.
Samo što gospođa Sanja nije jedina s inkvizitorskim pristupom ovom pitanju. Ima bezbroj takvih “delegata”, koji samo traže neki povod za izbacivanje vlastitih frustracija. Sarajevo je možda jedini grad u ovom dijelu Evrope koji se stalno nekome treba pravdati, i to ne za konkretne stvari, kao što je bespravna gradnja ili previše smeća po ulicama i parkovima, nego za stvari za koje nije dužan da se pravda.
