Ševko ef. Omerbašić, nekadašnji hrvatski muftija, vrsni je poznavatelj arapskog jezika te je uz vjersku funkciju povremeno objavljivao publicističke i naučne radove, a zatim i knjige o historiji islama. Ističemo njegovo istraživanje o prvim dodirima islama i muslimana s Hrvatskom, prešućenoj temi koju je muftija Omerbašić prvi put javnosti predstavio u zagrebačkom časopisu „Behar“, br. 37, VII-VIII, 1998. godine.

Omerbašić kaže da je u povijesnim znanstvenim krugovima na prostoru bivše Jugoslavije općenito prihvaćen stav da pojavu islama na ovim prostorima treba isključivo vezati za turske prodore i da ovdašnji muslimani ne mogu svoje povijesno porijeklo tražiti dublje u povijesti. Tijekom posljednjih stotinjak godina, uz nekoliko iznimaka, i muslimani su manje-više vjerovali u takvu teoriju. Svaki pokušaj muslimana da svoje porijeklo vide dalje od osmanskih prodora, bio je unaprijed osuđen na “nedolične fantazije”, primjećuje Omerbašić. To se dogodilo dr. Vladimiru Mažuraniću, kada je u svojim istraživanjima ustvrdio da su se Hrvati i islam na Sredozemlju ne samo susretali nego i vrlo blisko surađivali, te da su čak neki muslimani, među njima i Melekduk sin Saracene, vladali kao kneževi iz obitelji Kačića, nekim dalmatinskim krajevima.

Tada su ga historičari optužili da fantazira. Nešto slično dogodilo se i s mađarskim historičarom i istraživačem Jerneyom Janosom, koji u svojim spisima tvrdi da su Saraceni snažno utjecali na mnoge ugarske kraljeve (Andriju II, Gejzu, Emerika, Stjepana II, Belu III i druge), a da je papa Nikola IV, nakon smrti kralja Ladislava Kumana, 1291. godine zatražio od biskupa Janosa da ispita nije li ovaj kralj, vrlo blizak sa Saracenima (muslimanima), možda za života prihvatio njihovu „bezvjericu“ (islam).

Ismaelićane i Saracene u Ugarskoj spominju i hrvatski povjesničari Tade Smičiklas i Ivan Kukuljević-Sakcinski u svojim Corpus Diplomaticus, ali i Ferdo Šišić u svojoj Povijesti Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića. Neki od hrvatskih povjesničara Ismaelićane i Saracene spominju samo letimično poput dr. Franje Račkog, nazivajući ih svakojakim muljem islamske provenijencije, na prostoru kraljevine Ugarske.

Omerbašić napominje da od muslimanskih povjesničara predosmanskim muslimanima najviše se bavio rahmetli Mehmed Handžić, koji je u nekoliko navrata pisao o njima, među ostalim i u časopisu El-Hidaja 1932. godine. Arapski pak povjesničari pisali su o islamu među Slavenima mnogo više i detaljnije. Zahvaljujući upravo njima, potvrđeno je da je El-Dževher bin Abdullah Sakalli (Saklebi) navjerojatnije rođen negdje u blizini Dubrovnika (Cavtat). Među poznate muslimane slavenskog porijekla ubrajaju se glasoviti admiral El-Mudžahid (rođeni Kotoranin), u europskim povijesnim krugovima poznat kao Museto ili Mugetto, koji je za vrijeme islamske vlasti u Španiji zadavao velike strahove europskim trgovačkim mornaricama, te brojni drugi muslimani porijeklom s ovih prostora.

Svi ti i mnogobrojni drugi podaci ili nisu bili dostupni ili dovoljni da bi se mogla postaviti ozbiljna teza o postojanju islama i muslimana na ovim prostorima prije dolaska Osmanlija. Da nepoznanica bude potpunija, ni jedan historijski zapis iz osmanskih arhiva ne spominje postojanje muslimana prije njihova dolaska. Je li taj izostanak u arhivima namjeran ili ne, teško je danas utvrditi.

Međutim, Omerbašić je posredstvom jednog prijatelja došao do knjige Ebu Hamida el-Garnatija el-Endelusija (rođen 1080. u Granadi, preselio u Damasku 1170), iz strogo čuvane Kraljevske povijesne knjižnice u Madridu, u kojoj on opisuje trogodišnji boravak među muslimanima u Ugarskoj, precizirajući mjesto boravka u današnjoj istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Omerbašić je ranije našao zapis o ovom Hamidovom djelu kod srpske povjesničarke dr. Jovanke Kalić i njen prikaz tog djela, ali cilj mu je bio doći u posjed njegovog originalnog rukopisa. Na Omerbašićevo veliko iznenađenje, uvidom u kopiju Ebu Hamidovog originala, spoznao je nevjerojatnu mogućnost manipulacije povijesnim zapisima u političke svrhe.

Tako se naprimjer prikaz dr. Kalić u potpunosti razlikuje od onoga sto piše Ebu Hamid. Stoga je odlučio dosljedan prijevod ponuditi na objavljivanje „Beharu“, u iskrenoj nadi da njegov zapis iz polovice dvanaestog stoljeća otkriva sve ono što su mnogobrojni prethodnici nastojali ili prikriti ili zanemariti kao činjenicu. Da bude iznenađenje još veće, Ebu Hamidov rukopis pod naslovom El-Mu’rebu an beada adzaibi magreb, iako u njegovim rukopisima nema takvog naslova, ali su ga vjerojatno kasnije povjesničari dali, ovi su rukopisi slučajno otkriveni u knjižnici Real Academia de la Historia u Madridu tek 1952. godine i, zahvaljujući orijentalisti i povjesničaru C. Dubleru, nedugo nakon toga objavljeni.

Omerbašić je primijetio da je vrlo čudno da se Orijentalni institut iz Sarajeva, kome je glavna zadaća istraživati ovakve i slične dokumente, nije od 1952. do danas potrudio da predstavi užoj i široj čitateljskoj publici prijevode tih rukopisa.