Nedavno, kasno popodne, vraćajući se iz stomatološke ordinacije, pravim predah u Gradskom parku. Pijem mineralnu vodu, odbijam dimove i sasređeno gledam u masivni postament i bistu kralja Tvrtka na njemu. Majstorski urađeno, sve je na svom mjestu, pomislih.

Dvadesetak metara dalje, momčić i djevojčurak sjede na klupi s gitarama u rukama. Momčić djevojčurku pokazuje osnovne akorde. Vidim i čujem, ne polazi joj baš za rukom. Ta slika, lijepa i čista, snažno me je vratila u mladalaštvo, u ovaj isti park, podsjetila me je na moju prvu, veliku ljubav, a oboje smo bili jako mladi, kao i dječica u koju gledam.

Prilazim im, pozdravljam, predstavljam se i, svjestan da o meni mogu svašta pomisliti, govorim kako sam cijelog života u muzici, napose u rok-muzici, te da me živo zanima ima li rokerskog damara i u mladim naraštajima.

Zbunjeno me gledaju, a ja ih ljubazno molim da odsviraju nešto, bilo šta. Smijulje se i snebivaju. Momčić ipak pristaje. Svira i pjeva na engleskom neku meni nepoznatu pjesmu.

– Jako lijepo. Pišeš li pjesme?

– Kako to mislite?

– Imaš li svoje kompozicije?

– Ne, nemam.

– Pokušaj napisati nešto, pa makar ne ličilo ni na šta, ali neka je tvoje. Reproduciranje tuđih pjesama neće te daleko odvesti. Uostalom, tako je u svemu u životu, ne samo u muzici.

– Upravu ste. Pokušat ću.

Pozdravljam ih i odlazim. Usput razmišljam kako je neinventivnost i dalje jedna od temeljnih “odlika” ovog odavno unesrećenog grada, mog rodnog grada. I prisjećam se kada sam to prvi put osjetio: koncem sedamdesetih godina, u menzi Studentskog doma, na koncertu grupe “Kamena So”.

Na bini pet-šest u kožu odjevenih kosijanera, plus duhačka sekcija, neuobičajena formacija za grupe tog doba. Sve je ukazivalo na dobru svirku. Ali kada su nastup otvorili Čolićevom (zapravo, Montenovom) pjesmom Sinoć nisi bila tu, razočarano sam podviknuo: “Halo! Čuli smo to!”, okrenuo se i izašao van.

Također, nedostatak maštovitosti da se uočiti i po grafitima, tim možda ponajboljim pokazateljima stanja duha određenog grada. “Hoćemo stadion!”, “Smrt nacionalizmu!”, “Amela, volim te!”, iščitavam neke od njih u povratku kući. Trivijalno, infantilno, tugaljivo.

Na Trgu slobode nailazim na H., samoproglašenog “alima” i “mesnevihana”, spremnog, bez trunke razmišljanja, dati odgovor na svako (najčešće nepostavljeno) pitanje iz sfere vjere i vjerovanja. Smije se, širi ruke i, dok mi prilazi, počinje pričati vic, autošovinistički dakako, a, koliko sam upamtio, ide ovako: “Nijemac izgubio ključ od stana i pajserom razvaljuje vrata. Prolazi Suljo pored njega i veli mu: ‘Ne radi se to tako. Gledaj!’ Uze kratak zalet, glavom zveknu u vrata, izvali ih iz štoka, pa će Nijemcu: ‘Vidiš! Ništa nasilu, samo mozak.’”

Smješkam se kiselkasto, tek toliko da mu ne propadne fol koji je, tačno to znam, čuo od A., a A. od E. Nakon što se grohotom ismijao, naglo se uozbilji i, ničim izazvan, poče “tumačiti” određeni bejt iz Mesnevije čije je značenje, i to naravno znam, pročitao u dersovima hadži hafiza Mehmeda Karahodžića.

Predoziran “čuli smo već” pričom, a i osjetivši da se njegovom “tumačenju” kraj ne nazire, oštro ga prekidam: “Prestani, čovječe! Prestani, zaboga! Prije dva sata bolio me je samo zub, a sad me život moj boli! Zašto to radiš?! Ko te je, Bog ti pamet dao, pitao da tumačiš bilo šta?! Ko?!” Okrenuh se i pođoh dalje, a on me isprati zgranutim pogledom.

Ali, jest, ja, nije tu kraj, ima još. Dok prolazim kroz Gradsku ulicu, eto novog delegata.

U ruci mu neka vjerska knjiga. Presreće me, mrmlja nešto nalik na pozdrav, priča gdje je i od koga dobio knjigu i baca me u knockdown:

– Je li ovo islamska ili muslimanska knjiga – glasilo je aperkat-pitanje.

Kako, barem tako vele, ne postoje glupa pitanja nego samo glupi odgovori, rekoh mu, onako grogi, da je to islamsko-muslimanska knjiga.

– Znači, i islamska i muslimanska?

– Tako je – jedva izustih.

Delegat ode (istina, da ne griješim dušu, čovjek nije “centriran” i zaista mu se ništa ne može zamjeriti), a ja šmugnuh s glavne džade u sokak Hendek, pa poput ilegalca u okupiranom gradu, oprezno, mic po mic, uskim i opustjelim kraticama preko Pazara, sve dok sretno i neozlijeđen ne stigoh kući.

“Prije depresije provjerite da li ste okruženi idiotima”, riječi su koje se pripisuju Freudu.

Ulazim u kuću, othukujem, zaključavam vrata i šapućem:

– Provjereno, Sigmunde, provjereno.