Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici 23. aprila klanjana je dženaza i obavljen je ukop jedne bošnjačke žrtve iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu. Dženaza je klanjana Ismetu Dediću, dok posmrtni ostaci njegove supruge Šahmane, sina Elmira (13) i kćerke Elmire (11) još nisu pronađeni.

Ujedno, obilježena je 30. godišnjica napada, tortura i ubistava koje su nad Bošnjacima Vlasenice i okoline vršile pojedine njihove komšije srpske nacionalnosti, potpomognuti paravojnim jedinicama i krvožednim pojedincima iz Srbije.

U Vlasenici su torture nad bošnjačkim stanovništvom počele poslije Ramazanskog bajrama 1992. godine. Ambijent u ovoj čaršiji uoči same agresije bio je lijep, bez najmanje primisli kakvo se zlo sprema. Narod je užurbano i vrijedno čistio kuće i mahale za predstojeći Bajram. Behar, tulipani i narcisi mirisali su isto kao i danas, trideset godina poslije, ponovo uoči Ramazanskog bajrama, kada su se preživjele žrtve okupile na 18. kolektivnoj dženazi na Rakiti.

Ismet Dedić, rodom iz naselja Gerovi, bio je među poznatijim ljudima u vlaseničkoj čaršiji. Radio je u čuvenom “Boksitu” i stanovao u zgradama u Vlasenici. Vodio je miran porodični život, a osim o svojoj porodici, brinuo se i o porodici svog brata, koji je preminuo prije agresije. Ujedno, Ismet je svojim bratićima bio i amidža i tetak, jer su se, pojašnjava Denis Dedić, kojem je Ismet Dedić bio amidža-tetak, dvije sestre udale za dvojicu braće.

Denis Dedić nosio je bašluk s Ismetovim imenom i godinama rođenja i ubistva. Denis je u kabur spustio amidžin tabut prekriven zastavom Bosne i Hercegovine.

“Šahmana mi je bila i strina i tetka. Bio sam šestogodišnjak kada se sve to dešavalo i sada, poslije trideset godina, javljaju se sjećanja na amidžu i moje djetinjstvo, na njegove dolaske. Ja sam s dvije godine ostao bez oca, pa se amidža brinuo o nama. Amidža je pronađen 2011. godine, ali pošto su mu i djeca ubijena, pomoću neninog DNK utvrđen je njegov identitet. Elmira je bila 1981. godište, a Elmir 1979. Bili su mali kada su ubijeni”, navodi Denis.

Denis dodaje da je saznao da je jedan Srbin obećao da će Šahmanu i djecu prevesti do slobode, ali ih je, zapravo, prevario.

“Neke komšije vidjele su da su ih ubili ovdje, pored mezarja Rakita, i to je sve što znamo o njima”, pojašnjava.

Denis tvrdi da je čuo strašne priče o mučenjima svog amidže u logoru Sušica.

“Na njega su imali poseban akcenat, iako su se prije rata družili. Baš su ga zlostavljali. Neki kažu da se on pokušao suprotstaviti, tako što je nekog od zlostavljača i povrijedio. Pronađen je u crnoj vreći.”

Ismetove komšije, koje su mu došle na dženazu, ispričale su nam da je preselio u teškim mukama, žedan, pored kante u koju su zarobljenici bili primorani vršiti nuždu.

“Kažu da je dugo umirao. Toliko su ga tukli da više nije mogao ni pričati. Samo je pokazivao prstom na jezik, da im nekako kaže da je žedan, ali niko mu nije smio prići”, kazuje jedna od komšinica.

Muftija tuzlanski Vahid-efendija Fazlović, koji je predvodio dženaza-namaz, podsjeća da je traganje za istinom obaveza preživjelih.

“Veoma je teško kada imate u vidu samo ovo što se desilo jednoj porodici, porodici Ismeta Dedića, a kamoli kada znamo nad koliko su se bošnjačkih porodica provodili zločini. Dolazimo ovdje uvijek s teškim pitanjem, koje je teže i teže kako vrijeme prolazi, a ono glasi: ‘Kako je moguće da se oni koji su činili zločine suprotstavljaju istini i svim civilizacijskim normama da se pronađu nevino ubijeni ljudi, da im se obavi dženaza i da se pokopaju?’ Suprotstavljeni su istini i to je neviđeni i nečuveni otpor, a on dolazi od same vlasti u ovom gradu, koja je predvodila zločin. Moramo ovo pitanje postaviti svima. Naravno, neće prestati naša odlučnost i napori da dođemo do svakog tračka istine, da se ona pokaže u svojoj cjelini. To je naša obaveza i s tom obavezom mi ovdje dolazimo. Ona je naš zavjet koji mi obnavljamo”, poručio je muftija Fazlović.

