Agresija vojske Vladimira Putina na Ukrajinu posljedica je geografskih razloga, ekonomskih motiva, političkih problema, nostalgičnih snova... Međutim, postoji razlog o kojem se rijetko govori, a odnosi se na vjersku motivaciju za ovaj sukob.

Nestanak SSSR-a nije samo odveo zemlje koje su ga formirale prema demokratskim režimima koji su se otvarali novim ideologijama, već je učinio da oni koji su živjeli pod žestokim vjerskim progonima postanu, za manje od jedne generacije, duhovna budućnost pravoslavnog kršćanstva. Bivša Kijevska ruska patrijaršija, danas Ruska pravoslavna crkva, predstavlja jednu od najvažnijih zajednica pravoslavlja, priznatu od 1448. godine kao autokefalna Crkva o kojoj ovisi više od sto pedeset miliona vjernika, gotovo polovina pravoslavnih kršćana na svijetu.

Godine 1917. sovjetski ateistički propagandni režim započeo je proces vjerskog progona koji je doveo do ubistva trideset hiljada pravoslavnih klerika, a gotovo pedeset hiljada odvedeno je u gulage. Ta činjenica izazvala je egzodus stotina hiljada vjernika koji su pobjegli u druge zemlje. Dakle, dok su jedni osnovali pravoslavnu zajednicu u egzilu, drugi su se sklonili u tajnu crkvu na sovjetskom teritoriju koja je postala poznata kao Crkva šutnje.

Godine 1943., usred Drugoga svjetskog rata, Moskovsku patrijaršiju obnovila su tri pravoslavna mitropolita koji su dobili Staljinovo odobrenje, pretvarajući Sveti sinod u Moskvi u duhovnog saveznika sovjetskog režima. Međutim, 1953. godine, proces revitalizacije ateističkog marksizma koji je promicao najprije Hruščov, a zatim Brežnjev, učinio je pravoslavnu crkvu metom nove faze represije.

Tek 1995. Boris Jeljcin je počeo obnovu Crkve u Moskvi a 2007. godine ozvaničena je unija dviju ruskih crkava, čime je nastala nova Ruska pravoslavna crkva. Događaju su nazočili tadašnji patrijarh Ruske pravoslavne crkve te mitropolit odgovoran za ruske crkve u egzilu. Jedan od svjedoka koji je potpisao taj događaj bio je Vladimir Putin kao premijer Ruske Federacije.

Neke od crkava koje su bile povezane sa Moskvon, poput onih u Latviji, Moldaviji, Ukrajini ili onima u Kini i Japanu, bile su povezane s obnovljenom moskovskom crkvom koju je tada vodio Aleksej II, kojeg će nekoliko mjeseci kasnije naslijediti Kiril koji je i danas na njenom čelu.

Trenutno pravoslavno kršćanstvo, proizašlo iz šizme 1054. godine, ima više od tristo miliona vjernika u svijetu i sastoji se od petnaest autokefalnih crkava. Prva po važnosti za njezin historijski autoritet je Ekumenska crkva u Konstantinopolu sa sjedištem u Istanbulu koju vodi patrijarh Bartolomej I. Druga je Ruska crkva jer je najbrojnija, koju danas vodi moskovski patrijarh Kiril.

Godine 1991. nova bivša sovjetska republika Ukrajina, na čelu s Leonidasom Kravčukom, odvojila se od svih moskovskih sila osim jedne, one vjerske. Ubrzo su se čuli glasovi koji su pozivali na duhovno odvajanje od ruskog pravoslavlja. Godine 2016. 80 posto ukrajinskih pravoslavaca tvrdilo je da imaju vlastitu Crkvu, dok je ostalih 20 posto, uglavnom proruski orijentiranih stanovnika, radije ostalo ovisno o Moskvi.

U septembru 2018. Carigradski patrijarh Bartolomej I. prihvatio je peticiju za pokretanje procesa uspostave autokefalne pravoslavne crkve Ukrajine i predložio izbor ukrajinskog duhovnog vođe koji će predstavljati buduću crkvu. Mjesec dana kasnije, iz Moskve, ruski patrijarh Kiril  I. prekinuo je odnose s Konstantinopolskom crkvom jer su prihvatili ukrajinski prijedlog.

U decembru 2018. Epifanije I. imenovan je čelnikom Ukrajinske crkve. Njegovo posvećenje obavljeno je 15. januara 2019. u katedrali Svetog Mihovila u Kijevu. Događaju su nazočili Bartolomej I. Carigradski i tadašnji predsjednik Ukrajine Petro Porošenko.

Tokom sljedećih mjeseci, druge pravoslavne crkve (Grčka, Aleksandrija, Cipar) počele su priznavati novu Ukrajinsku crkvu. Ta su priznanja jako naljutila ruskog patrijarha Kirila I., koji je prekinuo odnose sa svakom crkvom koja je priznala ukrajinsku.

Vladimir Putin nikada nije krio svoj status pravoslavnog kršćanina. U brojnim prilikama viđen je kako prati vjerske vlasti na najvažnijim svečanostima liturgijskog kalendara, na isti način na koji je moskovski patrijarh počeo pozivati ​​na najvažnije akte ruske vlade. Prijateljstvo između njih dvoje raslo je sve dok pravoslavni vođa nije postao glavni vjerski savjetnik ruske vlade.

Za Rusiju su posljedice rađanja nove Ukrajinske pravoslavne crkve bile dramatične. Kvantitativno gledano, rusko pravoslavlje je izgubilo oko dvadeset pet miliona vjernika. S ekonomske tačke gledišta, novorođena crkva prestala je finansirati svoju duhovnu matricu. Sa sociološkog stajališta, Rusija je prestala biti druga pravoslavna crkva u svijetu. S historijske tačke gledišta, pravoslavna Kijevska Rus je nestala.

Ali gubitak duhovne moći bio je ono što je najviše smetalo Ćirilu I. i Putinu. Kijev se više nije trebao pridržavati pravila koja su dolazila iz Moskve, koja je gubila duhovnu kontrolu nad dvadeset pet miliona ukrajinskih vjernika. Nikada nećemo saznati sve razloge koji su Putina potaknuli da započne ovaj rat, ali vjerski je sigirno jedan od njih. Dokaz za to je šutnja ruskog patrijarha Kirila I. pred masakrom koji se događa u Ukrajini.