Rano je popodne. Tek se probudio, a zaspao je pred zoru, jedva. Sjedi za kuhinjskim stolom, u potpunoj tišini, katkad mahinalno nikotiziranim prstima, tankim prstima požutjelim od duhanskog dima, prolazi kroz prosijedu, čekinjastu bradu, umornim pogledom od nesna zuri u siv, prohladan dan, baca kratak pogled na knjigu, rasklopljenu i naizvrat okrenutu, čitao ju je sinoć, ili pokušavao čitati, misli su mu svako malo na drugu stranu bježale, pa ju je tako, naizvrat okrenutu, pred zoru, prije no što će spustiti glavu na jastuk, na ivici stola, na dohvat ruke, ostavio, da, ko biva, ne zaboravi dokle je s čitanjem dogurao.

Uzima knjigu, žanrovski teško odredivu studiju neznanog mu hrvatsko-američkog kulturnog povjesničara Branimira Anzulovića, pod naslovom Nebeska Srbija i podnaslovom Od mita do genocida. Čita: “Postoji psihološki mehanizam koji omogućava velikom broju suštinski normalnih građana da se upuste u kolektivne zločine ili ih prihvate bez opiranja. Zasnovan je na snažnoj vezi između članova grupe. Grupna kohezija može služiti istoj svrsi kod ljudi kao i u životinjskom svijetu – samoodržanju – ali njena nesretna posljedica je lakoća s kojom jedna zajednica može razviti mržnju prema drugoj do te mjere da traži njeno istrebljenje. Različite okolnosti mogu pogodovati izbijanju krvoločnog kolektivnog ludila. Moderna era dodala je još jedan motiv za genocid: utopijsko obećanje savršenog društva kroz eliminaciju grupa optuženih da sprečavaju njegovu realizaciju. Dakle, osnovna pokretačka snaga koja vodi genocidu nije patologija pojedinaca koji genocid organiziraju i vrše, već patologija ideja koje ih vode. Ove ideje često izmišljaju i čine relativno normalni ljudi koji nisu svjesni posljedica svog otuđenja od stvarnosti u mitove. Na perverzan način ideologija koja istodobno pokreće genocid pokazuje da većina ljudi koji ga počine vjeruju da slijede svoju svijest. Princip samoobrane ‘ubij da ne budeš ubijen’ nije dovoljan da mobilizira mase; na žrtvu se mora gledati kao na demona, a njeno ubistvo kao na čin od opće koristi. Čak i u najgorem slučaju, čovjek želi da čini dobro.”

Ostavlja knjigu. Pa, nezadovoljan podrazumijevajućim Anzulovićevim promišljanjima, tiho izusti: “Znano to, dobro to i bez tebe znamo, moj Branimire.” Zapali cigaretu. Odbi dim. Osjeti gorak ukus na nepcu – smrad lošeg duhana. Ugasi cigaretu s gađenjem, pa pomisli kako je to besmisleno, jer ubrzo će zapaliti novu.

Pogleda u prste na desnoj ruci, požutjele od duhanskog dima. Uspoređuje ih s prstima na lijevoj ruci, u kojoj inače, zapravo nikad, cigaretu ne drži. Uočava veliku razliku, estetsku. Prsti na lijevoj ruci, za razliku od onih na desnoj, čisti su, uredni, pa i ljepše oblikovani (djevojke su mu, prisjeti se, u mladosti, u vrijeme kad nije pušio, vazda govorile kako ima lijepe ruke).

Othuknu. Prođe još jednom prstima, onim požutjelim, kroz gustu, čekinjastu bradu, a potom, refleksno, kroz ništa manje čekinjastiju kosu. Čime li se ovo može skinuti, pomisli. Limuntos? Da neko mi je rekao da se limuntosom to može...

Zazvoni telefon. Neko mu javi da je umro komšija Ismet, od rođenja malouman. Ismet, dobri, bezazleni... Bi mu teško. Znao je da je Ismet u nekoj instituciji, u nekoj postaji, zadnjoj da zadnjija ne može biti, iz koje, osim nekim čudom, a u njegovom slučaju čuda nije ni moglo biti jer bio je čudo sam po sebi, povratka nikome nema.

Prisjeti se kako ga je Ismet, sve dok u nogama nije onemoćao, često posjećivao, kao, uostalom, i sve ostale komšije u mahali. Dođe, zadrži se kratko, kahvu  nabrzinu popije, ispriča neku priču, frišku usputnu impresiju, ustvari, jer priče nije umio pričati, uljudno se zahvali, kaže: “Da si i živ” i ode. Nikad nije nikog povrijedio ili uvrijedio. Njega jesu, brutalno, nemilosrdno. Djeca, najčešće. Ismet bi tad bezglasno plakao. Nije reagirao na njihove bestijalne uvrede, ni riječju, ni pokretom. Plakao je i, nekako, tako je izgledao, čudio se, čudio se otkud u toj djeci, majušnoj, naizgled bespomoćnoj, toliko zla. Strese se. Bljesnuše mu iz podsvijesti užasavajuće slike. Kako su mogli, kako... Pa i ja sam bio takvo majušno dijete, a nisam ni u šali..., tronuto pomisli. Diže ruke i prouči Fatihu za njegovu plemenitu dušu. Bi mu malo lakše. Ustade. Izađe iz kuće. Ošinu ga leden vjetar, zadrhta. U susjednoj avliji ugleda komšiju Sadika. Plijevi cvijetnjak, rukama.

– Đesi, Sadik! Imaš li limuntos?

– Imam.

– Treba mi da skinem žutilo od duhana s prstiju.

– Uredu, dat ću ti, ali ne mogu odmah, evo, vidiš...

– Nije hića, nije... Jesi li čuo da je Ismet umro?

– Jesam. Nadam se da će nas se po dobru sjetiti kad se crta podvuče i račun ispostavi.

– Misliš?

– Nadam se...

– Vrijeđali ga nismo.

– Ko bi Ismeta mogao uvrijediti, čovječe!?

– Bilo je i takvih.

– Bagra je to bila. Zapravo, bagrina bagra.

– Ne bih im bio u koži. Nego, ona knjiga koju si mi dao... Onaj Anzulović... Nije mi to nešto... Sve je nekako uopćeno, podrazumijevajuće, znaš... Pa, nema više divljanja! Kakvo divljanje! Znaju to dobro i zlotvori! Znaju da smo spremni k’o zapeta puška!

– Lakše, lakše! Ne čačkaj mečku! Hoćeš li limuntos?

– Sad?

– Da, završio sam. Ponesi i knjigu!

– Eto me.