Muftija Fazlović dodao je da smo u mjesecu ramazanu imali teške i duboke misli poput godišnjica masovnih ubistava i stradanja te kolektivnu dženazu. Kolektivna se, zapravo, samo simbolično zove, a činjenica je da je ukopan samo jedan čovjek.

“Te nas misli opterećuju, ali nam naši ibadeti pomažu. Pomoći će nam i Bajram. Poručujem da budemo predani svojoj vjeri, a da za Bajram budemo okupljeni i u zajedništvu, posebno s onima kojima je potrebna utješna riječ i zagrljaj, a to su svakako i porodice naših šehida”, naveo je muftija.

Ramiz Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS, poručio je da je sistem zakazao u procesu kažnjavanja onih koji su vršili svirepe zločine. Također, naveo je da je u Vlasenici, bez ikakve sumnje, postojala genocidna namjera da se Bošnjaci ubijaju i protjeraju, kako nikada više ne bi živjeli na svojim ognjištima.

“Prema mišljenju Tužilaštva Bosne i Hercegovine, osumnjičeni da su planirali, kreirali i činili zločine, danas upravljaju ovom općinom i prave i kreiraju ambijent u kojem žrtve ne mogu ostati da žive. Nažalost, to je manjkavost ovog sistema i rada ili nerada Tužilaštva, a istovremeno to pokazuje slabosti Dejtonskog mirovnog sporazuma i organizacije ove zemlje, jer su zlo i zločinci nagrađeni. Dat je prostor da se zločinci u ovom dijelu zemlje veličaju i nagrađuju, a da se žrtve ponižavaju i kroz sistemsku diskriminaciju progone. Moj je poziv Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da ubrzaju aktivnosti. Svjedoci i zločinci umiru, a zločin ostaje nekažnjen. Ovo je ujedno i poziv međunarodnoj zajednici i dijelu civiliziranog svijeta da konačno pokrenemo mehanizme radi eliminacije posljedica genocida i zločina, jer drugačije se stanje neće promijeniti. Ponavljam, sistem porodicama nije osigurao minimum satisfakcije, a to je da budu pronađeni posmrtni ostaci i dostojanstveno ukopani i da zločinci budu kažnjeni. Porazni su učinci”, rekao je Salkić.

Govoreći o saznanjima lokalnog stanovništva o masovnim grobnicama, o kojima svi uporno šute, Salkić je rekao da je nemoguće “normalnom čovjeku razmišljati na način nenormalnog čovjeka˝”.

“Samo će nenormalni ljudi kriti masovne grobnice, isto kao što su nenormalni ljudi i činili te zločine”, naglasio je Salkić.

Nurdin-efendija Grahić, glavni vlasenički imam, navodi da je do sada na Šehidskom mezarju Rakita ukopano 400 šehida, a procjenjuje se da još između 600 i 700 nije pronađeno.

“Prema statistici našeg dr. Huseina Omerovića, koji istražuje stradanja Bošnjaka u općini Vlasenica, još tražimo približno 700 ljudi. Ova dženaza pokazuje da je proces identifikacije sve složeniji. Nije bilo ni NN osoba za ukop. Sve je manje koliko-toliko kompletnih tijela i porodice se odlučuju da odgađaju dženaze za neki naredni period, nadajući se da će se u međuvremenu otvoriti još neka masovna grobnica, gdje će možda pronaći još neki dio tijela, neku kost”, rekao je efendija Grahić.

Inače, u Vlasenici je 1992. godine ubijeno približno 2.500 Bošnjaka, a za stravične zločine u Haškom tribunalu osuđen je Dragan Nikolić zvani Jenki, dok su pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđeni Goran Višković zvani Vjetar i Predrag Bastah zvani Car.

“Nakon klanjane dženaza-namaza mom amidži, barem će nam malo biti lakše, jer znamo gdje možemo doći, pokloniti mu dovu i zamoliti Allaha, dž. š., da mu oprosti grijehe. Svi smo ljudi koji griješimo i molimo Gospodara da i njemu oprosti njegove. S druge strane, trostruka je bol i dalje prisutna, jer nismo pronašli ostatak njegove porodice”, zaključuje Denis Dedić.